KOLUMNA
Danas uspješna žena govori o tome kako je sa 14 godina
upoznala Elvisa Presleyja i kako je to stariti dok si u žiži javnosti
Piše: Priscilla Presley, thebosniatimes.ba
Susret s Elvisom, kada sam imala samo 14 godina, promijenio
mi je život. Naravno, to je bio kratko druženje, jer morao je da napusti Njemačku,
gdje smo se vidjeli, i vrati se u Ameriku. Dvije godine smo se dopisivali prije
nego što smo se ponovo sastali. Bio je pravi gospodin u svakom smislu te riječi.
Prvi put me je stomak zabolio od smijanja kad sam imala dvije
godine. Dobro se sjećam. Moja mama je napunila korito za pranje veša vodom u
bašti naše kuće u Connecticutu, i moj rođak i ja smo ušli unutra i počeli da se
prskamo. Imala sam nježno, divno djetinjstvo.
Odrastanje dok si u centru pažnje donosi brojne probleme.
Nedostatak privatnosti, posebno otkad su se pojavili paparaci, može biti veoma
stresno. Sada svako ima telefon s kamerom, tako da nije neobično vidjeti da me
neko slika u restoranu dok viljušku sa salatom prinosim ustima. Uvijek sam na
oprezu.
Bojim se da će ljudi zaboraviti Elvisa. Osjećam odgovornost
za očuvanje njegove zaostavštine. Nikada više nećete vidjeti takvu zvijezdu.
Bio je tako autentičan i, na mnogo načina, nevin. Bio je ono što smo svi vidjeli,
nije se pretvarao.
Potekla sam iz veoma povezane porodice. Roditelji su mi još
živi: imaju 90 i 91 godinu. Žive zajedno sa mnom i privilegija je imati ih
pored sebe, a rastužim se kada vidim da stare.
Bill Clinton posjeduje harizmu koja vas odmah privuče. On je
prva osoba poslije Elvisa koja ima to nešto. Kada Bill uđe u sobu, to svi odmah
osjete. Ima magnetsku privlačnost.
Elvis se ne bi snašao u ovom savremenom svijetu. On je cijenio
privatnost i imao je krug ljudi oko sebe koji su ga štitili. Sada to više ne bi
bilo moguće – bez obzira na to da li ste poznati ili ne, stalno ste pred očima
javnosti.
Imam pozitivan pogled na život. Ali ono što mi kao ljudi
radimo u oblasti kršenja ljudskih prava veoma me rastužuje. Zar nismo do sada
morali već da se razvijemo kao čovječanstvo u tom pogledu?
Oh, mrzim starenje. Svi koju kažu drugačije jednostavno
lažu. Ko zaista želi da ostari i da umre? Moji unuci imaju osam godina i željela
bih da vidim kako odrastaju.
Ne govorim o svojim strahovima jer vjerujem da, kada se o
tome govori, to može da privuče negativnu energiju. Zato ovu temu preskačemo:
ne, hvala, pričat ćemo o nadi i lijepim stvarima.
Zamolila bih sve ljude da me jednom zasvagda prestanu da
pitaju koja je bila omiljena pjesma Elvisa Presleyja.
(TBT, Newsweek.rs)