LIFESTYLE
Nedavno se pojavila biografija benda Pink Floyd koja prati
karijeru grupe od osnivanja od strane školskih drugova iz Cambridgea, preko
globalnog uspjeha, pa do ponovnog okupljanja 2005.
FOTO: (Profimedia)
Kao vrlo mali dječak imao sam neke rituale tokom ljetnih
raspusta. U hladovini betona socijalističkih solitera naselja “Steva
Filipovića” podno Hajd parka bacao sam se na ljetnu lektiru. Na početku to
su bili stripovi, pa roto-romani, a kad me je negdje na prelazu iz petog u
šesti razred uhvatio rokenrol, provodio sam vrijeme čitajući dugačke tekstove
iz Džuboksa. Pamtim jedan od njih, bila je to velika biografija grupe Pink
Floyd koju je ispisao veliki novinar tog lista Branko Vukojević. Toliko me je
to obuzelo da sam kupio album Floyda “Animals” sa kultnim omotom
uslikanim nad čuvenim dimnjacima stanice Batersi u Londonu. Pamtim i džinovsku
balon-svinju sa omota, natovljenu helijumom i puštenu za promo albuma. Ta
svinja se odvezala i odletjela da bi je registrovale radarske službe u Njemačkoj.
Nešto kasnije, u prvom razredu gimnazije imao sam odvratnog
profesora srpskog koji je zadao temu na pismenom – reportaža. Prepisao sam
nagrađivani tekst o koncertu Pink Floyda, sve sa tim svinjama, i očekivao da
dobijem peticu, ali… Čista dvojka od tog morona od nastavnika i tada sam prvi
put dobio potvrdu da je škola puna nepravde pa ni jedan briljantni
“pozajmljen” tekst ne može da promijeni stvari. Ubrzo sam dobio
podršku od Floyda, izašao je album “The Wall” i pjesma “Another
Brick in The Wall Part 2” koju je pjevao hor djece iz londonskih državnih
škola uzvikujući refren “Nama ne treba obrazovanje”, na veliko
zgražavanje premijerke Margaret Thatcher. Nekoliko godina kasnije ovaj tekst će
na melodiju “Oj svijetla majska zoro” otpjevati ljubljanski Buldožer
(ah, ti Slovenci, oduvijek su provocirali).
Tih pubertetskih godina mijenjao sam idole, žanrove, dočekao
i da sviram na svom prvom koncertu pozajmljujući Fender Precision bas na kojem
je bila naljepnica Pink Floyd zbog koje sam se plašio da će me pljuvati
pankeri, ali nisu. I sjetim se Floyda s vremena na vrijeme kad obilazim
relikvije nekadašnjeg djetinjstva. Kao na putu iz Londona u Brajton prije dvije
godine kada je voz prošao pored stanice Batersi sa omota albuma
“Animals” iznad koje lebdi svinja natovljena helijumom.
U aprilu sam dobio na poklon od kolega knjigu Kad svinje
polete sa istom tom stanicom i svinjom na koricama. Preko te fantastične
biografije benda koju je napisao Mark Blake, a izdala Laguna, reprizirao sam ljetni
raspust kada sam upijao životopis Pink Floyda. Maestralan početak knjige u
kojoj članovi benda na svom okupljanju na “live 8” koncertu 2. jula
2005. ne samo što proizvode glasine da će se opet skupiti za tarifu od 250
miliona dolara za turneju, već i podižu politički establišment Britanije na
noge jer gužva fanova prijeti bezbjednosti, pa se poziva i premijer Tony Blair,
ali kao roker, da proba da amortizuje brigu Tesse Jowell, ministarke kulture,
medija i sporta, koja na hitnom sastanku iza scene maše otkazivanjem koncerta.
Uslijedio je maestralni koncert dostojan onoga koji sam opisao i dobio dvojku
iz srpskog. Svi redovi koji idu poslije te epizode govore o vanserijskoj
biografiji vanserijskog benda. Knjigu je preveo Dejan Cukić a on će i otvoriti
ovaj tekst posvećen bendu koji ni 250 miliona dolara nije natjeralo da pokrene
mašineriju, jer je Pink Floyd veći od svega pa i trezora punog dolara..
(TBT, Nedeljnik)
