KOLUMNA
Ali maniri su ipak bitni – u napetim situacijama, oni su
pitanje života i smrti, tanka linija koja odvaja barbarizam od civilizacije.
Piše: Slavoj Žižek, thebosniatimes.ba
Neočekivani izborni uspjeh Laburističke stranke je posramio
sveprisutnu ciničnu mudrost vlasti, čak i onih koji su se pretvarali da se
suosjećaju s Corbynom i čiji je izgovor bio: „Da, glasao bih za njega, ali on
je gubitnik, narod je previše izmanipuliran i preplašen, još uvijek nije pravi
trenutak za tako radikalan potez.“
Sjetimo se tvrdnje Tonyja Blaira da je ova stranka pod
Corbynovim vodstvom bespomoćno marginalizirana, i više nije potencijalna
stranka u vladi. Licemjerstvo takvih izjava je što one prikrivaju njihov
politički stav kao pasivan uvid u objektivno stanje stvari.
Naravno, tu su problemi i sumnje koje ostaju. Ne bismo se
trebali suočiti samo s ograničenjima Corbynovog programa – ide li dalje od
stare države blagostanja, da li bi laburistička vlada preživjela napad
globalnog kapitala? Na radikalnijem nivou, ne bismo se trebali plašiti
postaviti ključno pitanje: da li je izborna pobjeda i dalje ključni trenutak
radikalne društvene promjene? Zar nismo svjedoci sve veće nebitnosti naših
izbornih procesa?
Ali više od stvarnog rezultata važnije je dublje značenje
(relativnog) uspjeha Laburističke stranke. Ovaj je uspjeh jednak velikoj
etičkoj i političkoj promjeni, snažan potez protiv vulgarizacije našeg javnog
govora. Ovo je onaj problem kojeg je Hegel imenovao kao Sittlichkeit: običaji,
duboka povijest (nepisanih) pravila društvenog života, debela i neprobojna
etička srž koja nam govori šta možemo, a šta ne možemo raditi.
Ova se pravila danas raspadaju: ono što je prije par
desetina godina prosto bilo nezamislivo izgovoriti u javnoj raspravi, danas se
može slobodno kazati. Trump može pričati o Melanijom „zatvoru“, Netanyahu može
tvrditi da su Palestinci uzrokovali holokaust, evropski populisti mogu tvrditi
da su Židovi organizirali priliv
izbjeglica i tako dalje.
Ali zašto danas pričati o pristojnosti i manirima kad se
suočavamo s mnogo težim „stvarnim“ problemima? Ali maniri su ipak bitni – u
napetim situacijama, oni su pitanje života i smrti, tanka linija koja odvaja
barbarizam od civilizacije.
1960-ih povremene vulgarnosti vezale su se uz političku
ljevicu: studenti revolucionari često su se koristili običnim jezikom da bi
naglasili svoje protivljenje službenoj politici i njezinom uglađenom žargonu.
Danas, vulgarizmi su skoro ekskluzivna privilegija radikalne desnice tako da se
ljevica našla u neočekivanoj poziciji branioca pristojnosti i manira.
Nažalost, ljevičarsko-liberalnim javnim prostorom sve više
dominiraju pravila tviteraške kulture: kratki komentari, replike, sarkastične
ili uvredljive opaske, bez ikakvog prostora za postepeno argumentiranje. Jedan
odlomak (rečenica, ili čak dio nje) je izdvojen i na njega se reagira. Stav koji pothranjuje ove tweet replike je
mješavina samouvjerenosti, političke korektinosti i brutalnog sarkazma: onog
trenutka kad se primijeti nešto problematično, odmah se istakne i to dovede do
automatskih odgovora, PC svakodnevica.
Iako kritičari vole naglašavati kako odbacuju standarde,
njihov je stav barbarski standardan, osuđuje svaku minimalnu devijaciju od PC
dogme kao „transfobiju“ ili „fašizam“ ili kako hoćete. Takva tviteraška kultura
koja kombinira službenu toleranciju ili otvorenost uz ekstremnu netoleranciju
prema drugačijim mišljenjima prosto onemogućava kritičko razmišljanje. To je
prava slika i prilika slijepog populističkog animoziteta à la Donald Trump i
istovremeno je jedan od razloga zašto je ljevica tako često neučinkovita u
suprotstavljanju desničarskom populizmu, naročito u današnjoj Evropi. Ukoliko
neko spomene da ovaj populizam crpi dobar dio energije iz narodnog
nezadovoljstva tlačenih, odmah biva optužen za „klasni esencijalizam“.
Upravo bi se u ovim okolnostima trebale uporediti izborne
kampanje konzervativaca i laburista. Kampanja konzervativaca je dotakla novo
dno: pesimistični napadi na Corbyna kao simpatizera terorista, laburisti su
nova košnica antisemitizma, a sve je ovo kulminiralo u radnosnom obećanju
Therese May o ukidanju ljudskih prava – prava politika straha. Nije ni čudo da
je Ukip nestala sa scene: nije bilo potrebe za njom budući da su May i Johnson
preuzeli njezin posao.
Corbyn se nije dao uplesti u ove prljave igre: izraženom
naivnosti, jednostavno je govorio o glavnim problemima i brigama običnog
naroda, od ekonomskih teškoća do terorističkih prijetnji, predloživši jasna
rješenja. U njegovim izjavama nije bilo bijesa i gorčine, nije bilo jeftinih
populističkih provokacija, ali ni politički korektne samouvjerenosti. Prirodnom
pristojnosti govorio je o stvarnim problemima običnih ljudi.
Činjenica da je takav pristup jednak velikom političkom
obratu na našem političkom prostoru je žalosna indikacija vremena u kojem
živimo. Ipak, ona je također potvrda stare Hegelove tvrdnje da je, ponekad, naivna
otvorenost ubojitija i mudrija od svih strategija.
(TBT, Independent, Prevela Jasmina Drljević)
