KOLUMNA
I čak i kada bi postojao mir između
Izraelaca i Palestinaca, to ne bi donijelo mir Siriji, Iraku, Jemenu ili
Libiji. Pedeset godina nakon Šestodnevnog rata odsustvo mira između Izraelaca i
Palestinaca dio je nesavršenog statusa kvo koji su mnogi na kraju prihvatili i
očekivali
Piše: Richard N. Haass, thebosniatimes.ba
Svijet je na pragu obilježavanja pedesete
godišnjice od junskog rata 1967. između Izraela i Egipta, Jordana i Sirije –
konflikta koji se i dalje ističe u regionu čija je moderna historija uglavnom
definirana nasiljem. Rat je trajao manje od nedjelju dana, ali njegova
zaostavština se deklarira i pola stoljeća kasnije.
Sam rat je pokrenut preventivnim napadom Izraela
na egipatske zračne snage kao odgovor na odluku Egipta da izbaci mirovne snage
UN iz Gaze i sa Sinajskog poluostrva i zatvori Tiranski moreuz za izraelske
brodove. Izrael je napao prvi, ali je većina posmatrača smatrala to što je
uradio legitimnim činom samoodbrane od sigurne opasnosti.
Izrael se nije namjeravao boriti na više od
jednog fronta, ali se rat brzo proširio kada su u sukob na egipatskoj strani
ušli i Jordan i Sirija. Bila je to skupa odluka za arapske zemlje. Nakon samo
šest dana borbe Izrael je kontrolirao Sinajsko poluostrvo i Pojas Gaze, Golansku
visoravan, Zapadnu obalu i cijeli Jerusalim. Novi Izrael je bio više od tri
puta veći od starog. Događaj je čudno podsjećao na Postanje – nakon šest dana
intenzivnih napora uslijedio je dan odmora, u ovom slučaju potpisivanje
sporazuma o prekidu vatre.
Nefer borba i njen ishod stavili su tačku
na uvjerenje (za neke i san) da Izrael može biti eliminiran. Pobjeda iz 1967.
učinila je Izrael trajnim na način na koji to nisu učinili ratovi 1948. i 1956.
Nova država je konačno dobila stepen strateške dubine. Većina arapskih lidera
su došli do toga da su svoje strateške ciljeve preusmjerili sa nestanka Izraela
na povratak na granice od prije rata 1967.
Šestodnevni rat, međutim, nije doveo do
mira, čak ni djelimičnog. To će morati sačekati do rata oktobra 1973, kojim je
postavljena scena za ono što je postao Ugovor iz Kamp Davida i mirovni sporazum
Izraela i Egipta. Arapska strana se iz tog posledičnog sukoba iznjedrila sa
obnovljenim dostojanstvom; Izraelci su se sa svoje strane iznjedrili poniženi.
Tu je jedna dragocjena lekcija – odlučujući vojni ishodi ne moraju dovesti do
odlučujućih političkih rezultata, još manje do mira.
Rat 1967. je, međutim, doveo do diplomatije,
u ovom slučaju do Rezolucije 242 Saveta sigurnosti UN. Rezolucijom koja je
odobrena u novembru 1967. od Izraela je zahtjevano da se povuče s teritorija
koje su okupirane u nedavnom konfliktu – ali je i podržano pravo Izraela da
živi u okviru sigurnih i priznatih granica. Rezolucija je bila klasičan slučaj
kreativne dvosmislenosti. Različiti ljudi su je interpretirali tako da znači
različite stvari. To može olakšati usvajanje rezolucije, ali i otežati djelovanje
u skladu s njom.
Zato malo začuđuje to što još uvijek nema
mira između Izraelaca i Palestinaca uprkos bezbrojnim poduhvatima SAD, EU i
njenih članica, UN i samih sukobljenih strana. Doduše, Rezolucija 242 se ne
može kriviti za ovakvo stanje stvari. Mir dolazi tek kada sukob postane zreo za
rješenje, što se događa kada lideri hoće i mogu prihvatiti kompromis. Ako toga
nema, to se ne može kompenzirati dobronamernim diplomatskim naporima
autsajdera.
Ali, svejedno, rat iz 1967. ima ogromne
posljedice. Palestinci su zadobili identitet i međunarodni značaj koji ih je
uglavnom zaobilazio kada je većina živjela pod vladavinom Egipćana i Jordanaca.
Ono što Palestinci nisu mogli postići jeste konsenzus između sebe kada je riječ
o tome da li prihvatiti Izrael i ako to učine, čega da se odreknu da bi imali sopstvenu
državu.
Izraelci su mogli postići saglasnost u vezi
s nekim stvarima. Većina je podržala povratak Sinaja Egiptu. Razne vlade su
bile spremne da vrate Golansku visoravan Siriji pod uvjetima koji nikada nisu
ispunjeni. Izrael se jednostrano povukao iz Gaze i potpisao mir s Jordanom.
Takođe je postojala široka saglasnost da Jerusalim ostane jedinstven i u rukama
Izraelaca.
Ali saglasnost je prestajala kada se dođe
do Zapadne obale. Za neke Izraelce ta teritorija je predstavljala sredstvo za
postizanje cilja, teritorija koja treba da se razmjeni za siguran mir sa
odgovornom palestinskom državom. Za druge ona je bila sama po sebi cilj,
teritorija koju treba naseliti i zadržati.
To ne ukazuje na potpuno odsustvo
diplomatskog napretka od 1967. Mnogi Izraelci i Palestinci su prihvatili
realnost postojanja jednih i drugih i potrebe za podjelom teritorije na dvije
države. Ali dvije strane za sada nisu spremne rešiti ono što ih razdvaja. Obje
strane su platile i plaćaju cijenu te mrtve tačke.
Pored fizičkih i ekonomskih gubitaka,
Palestincima i dalje nedostaje sopstvena država i kontrola nad sopstvenim
životima. Cilju Izraela da bude trajno jevrejska, demokratska, sigurna i
prosperitetna država prijeti bezgranična okupacija i promjenljive demografske
realnosti.
U međuvremenu, region i svijet su nastavili
dalje, i više ih brine Rusija ili Kina ili Sjeverna Koreja. I čak i kada bi
postojao mir između Izraelaca i Palestinaca, to ne bi donijelo mir Siriji,
Iraku, Jemenu ili Libiji. Pedeset godina nakon Šestodnevnog rata odsustvo mira
između Izraelaca i Palestinaca dio je nesavršenog statusa kvo koji su mnogi na
kraju prihvatili i očekivali.
/Autor je predsjednik američkog Savjeta za
spoljne odnose/
(TBT)
