ANALIZA
Konzervativci zastupaju tvrdi brexit – tvrdeći da je
Britanija izložena napadima unutrašnjih i spoljnih neprijatelja. Oni ne
zaslužuju naš glas
FOTO: Ilustracija (Digtal Spy)
Britanija odlučuje četvrti put u posljednje tri godine. Od
2014. nikako da se smirimo. Povjerenje i poštovanje koje nas je povezivalo
narušeno je nizom izbora koji su nas udaljili međusobno i od svijeta. Sada
imamo šansu da to promijenimo: da započnemo demontažu projekta izolacionizma
koji nam je kroz brexit donio strah od budućnosti; da odbacimo ekonomiju u kojoj
plate direktora vrtoglavo rastu dok siromašnima prihodi opadaju; da prevaziđemo
viktorijansku ideju da moralna odvažnost i preduzetništvo mogu da zamijene
državu u zaštiti građana od oskudice, neznanja i bolesti. Doživjeli smo niz
političkih potresa poslije velike krize 2008. Dobili smo dominaciju Škotske
nacionalne partije nakon referenduma o nezavisnosti Škotske. Prošlogodišnje
glasanje o članstvu Britanije u Evropskoj uniji umanjilo je popularnost Ukipa i
liberalnih demokrata, iz različitih razloga. Zato se u Engleskoj i Velsu treba
vratiti dvopartijskoj politici i jasnom izboru između laburističke i
konzervativne vlade.
Nepotrebni izbori
U društvu se osjeća želja ljudi za drugačijom, pravednijom,
boljom i pristojnijom Britanijom – manje podijeljenom i sa više socijalne
pravde; Britaniju sa više nade, a manje strepnje. Ljudi su umorni od ekonomije
koja se oslanja na stagniranje plata da bi se održala zaposlenost i od sve veće
ispraznosti svakodnevnog života.
Konzervativci ne zaslužuju naš glas. Tvrdnje da će država
pomoći ljudima i obećanja da će podići minimalne plate, graditi jeftinije
stanove i obuzdati cijene energenata koje vrtoglavo rastu, svakako su
dobrodošli, ali nisu u skladu sa politikom koju oni vode. Njihov olako napisani
manifest samo skreće pažnju sa njihovog bezosjećajnog i nemarnog ponašanja na
vlasti. Posljedica toga su narodne kuhinje po lokalnim zajednicama, smanjenje
budžeta za školstvo po prvi put u posljednjih 20 godina i pacijenti koji čekaju
duže nego ikada po loše održavanim bolnicama. Ekonomija torijevaca je stvorila
novu radničku klasu ljudi koji žive u siromaštvu iako imaju posao. Umjesto da
sa ozbiljnošću pristupe rekonstrukciji javnih finansija bez svaljivanja
troškova na siromašne, Konzervativna partija se zalaže za povratak lova na lisice,
dok mlade majke koje su bile silovane treba da zasluže poreske olakšice za više
od dvoje djece.
Konzervativci zastupaju tvrdi brexit – tvrdeći da je
Britanija izložena napadima unutrašnjih i spoljnih neprijatelja. Torijevci
prizivaju najgori mogući ishod brexita za Britaniju: odlazak iz EU bez
postizanja dogovora i imigracionu politiku koja će potkopati rast, umjesto da
ga stvara. To bi bila katastrofa, jer bi nas odsjeklo od našeg najvećeg
izvoznog tržišta i susjeda sa kojima smo povezani mnogim zajedničkim
poduhvatima. Kombinacija mjera štednje i tvrdog brexita čini konzervativce
nepodobnim za vršenje vlasti. Njihov plan za pobjedu na ovim izborima zasnivao
se na svođenju kampanje na nadmetanje partijskih predsjednika, usredsređeno na
ličnosti umjesto na politike. Ideja je bila da se Tereza Mej predstavi kao jaka
liderka, sposobnija od laburiste Džeremija Korbina da od Brisela obezbijedi
povoljan dogovor za Britaniju. Ona je raspisala nepotrebne izbore koje niko
nije želio.
Zajedništvo
Kampanja Tereze Mej bila je sumorno negativna i lišena svake
vedrine. Njen nagli zaokret u vezi prijedloga za socijalnu zaštitu pokazao je
da g-đa Mej ima slabe izborne procjene. Posebno je budalasto bilo to što je taj
zaokret predstavljen kao međugeneracijski sukob oko resursa kojih je sve manje.
G-đa Mej oklijeva da se izloži riziku kontakta sa glasačima i izbjegava
novinare. Propustila je da odreaguje na Trampov destruktivni impuls u vezi sa
klimatskim dogovorom. Od javnosti se očekivalo da proguta propagandu koju pod
maskom vijesti plasiraju njeni novinari. Ukratko, dok je kredibilitet g-đe Mej
tokom kampanje opadao, uvažavanje za g. Korbina je raslo. On nesumnjivo nije
savršen. Mnogi ga vide kao parazita, kandidata sa margine koji je na prevaru
preuzeo partiju. U parlamentu nije uspio da dopre dalje od svoje frakcije. Ne
snalazi se sa pitanjima vezanim za modernu, sofisticiranu digitalnu ekonomiju. Historijat
njegovih izjava objašnjava zašto mnogi ljudi ne mogu da ga zamisle kao
premijera.
Ali lider laburista je imao dobru kampanju. Energičan je i
efektan govornik koji se dobro osjeća pred publikom. Očigledno voli ljude i
zanimaju ga njihovi problemi. Uspio je da proizvede neobičan osjećaj da su promjene
moguće. Zahvaljujući njemu politika je ljudima opet uzbudljiva. Njegova
kampanja je bila strateški dobro osmišljena, zasnovana na manifestu vješto usmjerenom
ka istovremenom podsticanju laburističke baze i mlađih od 35 godina, koji su se
odazvali sa rijetkim entuzijazmom. Ovaj manifest ubrzava politički puls. On
nije savršen – prenaglašava ulogu države i ne bavi se torijevskim smanjivanjem
beneficija – ali jeste iskren pokušaj bavljenja našim neuspjelim društvenim i
ekonomskim modelom. On nas mnogostruko podsjeća na to koliko je osjećaja
društvene pravde i duha zajedništva izgubljeno od 2010. Laburisti su postavili
okvire političke debate: prije svega kejnsijanskim odgovorom kroz rast javnih
investicija i povećanje javne potrošnje finansirane iz većih poreza, kako bi se
stimulisala ekonomija i kako bi zemlja iz toga izašla bogatija nego što bi to
bila u slučaju da se primijeni bilo šta od predloženog u planovima torijevaca.
Promjena politike
Ako političari lijevog centra žele podršku za svoju
politiku, moraju naći način da ostvare kontakt sa britanskom provincijom – sa
njenim ekonomskim potrebama, lokalnim identitetom i otuđenjem od tokova moći –
ali i da se istovremeno uspješno udvaraju urbanim ljudima. Kada govori o
velikim pitanjima, o nejednakoj raspodjeli bogatstva i moći, g. Korbin rezonira
sa svojom publikom. Ako pobijedi, trebalo bi da u duhu partijske tradicije
obnovi laburističku koaliciju u Donjem domu i u vladu uključi najbolje
partijske talente. Laburisti moraju pronaći ubjedljiv nastup za osjetljive
razgovore o brexitu. G. Korbin bi morao da se drži svog manifesta: najvažnije
od svega, s obzirom na ekonomsku reputaciju laburista, morao bi da pokaže da je
njegova partija u stanju da mudrim upravljanjem oslobodi rast i tako obezbijedi
sredstva za javna dobra koja želi da isporuči.
Mi želimo laburističku vladu, ali prvi prioritet je
zaustaviti konzervativce. Svaka politika je lokalna i u svakoj od 650
britanskih izbornih jedinica postoji jedinstvena dinamika. Pristup izborima u
Škotskoj je sada drugačiji i mi ćemo u posebnom uredničkom tekstu razmotriti
opcije koje su tamo na raspolaganju. Na sličan način je i Sjeverna Irska priča
za sebe. Postoji mnogo razloga da se glasa za Liberalne demokrate, ne samo zbog
njihove kampanje za članstvo u jedinstvenom tržištu EU i reformu izbornog
sistema. Sličnu pažnju zaslužuju Zelena partija i njena briga za zaštitu životne
sredine koja obilježava našu epohu. Naša podrška laburistima ne znači da
“progresivni savez” partija sa sličnim stavovima treba odbaciti. Treba ga
prihvatiti kao ideju čije vrijeme još nije došlo. Ima smisla ograničiti
torijevce taktičkim glasanjem.
Političke prognoze se zasnivaju na premisi „ako se nastavi
sadašnji trend“, dok je u prirodi trenda da se mijenja. To svake izbore čini
toliko zanimljivima. Mi ne znamo koje se političke grupacije ujedinjuju, kakva
prestrojavanja su u toku. Politika se mijenja. Ono što se danas čini važnim, historija
može proglasiti irelevantnim. Izbori su zahvatanje jedne čaše iz rijeke javnog
mišljenja. Dok smo mi zagledani u njene dubine, rijeka juri dalje. Većina
analitičara smatra da će glasači odbaciti Laburističku partiju g. Korbina.
Možda i hoće. Ali g. Korbin je pokazao da ta partija može biti početak nečeg
velikog, a ne posljednji uzdah nečeg malog. Laburisti zaslužuju naš glas 8.
juna.
(TBT, The Guardian)