KOLUMNA
Zašto čitamo
duboko pesimistične pisce? I kako to usklađujemo sa svojim svakodnevnim – kucam
u drvo – ne sasvim neveselim životom?
Piše: Tim Parks, thebosniatimes.ba
Ne govorim o onoj
vrsti pesimizma koji se bavi posljedicama izbora ovog ili onog predsjednika ili
nesposobnošću da se odgovori na probleme gladi u svijetu, ili globalnog zagrijavanja,
već o onom što se u Italiji naziva il pessimismo cosmico. Taj izraz je skovan
kao odgovor na djelo pesnika i mislioca iz devetnaestog vijeka Giacoma
Leopardija, koji je kao dvadesetjednogodišnjak u dubokoj starosti zaključio da
je „sve ništa, čisto ništa“ i da je on, usred ničega „i sam ništa“. Jedini razuman
i pametan odgovor na ljudsko stanje, zaključio je Leopardi, jeste očajanje:
svaka pozitivna akcija i svaka sreća su čista iluzija.
To je
najbeskompromisniji egzistencijalni pesimizam. Kome je to potrebno? Šta tu može
biti privlačno?
Pri kraju kursa
književnog prevođenja na fakultetu upoznao sam studente sa Samuelom Beckettom,
posebno sa govorom Arsenea u romanu Watt. Watt je upravo stigao u kuću
gospodina Knotta. Kad jedan sluga dođe, drugi mora da ode, pa Arsene odlazi.
Ali prije toga, u monologu na dvadeset strana, on dariva Watta plodovima svog
životnog razočaranja. Ovaj odlomak nudim svojim studentima:
„Naravno, ja
lično žalim zbog svega. Nema riječi, ni djela, ni misli, ni potrebe, ni
žalosti, ni radosti, ni djevojke, ni momka, ni sumnje, ni povjerenja, ni prijezira,
ni pohote, ni straha, ni osmijeha, ni suze, ni imena, ni lica, ni vremena zbog
kog silno ne žalim. Drek od početka do kraja. A ipak, kad sam polagao ispit za
profesora u koledžu, da nije bilo onog čira na zadnjici… Ostalo je drek.
Utorkom mrštenje, srijedom režanje, četvrtkom proklinjanje, petkom urlanje,
subotom hrkanje, nedjeljom zijevanje, ponedjeljkom jutro, ponedjeljkom jutro.
Drndanje, ječanje, stenjanje, masnice, skvičanje, cičanje, koprcanje, molitve,
grčenje, suze, zakucavanje, groktanje. I jadna stara ušljiva stara zemlja, moja
zemlja i mog oca i majke, i očevog oca i majčine majke, i očeve majke i
majčinog oca, i oca očeve majke i majke majčinog oca i majke očeve majke i oca
majčinog oca i majke očevog oca i oca majčine majke i oca očevog oca i majke
majčine majke i očeva i majki drugih ljudi i očeva njihovih očeva i majki
njihovih majki i majki njihovih očeva i očeva njihovih majki i očeva majki
njihovih očeva i majki očeva njihovih majki i majki majki njihovih očeva i
očeva očeva njihovih majki i majki očeva njihovih očeva i očeva majki njihovih
majki i očeva očeva njihovih očeva i majki majki njihovih majki. Drek.“
Reakcija
studenata je uvijek ista; najprije zbunjenost, blijedi osmijesi, mrštenje,
kolačenje očiju dok počinje dugačak spisak „majčinih“ i „očevih“ i na kraju mješavina
hihotanja i nevjerice: je l’ „profa“ stvarno namerava da nam čita ovo do kraja?
Taj odlomak zapravo pokazuje kako se najnegativnije vizije mogu prokrijumčariti
u našu svijest a da to i ne primijetimo jer nam forma odvlači pažnju. Na mom
kompjuteru je funkcija automatskog ispravljanja u Wordu podvukla dobar dio
odlomka plavom linijom i preporučila: „izbjegavati ponavljanje“.
Nemaju svi
pesimisti sklonost prema bizarnoj komediji. Kad čitamo Neznanog Judea Thomasa
Hardyja, Lorda Jima Josepha Conrada i Sramotu J. M. Coetzeea, ili mnoge druge
sjajne romanopisce povremeno nam se čini da autor sistematično melje u prah sve
ostatke optimizma koje smo naivno sačuvali; sve što može da krene naopako,
krenut će naopako. Ipak, djela tih autora se razlikuju od Beckettovih po tome
što je nesreća rezultat nepovoljnih okolnosti ili kombinacije konkretnog
karaktera i konkretne situacije. Njihovi autori razobličuju običaje svog
vremena koji doprinose propasti junaka. Jude i Sue nisu morali tako strašno završiti
da ljudi nisu tako nepopustljivo osuđivali nevjenčane parove. Jim ne bi bio
tako rastrojen da nije bilo rasne diskriminacije koja je u osnovi mnogih
događaja u romanu. Priča Davida Lurije mogla je da se dogodi samo u modernoj
Južnoj Africi. Čitaocu je dopušteno da misli kako se takve nesreće događaju
određenim ljudima u određenim okolnostima, ali nisu apsolutno nužne. Upravo osjećanje
da je sretan živott moguć, ali se ta mogućnost izjalovila, pojačava žaljenje,
ali zahvaljujući njemu priča ne postaje opća, egzistencijalistička osuda životta.
Čitalac može sklopiti knjigu s tužnim osmijehom i žaljenjem što su se okolnosti
ispriječile sreći junaka.
Pesimistički
esejisti i filozofi ne moraju bacati čitaoca u takav narativni čemer kao pisci
fikcije, ali implikacije njihovog djela uglavnom su univerzalne. Vjerovanje da
je nesreća samo pitanje trenutnih okolnosti i konkretnog karaktera moglo bi se
shvatiti kao priglupa varijanta optimizma. „Naša glavna zamjerka znanju je to
što nam nije pomoglo da živimo“, primjećuje Emile Cioran i u tih nekoliko riječi
odbacuje cio poduhvat prosvetiteljstva. Ili: „Niko nikog ne spašava; spašavamo
samo sebe, utoliko bolje ako prerušimo u uvjerenja bijedu koju želimo podijeliti
s drugima, da im je velikodušno darujemo“. Ili: „Biti stalno nečim zauzet znači
predavati se laži i obmani“. I još: „Nad drvećem je izvršen pokolj, zgrade idu
u visinu – lica, svuda lica. Čovjek se širi. Čovjek je rak zemlje“.
Ovdje nije riječ
o tome da neka osoba pravi izvjesne greške u određenim okolnostima. Ovdje imamo
potpuno odbacivanje same ideje napretka ili poboljšanja ili zaslužene sreće.
Zašto onda ljudi ili neki ljudi čitaju takve tekstove, i to sa apetitom? Je li
to neki perverzni oblik uživanja? Ili samosažaljenja? Leopardi je primijetio:
„Zadovoljstvo
koje duh nalazi u bavljenju svojom propašću, svojim nedaćama, u tome što ih
opisuje ne samo snažno, već podrobno, intimno, bez ostatka; štaviše, što ih
uvećava ako može (izvjesno će iskoristiti tu mogućnost), što priznaje ili
zamišlja, a svakako u to uvjerava samog sebe svim raspoloživim snagama, da su
te nedaće, van svake sumnje, ekstremne, beskrajne, neograničene, nepopravljive,
nezaustavljive, da nema poboljšanja ni utjehe, da nema okolnosti koje ih mogu
olakšati; ukratko, u tome što vidi i snažno osjeća da je njegova lična
tragedija ogromna i savršena i najpotpunija moguća u svim svojim dijelovima i
da su svaka vrata koja vode ka nadi i utjehi zatvorena i čvrsto zabravljena…“
To nam svakako
zvuči poznato; sama tačnost opisa donosi izvjesno zadovoljstvo i olakšanje. Kako
je besmisleno to što radimo! „Naša zadovoljstva kao i naši bolovi“, primjećuje
Sioran gurajući razočaranje korak dalje, „dolaze od toga što sopstvenom
iskustvu pridajemo preveliki značaj“.
Možda ćemo
najbolje razumjeti naše zanimanje za pesimizam ako razmislimo o tome kada nas
on ne privlači i kad takvo štivo odlažemo kao neukusno ili dosadno. S romanima
se to događa kad osjetimo da autor samo gomila bol, a ne vidimo da u datom
spoju karaktera i okolnosti ima ičeg sudbonosnog. Saobraćajna nesreća se događa
u trenutku kad je neko najsrećniji. Ili junak dobija tešku bolest. Pa šta?
Znamo da postoje ljudi koje stalno prati maler. Što nas time gnjaviš? Svi
možemo da oprostimo ili bar prihvatimo neubjedljiv sretan kraj – na primher, u
Davidu Copperfieldu – mada nam on donosi dvosmisleno olakšanje, ali ne i neubjedljiv
nesretan kraj ili kraj koji teži generalizirati nesreću na osnovu jednog
nesrećnog slučaja. Autor nas je natjerao da patimo ni za šta.
Nedavno sam
gledao komad Lear Edwarda Bonda iz 1971, obradu Shakespearevog Leara, kralja
opsjednutog građenjem zida kojim će zaštititi kraljevstvo i (u Bondovoj
verziji) svojim dvjema kćerkama koje se namjeravaju udati za vladare na drugoj
strani zida. Taj komad je opširna osuda političkog nasilja i spletkarenja i u
njemu nema nijednog junaka s kojim bi gledalac mogao bar malo da saosjeća.
Ljudi neprestano mijenjaju pozicije, ali uvijek ponavljaju stare greške koje
očigledno liče na užase Evrope u dvadesetom vijeku. Većina gledalaca će se od
samog početka bezrezervno složiti sa autorovom tezom; ali nema zadovoljstva ni
u izvrsnosti izražavanja (nije mudro podsticati poređenje sa Shakespeareom), ni
u posmatranju prizora silovanja, mučenja i pogubljenja. Literarni simbolizam i
beskrajne aluzije izvedeni su teškom rukom. Gledalac izlazi iz pozorišta
iscrpljen i nezadovoljan. Poslije izvjesnog mozganja o toj reakciji, shvatio
sam da je u Neznanom Judeu, Lordu Jimu i Sramoti, kao i u Shakespearevm Kralju
Learu, pozitivno to što životi i osjećanja pojedinačnih junaka izgledaju važni,
a tok ispričanih priča, koliko god nesretan, jasan je i ubjedljiv.
Esejistima i
filozofima ne možemo oprostiti, na prvom mjestu, slutnju da naš pisac rješava
neki lični problem, a na drugom, što je možda gore, dosadu, manjak elana. Kobno
je i najmanje podozrenje da pisac manipulira činjenicama kako bi potkrijepio
stav koji mu je, iz nekog pritajenog razloga, u datom trenutku potreban.
Čitalac mora prepoznati autentičnu istinu. Beckett može sebi dozvoliti dugačko
poigravanje sa „očevim“ i „majčinim“ zato što govori nespornu istinu: moja je
uistinu ista zemlja kojom su hodili moji preci i isti život kojim su živjeli
moji roditelji i praroditelji. Neporeciva je činjenica da kako idemo u
prošlost, tako je sve više naših predaka – dva roditelja, četvoro baba i deda,
osmoro prababa i pradeda, šesnaestoro čukundeda i čukunbaba – tako da naš
sopstveni život postaje sve beznačajniji i može se prikazati kao puko
ponavljanje.
Ali zašto je
dosada problem ako nam je stalo do istine? Zašto je važno da pesimista iskaže
svoju poruku cum brio? Mislim da se ovdje približavamo ključu za razumijevanje
estetike pesimizma, posebno u esejističkom obliku.
Moderno društvo
kao cjelina teži nekoj vrsti institucionalnog optimizma jer prihvata hegelovske
ideje o historiji kao napretku i ohrabruje nas da vjerujemo da je sreća, bar
potencijalno, svima dostupna samo ako se svi razumno oko toga potrude. Zato će
istina koju pesimista govori uvijek biti subverzivna. Svi Sioranovi citati koje
sam gotovo nasumice izabrao mogu se shvatiti kao pobijanje vjerovanja na kojima
smo odgajani: da je znanje ključno postignuće, da se moramo uzajamno pomagati i
spašavati, da je pozitivno biti vrijedan i zdrav, da sloboda ima ogroman značaj
i tako dalje.
Takva radikalna
dekonstrukcija može biti uznemirujuća, ali kad se sprovede vješto, energično i
vrcavo, stvori zanosan prasak a time neizbježno i osjećanje slobode. Onaj koji
čita Leopardija ili Ciorana ili Becketta oslobođen je od društvene obaveze da
bude srećan. Evo Schopenhauera:
„Nigde na svijetu
ne može se dobiti ništa naročito. Svijet je ispunjen bijedom i jadom; a onog ko
tome umakne dosada čeka na svakom ćošku. Štaviše, zlo obično pobjeđuje, a
ludost je najglasnija. Sudbina je surova i čovječanstvo zaslužuje sažaljenje.“
Prihvatanje
takvog stava može ličiti na ludilo, ali Schopenhauer na drugom mjestu
objašnjava njegovu korisnost:
„Ako se
priviknete na takav pogled na život, prilagodit ćete mu svoja očekivanja i
prestat ćete gledati na sve neprijatne događaje, velike i male, na sve muke,
brige i jad kao na nešto neobično ili nepravilno; ne, smatrat ćete da je sve
kako treba da bude u svijetu u kojem svako od nas na sebi svojstven način plaća
kaznu egzistencije.“
Cioran to
gledište dovodi do krajnosti i čini ga uzbudljivijim:
„Jedini način da
izdržimo katastrofu za katastrofom jeste da zavolimo samu ideju katastrofe: ako
nam to pođe za rukom, nema više iznenađenja, uzdigli smo se iznad svega što se
događa, mi smo nepobjedive žrtve.“
Nepobjedive
žrtve! Ovdje neobični optimizam vreba u jezgru pesimizma. Obratite pažnju,
ponovo, na važnost forme. Život je haos, dugačak niz nesprečivih katastrofa,
ali ta ideja je izražena s velikom kontrolom i elegancijom i ukazuje na
herojsko prilagođavanje, čak prisvajanje, a ne na kapitulaciju; usred
katastrofe u stanju smo da formuliramo duhovite rečenice. „Nema budućnosti ovdje“,
kaže Beckettov narator u tekstu Worstword Ho. I nastavlja, „Avaj, ima je“. S
još većom virtuoznoću, Robert Lowell u „Njenom mrtvom bratu“ stvara poentu
izostavljanjem jedne riječi: „Sve je dobro što se svrši“. Ovi blesci
kreativnosti liče na uzburkani morski krajolik trenutno osvijetljen munjom; naš
brodolom je brilijantno prikazan.
Zadovoljstvo koje
pokreću ta pametna sredstva, naravno, ne traje, pa nam ih zato nikad nije
dosta. Negativni aforizmi izazivaju zavisnost. Čitati Cioranove Bilješke znači
vidjeti čovjeka opsjednutog mijenjanjem svojih negativnih intuicija u te
blistave male vatromete koji praskaju jedan za drugim, sve čistiji i
prefinjeniji, dok ne dostignu maksimalan efekat u najjezgrovitijoj formulaciji.
Njihov sjaj nas anestezira pa osjećamo prijatnost dok nož čeprka po staroj
rani. Forma je pobjeda nad bolom.
„Da li vjeruješ u
budući život?“ pita Klov Hama u Beckettovom Kraju partije. A Ham odgovara, „Moj
je uvijek bio takav“.
(TBT, The New
York Review of Books)
