ESEJ
Prerađeni tekst obraćanja mladim piscima dobitnicima Whiting
nagrade
Piše: Siddharta Mukherjee, thebosniatimes.ba
Kada se majka moje majke razboljela od tajanstvene
neurološke bolesti koja je izmicala dijagnozi, izgubila je čulo ukusa. U mnogim
porodicama taj gubitak ne bi bio naročito važan, ali za nas je imao ozbiljne posljedice.
Kao matrijarh naše brojne, višegeneracijske porodice, ona je uvijek upravljala
kuhinjom svojom efikasnom, mada donekle despotskom rukom. Budući da je kuhala
svu hranu (pokušaj ujakove žene da preuzme taj zadatak bio je glatko i tiranski
odbijen), baka je bila naš vrhunski arbitar ukusa. Decenijama je taj aranžman
bio relativno stabilan i svima po volji: bila je izrazito nadarena kuharica.
Ali kako su joj receptori za ukus otupjeli, hrana je iz nedjelje u nedjelju
bila sve začinjenija – od blage preko pikantne do nepodnošljivo začinjene.
Možda joj je to bila nekakva kompenzacija – kao što neki ljudi koji gube sluh
govore sve glasnije – ali riblji kari sada bi nam eksplodirao na nepcima kao
termonuklearna bomba. Sočivo je gulilo jezik. Prženi špinat je bio čista vatra;
okra – ispit izdržljivosti. Kada je čak i bijeli pirinač, posljednje utočište
azijskog jezika, počeo da stiže na sto prekriven prepolovljenim pakleno ljutim
papričicama, grčili smo se od užasa. Ali vremenom smo očeličili: otupjelost
rađa otupjelost.
Danas ću vam govoriti o desenzitivizaciji ili smanjenju osjetljivosti.
U svom drugom životu van književnosti ja sam onkolog. Otupjelost je, moglo bi
se reći, moj profesionalni hazard. U posljednjih mjesec dana od raka mi je
umrlo ili ga ponovo dobilo 12 pacijenata. Jučer sam čuo da je prijateljica koja
vodi moj omiljeni restoran, gdje sam se svakodnevno opuštao dok sam pisao posljednju
knjigu, umrla od raka jezika koji se proširio na mozak i kosti. Kada mi
novinari postave pitanje kako to izdržavam, govorim im o iznenađujućim uspjesima
s nekima od mojih pacijenata, o nadi i budućnosti. Ali im ne kažem – i ne mogu
da im kažem – da je neka vrsta otupjelosti sastavni dio moga posla. U januarsko
jutro dolazim kući sa odjeljenja za transplantaciju koštane srži i igram se sa
psom, premještam namještaj i vježbam polinomsku faktorizaciju s mojom kćerkom.
Čašom šampanjca proslavljam objavljivanje naučnog rada. Vraćam se na odjeljenje
sljedećeg jutra i imam šta da vidim pod mikroskopom – ćelije leukemije opet su
navalile na koštanu srž mog pacijenta uprkos herojski izdržanoj žestokoj
hemoterapiji. Taj ciklus se stalno ponavlja. Postao sam majstor
desenzitivizacije.
Naravno, nisam ovdje da bih govorio o otupjelosti koja prati
medicinsku praksu. Danas nam prijeti jedan drugi vid gubitka osjetljivosti.
Kada sam pozvan da održim ovaj govor pred punom salom budućih pisaca, suočio sam
se s krupnim i neprijatnim pitanjem: kako pisati u vremenu tuposti?
***
Dvadeset prvog aprila 1890. ljekar i pisac po imenu Anton
Čehov, tada u 31. godini života, putovao je na Sahalinsko ostrvo, u kažnjeničku
koloniju u Ohotskom moru sjeverno od Japana. Putovanje je trajalo tri mjeseca.
Da bi stigao do Sahalina, Čehov je morao da pređe vozom vjetrovite stepe sjeverne
Rusije i smrznutu sibirsku tundru. Zatim je putovao kolima s konjskom zapregom,
pa parobrodom preko rijeke Amur i na kraju malim ribarskim brodom po Ohotskom
moru.
Zašto je ovaj neobično osjetljiv čovjek blagih manira – i nježne
fizičke i mentalne konstitucije – odlučio da putuje do negostoljubivog dalekog
ostrva nastanjenog lopovima, prostitutkama i ubicama? Čehov je nekom od svojih
prijatelja rekao da odlazi u Sahalin da bi sproveo popis (što je i uradio, mada
ne naročito brižljivo). Drugima je rekao da radi nekakav etnografski projekat o
zatvorenicima i doseljenicima kao dio svojih medicinskih studija. Ali i popis i
medicinski projekat su bili polulaži, puki izgovori – „manevar“, da upotrijebim
njegovu riječ – da bi otišao na to ostrvo.
Šta je onda bio pravi razlog koji ga je nagnao na ovaj put?
Čehova je medicinski staž duhovno ispraznio. Razvio je vještine posmatranja i sazrio
u pouzdanog dijagnostičara. Ali izvanredna priroda patnje kojoj je bio svjedok
i neodgonetljiva arbitrarnost bolesti i smrti su ga otupjele. Tu strepnju će na
kraju utkati u svoja pozna djela – posebno u priču „Paviljon 6“ – ali tada o
tome još nije bio napisao gotovo ništa. Znamo i da mu se zdravlje pogoršavalo.
Njegov brat je umro od tuberkuloze 1889, godinu dana prije Čehovljevog polaska
na naporni put, a znamo da je i sam Čehov bio svjestan da je zaražen bacilima
jer je prije polaska pljuvao krv. Možda je pomislio da će na ostrvu naći neku
vrstu medicinskog ili mentalnog sanatorijuma.
Ali koliko god da ga je opterećivala tjelesna bolest, Čehova
je zapravo morila bolest ruskog društva. „U izvjesnoj mjeri“, piše njegov
biograf Ernest Simmons, „njegovi strahovi su odražavali strahove svih mislećih
ljudi 80-ih godina 19. vijeka, te epohe društvene stagnacije“. Carska Rusija je
bila prožeta moralnom i ekonomskom pokvarenošću. Društvom su harali korupcija i
nepotizam. Cenzura je bila redovna pojava. Vijesti su često bile manipulisane i
lažne. Politički disidenti su kidnapovani, ubijani ili zatvarani. Elite su se
bile ušančile u groteskno prostranim kućama dok su Rusijom vladali siromaštvo,
nasilje i glad.
Čehov nije bježao od bolesti ili smrti, već od mrtvila. „U
mojoj duši je nekakva stagnacija“, pisao je prijatelju. On je pokušao da se
resenzitivizuje – da od-tupi otupjelost. Tražio je mjesto gdje bi mogao da se
vakciniše protiv dosade koja mu je obuzimala dušu.
Ostrvo Sahalin, blago rečeno, nije bilo mesto za bolećive.
Čehov je tu našao zajednicu još pokvareniju od one koju je ostavio iza sebe –
ostrvsko društvo na ivici ludila i bezakonja, bez imalo samodiscipline.
Muškarci na ostrvu su lovili jedni druge iz razonode. Žene su rutinski gurane u
prostituciju. Djeca su bila neuhranjeni robovi odraslih. Zatvorenici su
podmićivali čuvare, a čuvari su tukli osuđenike bezmalo do smrti.
Dva primjera iz Čehovljevih zapisa o ovom putovanju uvode
nas u dublji smisao ovog hodočašća. Jedan je susret na trajektu preko rijeke
Amur:
„Na amurskom parobrodu koji je išao za Sahalin bio je jedan
osuđenik sa okovima na nogama koji je ubio svoju ženu. S njim je bila njegova
kćerka, šestogodišnja djevojčica. Kud god bi on krenuo, primjetio sam, djevojčica
bi požurila za njim, držeći se za njegove okove. Noću je dijete spavalo na gomili
sa osuđenicima i robijašima.“
U drugom primjeru on opisuje susret s jednom ženom na
ostrvu:
„Stara žena koju zovu gospođica Ulana živi sa imućnim starim
seljakom u izgnanstvu. Prije mnogo godina ubila je svoje djetence i zakopala ga
u zemlju; na sudu je rekla da ga nije ubila već ga je živo zakopala – mislila
je da će tako imati veće izglede da prođe nakažnjeno. Sud ju je osudio na 20
godina. Dok mi je o tome pričala Ulana je gorko plakala, a onda je obrisala oči
i upitala: „Možda bi htio da kupiš lijepu glavicu kiselog kupusa?““
U Platonovoj Državi vojnik Leontije, kad mora da se suoči s
gomilom ljudskih leševa u stanju raspadanja, užasnut i postiđen skreće pogled.
Ali onda u njemu prevladava voajerska glad, on trči prema tijelima i proklinje
svoje oči: „Gledajte, zli bijednici“. Čehov niti skreće pogled od gađenja niti
hita da zadovolji sadističku radoznalost. On prosto gleda i opet gleda. Taj
pogled je bespoštedan i prodoran, jasnovid, klinički – riječ koja se često
koristi u vezi s njim. Kao da nam kaže: ne možete da vidite ako su vam oči
zamagljene suzama; ljekar koji plače je nekoristan ljekar. Čehov sasjeca svaku
obmanu. On presjeca prepuštanje sažaljenju i oplakivanju; podsjeća nas da je
nemoguće sažaliti se na čovjeka ophrvanog samosažaljenjem.
On ide i dalje od toga. Da su njegovi nervni završeci ostali
zapečaćeni, mrtvi, tupi – otupjeli – on ne bi bio veliki pisac. Kod njega
klinička distanca – hladni, bespoštedni, strogi pogled – ustupa pred nježnošću,
osjetljivošću koja je čista suprotnost hladnoj ravnodušnosti. Lampe za
seciranje moraju ostati uključene, on to zna, ali pacijentkinja ne može biti
ostavljena da usahne pod živinim sijalicama. Ona mora biti njegovana,
oživljena, opet učinjena cijelom, iscijeljena. Ljekaru je lako da izražava
moralni gnjev ili negodovanje zbog pacijentove bolesti, ali u tome ima
narcisizma. Lako je, također, sklepati moralnu basnu o bolesti – „to je kazna
koju je pacijent sam navukao na sebe“ – ali u tome ima sadizma. Neuporedivo je
teže i hrabrije posmatrati, opisivati, postavljati dijagnozu, saosjećati i liječiti.
„Ovo je šest principa koji čine dobru priču: 1. odsustvo opširnog razglabanja
društveno-ekonomske prirode; 2. potpuna objektivnost; 3. vjeran opis osoba i
predmeta; 4. krajnja sažetost; 5. smjelost i originalnost… i 6. saosjećanje“, napisat
će Čehov kasnije. Prvih pet principa čiste i desenzitivizuju naše rane. A posljednji
– saosjećanje – odvodi nas od tuposti ka iseljenju.
Ukratko, Čehov je u Sahalinu pronašao novu vrstu
književnosti, usklađenu s kliničkom humanošću – književnost prodornog, gotovo
medicinskog posmatranja ljudske prirode i njenih nesavršenstava i
izvitoperenja, ali i književnost štedre osjećajnosti i nježnosti. „Te priče
nemaju završetak, kažemo, i onda ih kritikujemo na osnovu pretpostavke da priče
treba da se završe na nama prepoznatljiv način“, pisat će kasnije Virdžinija
Vulf o Čehovu. „Kad tako radimo, dovodimo u pitanje sopstvenu čitalačku
sposobnost. Ako nam je melodija poznata, a završetak snažan i potvrdan –
ujedinjeni ljubavnici, poražene hulje, raskrinkane spletke – kao u većem djelu
viktorijanske proze, teško možemo pogriješiti. Ali kad je melodija nepoznata…
kao kod Čehova, potrebno nam je vrlo smjelo i pronicljivo osjećanje za
književnost da bismo je čuli, posebno njene posljednje tonove koji upotpunjuju
harmoniju.“
Ovaj svijet – arbitraran i neobičan, ne nepravedan već
prosto lišen pravednosti, bez moralne ili duhovne urednosti, bez jednostavnih
harmonija, bez lakih melodija – naći će svoj moćan glas u Čehovljevim zrelim
kasnijim djelima. Taj svijet će se pojaviti u dramama i pričama koje je napisao
poslije 1890., koje će definisati njegovo djelo i utvrditi njegov ugled:
„Galeb“, „Ujka Vanja“, „Višnjik“ i „Paviljon 6“. Ta djela nesumnjivo definišu
modernu književnu prozu. Ono što je možda još značajnije, njima započinje
moderna proza. Možemo reći da je Čehov izumio moderni roman – a uporedo zapravo
i savremeni nefikcijski narativ. Ako nam veličina tog postignuća danas izmiče,
razlog je to što su nam osnovni elementi Čehovljeve proze – njen klinički
humanizam, njeno živo saosjećanje, njeno postojano odbacivanje narcisizma
moralnog gnjeva i sadizma moralnih basni – postali tako bliski u najvećim djelima
naše književnosti da ih ne primjećujemo kao što ne primjećujemo vazduh koji
udišemo. Želimo da vidimo Čehova kroz naočare modernog romana, a zapravo moramo
gledati taj roman kroz Čehovljevu naočare.
***
Oklijevam da ovu priču pretvorim u parabolu – njen
protagonista bi se pobunio – ali ovo ipak jeste priča sa poentom. Šta – kako –
pisati u doba otupjelosti? Jedno iskušenje je možda podleći Leontijevom prvom
porivu: odvratiti pogled. Otupjelost rađa otupjelost i lako je prilagoditi se
vremenu ili se pak povući od svakog angažmana. Ali postoji i jedno podmuklije i
zavodljivije iskušenje: prepustiti se samosažaljenju i oplakivanju. Gnjev je
jeftin i svarljiv kao lažne vijesti – brza hrana nezadovoljnih.
Čehovu je Sahalin poslužio kao protivotrov. Možda mu nije
povratio zdravlje, ali mu je povratio osjetljivost. Ostavio je iza sebe otupjelost
i našao nova sredstva djelovanja u svom svijetu – a uporedo je izmislio novu
vrstu književne proze. Danas i posebno danas – kad prijetnja desenzitivizacije
– i prateća zavodljivost distanciranja, gnjeva, odbojnosti, indignacije,
oplakivanja i narcisizma – lebdi nad našim životima, možda opet treba da sebi
postavimo pitanje koje je sebi postavio Čehov u proljeće 1890.: šta će me
prenuti iz ovog stanja neosjetljivosti? Kako ću se suprotstaviti mrtvilu koje
mi obuzima dušu?
Svako od nas će pronaći sopstveni odgovor na to pitanje. Ne
postoji gotova formula (mada imamo Čehovljevih šest principa pisanja). Ali je
otrežnjujuće prisjetiti se širine i dubine našeg književnog duga
tridesetjednogodišnjem ljekaru koji je krenuo na put da bi se oslobodio
anesteziranog odnosa prema svijetu. Možemo se prisjetiti da je suprotno od „anestetički“
u stvari „estetički“ – riječ koja se prethodno odnosila na sve što se može
opaziti ili osjetiti, a koja se danas odnosi na prirodu lijepog. Ljepota u
svojim bezbrojnim formama može nastati samo kao suprotnost otupjelosti. To,
barem meni, služi kao manifest našeg vremena.
Siddhartha Mukherjee je indijsko-američki onkolog i pisac
naučno-popularnih knjiga: “The emperor of all maladies: A biography of cancer /
Car svih bolesti: Biografija raka”, za koju je dobio Pulicerovu nagradu i “The
gene: An intimate history / Intimna historija gena”.
(TBT, The New Yorker)