KOLUMNA
U subotu se navršilo 50 godina otkako je
Izrael zaposjeo teritorij nekadašnjega Mandatnog Područja Palestine
Piše: Inoslav Bešker, thebosniatimes.ba
Palestina je ušla u drugu polovicu stoljeća
okupacije, jer se u subotu navršilo 50 godina otkako je u šestodnevnom
lipanjskom ratu (5-10/VI/1967) Izrael hametice potukao Egipat, Siriju,
Jordaniju i Irak, zaposjevši sav teritorij nekadašnjega Mandatnog Područja
Palestine, sav Sinaj, Golanske visoravni, te dio Egipta zapadno od Sueskog kanala.
Izrael je, uočivši pokrete arapskih trupa, preventivno napao, uništio uglavnom
na zemlji četverostruko brojnije arapsko vojno zrakoplovstvo. Izraelska vojska
je napustila Sinaj 1982, Gazu 2005, te dalje drži pod kontrolom tzv. Zapadnu
obalu (Cisjordaniju, odnosno Judeju i Samariju).
Rezolucijom br. 181 Glavna skupština
Organizacije Ujedinjenih naroda odlučila je 1947 Palestinu podijeliti na
arapsku i židovsku državu, a Jeruzalem internacionalizirati. Plan je prihvatila
Židovska agencija za Palestinu pod predsjedanjem Davida Ben-Guriona, a odbacila
Arapska liga. Agencija je 1948 jednostrano proglasila Izrael, Arapska liga je
krenula u napad protiv njega, s nakanom da ga “baci u more”, što je
izazvalo solidarnost mnogih država (uključujući Jugoslaviju) s državom Židovâ,
samo tri godine poslije oslobođenja Auschwitza (i, naravno, Jasenovca). Izrael
je pobijedio i proširio svoj teritorij znatno dalje od granica predviđenih
Rezolucijom, dok je oveći dio arapskoga palestinskog stanovništva krenuo u
izbjeglištvo, u logore, u kojima se kasnije ugnijezdio terorizam, čiji su
slijednici i danas na komandnim položajima (i neke židovske organizacije su
provodile terorizam prije 1948, npr. Irgun Zvai Leumi, čiji su nasljednici
stranke Herut, pa Likud).
Kao i drugdje: ekstremizam s jedne strane
pogoduje ekstremizmu s druge, terorizam s jedne opravdanje je za terorizam s
druge, jahanje na uspomenama na zvjerstva održava vlast.
Svih prošlih pedeset godina situacija je u
patu: Izrael je pobjednik, ali nema mir, Arapi su gubitnici i nemaju državu
koju su lakomisleno odbacili prije 70 godina.
Na temelju sporazuma koji su Yasser Arafat,
Shimon Peres i Yitzhak Rabin postigli 1993 u Oslu (i koji je svoj trojici donio
Nobelovu nagradu za mir, a Rabinu i smrt u atentatu), na okupiranim arapskim
teritorijima formirana je Palestinska Vlast, koja se u međuvremenu proglasila
Palestinskom Državom, priznala ju je Glavna skupština svjetske organizacije –
ali ta vlast kontrolira manje od polovice Zapadne obale gdje je pretežan dio
teritorija i dalje pod izravnom izraelskom vojnom upravom. U Gazi je
demokratskim izborima vlast preuzeo Hamas, koji Izrael smatra terorističkom
organizacijom (a Hamas, zauzvrat, smatra da Izrael provodi državni terorizam).
Te je teritorije Izrael u međuvremenu
kolonizirao s oko 600.000 svojih naseljenika (“kolona”).
Iako većina članica Ujedinjenih naroda
ustraje pri rješenju iz 1947 – dvije suverene i, po mogućnosti, prijateljske
susjedne države, iako se činilo da i Izrael ide prema takvom rješenju, po
načelu “teritorij u zamjenu za mir”, pozicija Izraela i Palestine
danas je udaljenija nego ikada.
To je bjelodano razvidno iz izjava
izraelske zamjenice ministra vanjskih poslova Tzipi Hotovely i iskusne
palestinske aktivistice Hanan Ashrawi. Prva se oglasila u Jeruzalemu, druga u
Ramali – 20 kilometara i 180 stupnjeva razlike. Ali glavna im je ocjena
praktički istovjetna.
“Rješenje s dvjema državama više ne
postoji”, kaže Hotovely. “Taj plan je na umoru”, veli Ashrawi,
koja je sudjelovala na mirovnim pregovorima u Madridu 1991, čiji je rezultat
pogaženi dogovor u Oslu, potpisan dvije godine kasnije.
Moglo bi se reći da se Arapima nije
isplatila spremnost za dogovor. Dok je još bješnjela intifada, dok se krv
lijevala po ulicama, 60 posto židovskog stanovništva Izraela bilo je 2005 za
povlačenje sa Zapadne obale, a sada je za tu soluciju samo 26 posto (premda je
smatraju nužnom vodeći izraelski intelektualci, poput Davida Grossmana ili
Amosa Oza, te oni zagovornici pravne države koji vjeruju da bi se smanjila razina
korupcije kad više ne bi trebalo stalno “braniti naše”).
Arapskom stanovništvu je pak baš Izrael sve
više Zemlja Obećana, a ne njihova hipotetska država, tim više što je
Palestinska Vlast, tvrde, ogrezla u korupciji. Čudno bi bilo da i nije tako,
ako se zna da je društveni brutoproizvod po glavi stanovnika u Izraelu godišnje
35.700 dolara, na Zapadnoj Obali 3700, a u Gazi 1700. Izrael ih je ekonomski
pridavio; odlazak na najniže plaćene poslove u Izraelu često je jedini način
preživljavanja.
Mnogima nije solucija u dvjema državama, a
još manje u jednoj zajedničkoj državi – ali što je treće rješenje? Rat koji se
s mjerom pali i s mjerom gasi, da citiramo Heraklita? Stalno gaženje prava (i
jednih i drugih) u ime sigurnosti odnosno nacionalnih svetinja?
Ta situacija imanentnog rasizma
onečovječuje i pobjednike i pobijeđene, tim prije što su sada na sceni uglavnom
unuci onih koji su ratovali 1967 (kada su, na primjer, roditelji Tzipi Hotovely
još živjeli u sovjetskoj Gruziji).
Dodatni je problem što izraelsko/palestinska
kriza tako dobro dođe za prepucavanje dalekim velesilama i kao ideološka
municija ekstremistima u Iranu, “Islamskoj Državi”, ali i nabrušenim
Židovima uredno etabliranima u Italiji ili Francuskoj – svi oni efektno
gloginje mlate sudbinama onih u Izraelu odnosno Palestini.
(TBT, Jutarnji.hr)