KOLUMNA
Za Uniju je došlo vrijeme da predstavi “viziju
2020.” o budućnosti Evrope, inzistirajući na tome da se u tu zajednicu priključe
sve države jugoistočne Evrope
Piše: Janusz Bugajski, thebosniatimes.ba
Suočena s egzistencijalnom krizom, Europska unija mora
pokazati svoju važnost oživljavanjem svoje temeljne misije uključivanja novih
članica koje zadovoljavaju uvjete. Umjesto da gubi vrijeme i resurse
pokušavajući razviti odvojene obrambene strukture koje bi bile konkurencija
NATO-u, EU bi se trebao držati onoga što zna najbolje: razvijati zajednički
ekonomski, pravni i društveni prostor koji uključuje cijeli zapadni Balkan.
Pomicanje granica EU indiciralo bi da je Unija nadišla svoju nedavnu krizu s
financijskim spašavanjem Grčke, svoj šok oko odluke o Brexitu i borbu protiv
nacionalizma i populizma po cijelom kontinentu. Dobra tačka za početak novog,
obnovljenog procesa proširenja je Crna Gora. Naime, princip “što manji, to
brže” mogao bi se lagano primijeniti na populaciju koja odgovara jednom
osrednjem zapadnoeuropskom gradu.
Crna Gora je kandidat za članstvo od prosinca 2010., a
proces približavanja službeno je počeo u lipnju 2012. Podgorica je otvorila 26
od 35 pregovaračkih poglavlja i napreduje na više fronta. Formalni proces
zakonodavnog i institucionalnog usklađivanja mogao bi se ozbiljno ubrzati
obvezom lidera EU da prime Crnu Goru do kraja desetljeća ili odmah nakon toga.
To bi se moglo nazvati “EU vizija 2020.” Šest je nepobitnih
argumenata za ubrzani ulazak Crne Gore koji bi ojačali lokalnu, regionalnu i
međunarodnu stabilnost. Prvo, to bi pomoglo dati novi poticaj političkim i
ekonomskim reformama u svim državama koje žele postati članice i razbilo
strahove reteriranja. Političari bi mogli shvatiti da se članstvo može
osigurati ako se ubrzaju reforme i da će se javnost osjećati manje anksiozno
vezano uz svoje buduće ekonomske izglede.
Drugo, ulazak Crne Gore potkopao bi nacionalističke i
populističke alternative projektu EU. Destruktivni domaći i međunarodni akteri
oslanjaju se na nesigurnost, strah i bijes kako bi potaknuli sukobe i kaos u
zemljama koje su ostavljene izvan EU. Pozitivan crnogorski scenarij pridonio bi
smanjivanju društvenih žalopojki i nacionalnih sporova u regiji, kao što se
dogodilo u srednjoj Europi prije više od deset godina.
Pomogao bi suprotstavljanju negativnim porukama
antiglobalista i euroskeptičnih populista jer bi uspješni političari pokazali
koristi međunarodnih institucija. Treće, ulazak Crne Gore u EU odvratio bi
rusku agresiju i druge oblike međunarodne subverzije. Rusija koristi alate
svoje “meke sile” kako bi lokalne političare uhvatila u klopku
financijskom podrškom, prožela lokalne i društvene medije dezinformacijama,
pobudila međuetničke animozitete i zaprijetila prozapadnim vladama ili čak
planirala pučeve kao što je bio slučaj tijekom izbora u Crnoj Gori. EU mora
pokazati svoju odlučnost i ne smije biti zastrašena Kremljem koji u konačnici
želi krah Unije, a ne njezino širenje. Četvrto, uključivanje novih država
oživilo bi temeljni mandat EU – ujedinjena i prosperitetna Europa.
Činjenica da su dugotrajni aspiranti primljeni naglasila bi
da se EU obnavlja kao privlačna i korisna višenacionalna institucija koja može
osigurati blagostanje i sigurnost svakoj članici. Uključivanje male države kao
što je Crna Gora ne bi bilo skupo u smislu pristupa fondovima EU ili drugih
oblika strukturne pomoći, ali korist za ekonomski razvoj i međunarodne investicije
pokazala bi se značajnom. Peto, opredijeljenost proširenju demonstrirala bi
vodstvo ključnih zemalja kao što su Njemačka i Francuska, bez obzira na izlazak
Britanije. Predsjednički izbori u Francuskoj su nanovo povezali Pariz s EU i
sličan se proces očekuje u Njemačkoj kasnije ove godine. Lideri s novim
mandatom ne smiju bježati od povijesnog izazova, nego poduzimati hrabre korake
kako bi izgradili ujedinjenu Europu. I, šesto, oživljavanje Unije potvrdilo bi
da ona nije samo partner NATO-u i SAD-u, nego i samostalni rješavatelj problema
i donositelj stabilnosti u regiju. Lideri EU trebali bi gledati u obnovljen
mandat NATO-a da se proširi kao primjer za svoj preporod. To bi također ojačalo
položaj EU u Washingtonu i pomoglo ojačati transatlantske veze.
Bila bi tragična pogreška za EU da se koncentrira na gradnju
vojne i sigurnosne poluge kako bi pokušala potvrditi svoju relevantnost. To bi
potkopalo NATO, otuđilo SAD od obrane Europe i nahranilo moskovske ambicije. To
bi također duboko podijelilo Uniju između kvazipacifističkih zapadnoeuropskih
zemalja i srednjoistočnih europskih članica koje shvaćaju da ih od ruske
agresije može u potpunosti obraniti samo američko vodstvo u snažnom NATO-u.
Solunski proces iz 2003. godine, koji je obvezao EU da primi
sve zapadnobalkanske zemlje, izgubio je svoj zamah i regija treba novi poticaj
za napredak. Inače, građani će biti uvjereni kako im je suđeno da nikad ne uđu
u članstvo EU i političari će kalkulirati da su osobno bogaćenje i
konsolidacija moći važniji ciljevi nego demokratski i ekonomski razvoj. Došlo
je vrijeme za EU da predstavi “viziju 2020.” o budućnosti Europe,
inzistirajući na priključivanju svih iz jugoistočne Europe.
(TBT, Washington Mail)
