KOLUMNA
Ljevica treba odbaciti iluziju da jednim
munjevitim probojem može zauzeti sve bedeme britanske vladajuće klase i dovesti
na vlast radikalno lijevo orijentiranu vladu
Piše: Paul Mason, thebosniatimes.ba
Da bi zaustavila Corbyna, britanska elita
je spremna da se odrekne brexita – prvo u njegovoj tvrdoj verziji a, ukoliko to
bude neophodno, i sasvim. To se valja iza svih manevara, floskula i javnih
izvinjenja koje ovih dana slušamo od mejnstrim političara i novinara. Rezultat
referenduma o brexitu trebalo je da označi početak usavršene verzije tačerizma
– korporativni porezi na nivou onih u Irskoj, ograničena ljudska prava i
beskrajna repriza Folklandskog rata, ali ovog puta verbalna i protiv Brisela,
pri čemu bi svi protivnici tvrdog brexita bili proglašeni unutrašnjim neprijateljima.
Ali ako bi Corbyn bio premijer, nikakav tačerizam ne bi bio moguć. Otuda očajna
potraga za planom B. Sve kojima se zgadio zadah gnusnog nacionalizma Therese
May iznenadit će izdašni kompromisi koje ona sada nudi.
Laburisti tokom kampanje naravno nisu
pominjali Karla Marxa. Ali djelo jednog marksiste je ključno za razumijevanje
onoga što se upravo dogodilo. Antonio Gramsci, italijanski komunistički vođa
koji je skončao u fašističkom zatvoru 1937, bez problema bi predvidio Corbynov
uspon. Gramsci je razumio položaj ljevice u zreloj demokratiji – i znao je kako
ona može da pobijedi. Pogledajmo događaje iz proteklih 6 nedjelja kao seriju
neočekivanih preokreta. Prve ankete su laburistima davale 25 odsto glasova, a
onda su oni osvojili 40 odsto. Njihov radikalni partijski manifest je procureo
u javnost i pružio zamah Corbynovoj popularnosti. Teroristi su napali
Britaniju, ali to je oslabilo torijevce. Diane Abbott se razboljela, ali je
dobila 30.000 glasova. Laburistički članovi parlamenta su vodili kampanju „Corbyn
ne može da pobijedi“, ali zahvaljujući njemu prednost partije se uvećala za 10
odsto.
Ništa od svega toga nije trebalo da se
desi. Ti događaji se protive političkom zdravom razumu. Gramsci je prvi shvatio
da je za radničku klasu i ljevicu najvažnije da dovedu u pitanje takav zdrav
razum i usprotive mu se. Njemu je bilo jasno da je bespogovorno prihvatanje
takozvanog zdravog razuma – a ne službe bezbjednosti, specijalne jedinice i
generali – ono što elite zapravo drži na vlasti. Kada to uvidite shvatit ce tr
domete Corbynovog dostignuća. Iako nije pobijedio, on je pred svima javno
slomio logiku neoliberalizma – i natjerao ideologiju ksenofobne nacionalističke
ekonomije da odstupi
Brexit je bio neželjeni poklon britanskoj
ekonomiji. Čak i u svom najblažem obliku, on sa sobom nosi 10 godina
nestabilnosti, inflacije, viših kamatnih stopa i nemjerljivog odliva javnih
sredstava. Brexit remeti snabdijevanje jeftinom radnom snagom i prijeti da
Britaniju pretvori u ekonomiju bez tržišta. Ali britanska vladajuća elita i
privrednici nemaju iste ciljeve. Njihovi interesi su različiti. Britanskoj
eliti su zapravo prilično tuđi interesi poslovnih ljudi. Ona je postala
zastupnik globalne elite hedž fond menadžera, špekulanata nekretninama,
kleptokrata, naftnih šeika i prevaranata. Theresa May je u interesu ovih posljednjih
pretvorila konzervativce iz liberalnih globalista u zadrte pobornike brexita.
Linija tvrdog brexita stvara trajnu krizu,
trajnu politiku štednje i trajnu garnituru neprijatelja – tačnije, Brisel i
socijaldemokratiju. Tvrdi brexit je savršena Petrijeva posuda za množenje
gljivica finansijskih špekulacija. Ali Britanci su to prozreli. Corbynov uspjeh
nije samo rezultat oživljavanja laburističkog glasačkog tijela. Taj uspjeh je
omogućen i savezom između bivših glasača Stranke za nezavisnost Ujedinjenog
Kraljevstva (UKIP), Stranke zelenih i onih koji su prvi put glasali, kao i
taktičkim glasovima liberalnih-centrista.
Ovaj savez je sklopljen u dvije faze.
Corbyn je prvo – u pažljivo sročenom stranačkom programu, prvom takve vrste u posljednjih
20 godina – opisao kako bi za većinu ljudi bilo odlično ako bi se odustalo od
politike štednje i kada bi vlada prestala da radi za one koji žive od
privatizacija i finansijskih špekulacija. Onda se u posljednjoj nedjelji
kampanje poslužio taktikom koju na španskom zovu la remontada – povratak u
igru. Prestao je da predstavlja samo svoju partiju i počeo da govori kao
predstavnik nacije; opovrgao je stereotipe o sebi pobjeđujući u pitanjima
spoljne politike i bezbjednosti koja je trebalo da mu naude. Iz dana u dan je
širio nevjerovatan osjećaj da su stvari o kojima govori dostižne i moguće.
Ideološke posljedice ovog uspjeha su mnogo
važnije od skupštinske aritmetike. Gramsci nas uči da vladajuća klasa ne
upravlja pomoću države. Država je, kaže Gramsci, samo njihovo krajnje uporište.
Da biste zbacili elitu s vlasti, morate jedan po jedan osvojiti odbrambene
rovove u koje se ona ukopala. Tokom drugih izbora za lidera partije prošlog ljeta
postalo je jasno da prvi takav rov cijepa Laburističku partiju na pola. Desno
krilo stranke, uvježbano za takvo rovovsko ratovanje u doba Hladnog rata,
žestoko se borilo da zadrži kontrolu, uz argument da radikalno lijeva partija
nikada ne može doći na vlast u Britaniji. Kada je veoma lijevi laburistički
manifest dobio ogromnu podršku javnosti, osvojen je taj rov laburističke
desnice. Oni su se onda povukli u drugi rov – izgubit ćemo na izborima i to će
dovesti do novog izbora za lidera partije – ali ni to im nije išlo po planu.
Što se tiče trećeg rova – tabloida i njihovih radio i TV papagaja – i on se
pokazao neefikasnim. Više od 12 miliona ljudi glasalo je za stranku koja je
žigosana kao grupa simpatizera terorizma koji „podržavaju neprijatelje
Britanije“ i kojima su zbog toga „ruke krvave“.
Gramsci i ovde nudi objašnjenje. Kada je
većina socijalista tretirala radničku klasu kao neku vrstu pčelinje kolonije –
unapred programirane da odigra svoju istorijsku ulogu – Gramsci je rekao: svako
je intelektualac. Čak i ako osobu na radnom mjestu tretiraju kao „dresiranu
gorilu“, van posla „ona je filozof, umjetnik, osoba od ukusa… koja se svjesno
rukovodi moralnim vrijednostima“ (Antonio Gramsci, Izbor iz zatvorskih bilježnica).
Na osnovu te premise Gramsci je poručio socijalistima iz tridesetih godina 20.
vijeka da odustanu od svoje opsjednutosti državom – i da umjesto toga povedu
dug i strpljiv rovovski rat protiv ideologije vladajuće elite. Osamdeset godina
kasnije, uslovi za ovu borbu su se izmijenili. Danas više ne moraš da izađeš iz
rudnika, okupaš se i pješice odeš u svoj sirotinjski kraj i pročitaš novi broj
Radničkih novina (Daily Worker) da bi shvatio svoj položaj. Kao što sam pokušao
da pokažem u svojoj knjizi Postkapitalizam, radničku klasu 20. veka kao glavnog
aktera ekonomije i opozicione politike zamjenjuju umreženi pojedinci. To su
ljudi sa slabim međusobnim i institucionalnim vezama, ali sa jakim
individualnim i racionalnim zaleđem, i sa kapacitetom da djeluju.
Ono što smo shvatili u petak ujutru posle
objavljenih rezultata izbora je lakoća s kojom takvi umreženi, obrazovani ljudi
mogu prozreti laži koje im se serviraju. Vidjeli smo i lakoću s kojom se oni
organizuju preko web stranica za taktičko glasanje, kao i brzinu sa kojom su
spremni da se ujedine oko novog skupa osnovnih vrijednosti ako ih neko pozove
na akciju u duhu dobre volje i optimizma – kao što je to Corbyn učinio. Veliki
broj glasova za konzervativce i poraz laburista u delovima Britanije gdje još
uvek vlada duh ksenofobije, nagovještavaju da će ovo biti dug, kulturni rat.
Pozicioni rat, kako ga je Gramsci zvao, a ne manevarski.
Ali jedna bitka u tom ratu je dobijena.
Torijevci su htjeli da iskoriste brexit za rasturanje ostataka države
blagostanja i da oblikuju globalnu verziju Britanije po ugledu na Singapur. To
im nije uspjelo. Sada se kriju iza ljudskog štita u vidu vjerskih fanatika iz
Oranskog reda (Orange Order) iz Belfasta. Naredni potez ljevice treba da izbjegne
zamke oholosti. Ljevica treba da odbaci iluziju da jednim munjevitim probojem
može zauzeti sve bedeme britanske vladajuće klase i dovesti na vlast radikalno
lijevo orijentisanu vladu. Prvi realan cilj je da prinudimo torijevce da se
vrate na poziciju uspostavljanja jedinstvenog tržišta, pod nadležnost Evropskog
suda pravde i na uspostavljanje višestranačke institucije koje će voditi
pregovore o brexitu. Međutim, pravi dobitak je otvaranje mogućnosti za
napuštanje politike štednje.
Ako bi torijevci na sledeće izbore izašli
sa programom viših poreza i povećane javne potrošnje, visokih nadnica i velikih
javnih investicija – bio bi to konačni dokaz sa kakvom je nevjerovatnom brzinom
Corbyn izmijenio pravila igre. Ako to izostane i konzervativci se priklone
globalnim kleptokratima umesto interesima britanske ekonomije i britanskih
građana, Corbyn će završiti kao premijer i useliti se u Dauning strit 10. U
svakom slučaju, bespogovornoj 30 godina dugoj zdravorazumskoj politici je došao
kraj.
(TBT, The Guardian)