KOLUMNA
Jasno je da su i simpozij i Izetbegovićev istup tamo u
službi nastojanja da se na očevoj baštini ojača lohotna pozicija sina u
stranci, političkom životu BiH i vršenju državničkih poslova
Piše: Zija Dizdarević, thebosniatimes.ba
Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović
govorio je o svom ocu na međunarodnom simpoziju “Srednji put u religiji,
kulturi i politici – misao ravnoteže i umjerenosti u djelu Alije
Izetbegovića”. Simpozij je održan u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu
u organizaciji Muzeja “Alija Izetbegović” i Fakulteta islamskih
nauka.
Jasno je da su i simpozij i Izetbegovićev istup tamo u
službi nastojanja da se na očevoj baštini ojača lohotna pozicija sina u
stranci, političkom životu BiH i vršenju državničkih poslova. Govor
Izetbegovića mlađeg nije bio samo prigodne naravi već i sa izazovnim političkim
porukama.
Najzanimljivije u izlaganju člana kolektivnog šefa države je
navođenje očeve “Islamske deklaracije” kao inspiracije za razvoj
današnje turske države. Tim povodom Izetbegović mlađi kaže: “Odbacivanjem
bogate tradicije, kemalistička Turska je odbacila svoje sjećanje na prošlost.
Duhovno siromaštvo brzo je preneseno u sferu javnih poslova i života najvećeg
broja ljudi. Nova generacija turskih političara, na čelu s Tayyipom Erdoganom
kao da je pažljivo proučila savjete Alije Izetbegovića. Pomirili su tradiciju i
progres i uveli Tursku u krug najbrže rastućih ekonomija u svijetu”.
Ostavimo po strani ovo površno i tendenciozno tumačenje
uloge Kemala Ataturka u razvoju turske države. Izetbegović mlađi sugerira
Erdoganov način vladanja, slijedom svjetonazora Alije Izetbegovića, kao nešto
što treba da bude uzor muslimanima i drugdje. Otud Bakir Izetbegović podsjeća
na očevu poruku iz “Islamske deklaracije”: “Ne može se islamski
vjerovati, a neislamski raditi, privređivati, vladati”. Dakle, rješenje je
da se islamski radi, privređuje i vlada.
Takvu poruku šalje jedan od šefova države u čijem je Ustavu
vjerovanje lična stvar i dio neotuđivih ljudskih prava i čovjekovih sloboda.
Bh. ustav nigdje ne spominje religiju u definisanju države i vršenju vlasti. U
najvišem bh. zakonu konstitutivni narodi su Bošnjaci, Srbi i Hrvati (u zajednici
s drugim) i građani, ali ne kao muslimani, pravoslavci, katolici…
Suprotno ustavnom definiranju BiH kao demokratske države
konstitutivnih naroda i građana, imamo teizaciju društva i klerikalizaciju
politike i javnog života pod okriljem narodnjačkih stranaka od njihovog dolaska
na vlast. Izetbegović mlađi ide dalje, zagovarajući da religija bude bitan
element vođenja politike i vršenja vlasti.
Da bi pokušao izbjeći sumnje tim povodom, drugi dio
sinovljeve pohvale ocu posvećen je “bosanstvu”. Izetbegović mlađi
govori o “zbunjenosti brojnih međunarodnih i regionalnih zvaničnika koji
su očekivali da će se na srpska barbarstva i razaranja vjerskih, kulturnih i
znanstvenih institucija i objekata u periodu agresije na BiH odgovoriti istom
mjerom. Ništa manje, čudila ih je i posvećenost Alije Izetbegovića
multikulturalnosti. Tačnije – njegova posvećenost očuvanja bosanstva kao
multikulturalnog koncepta života u Bosni. Zapadna civilizacija kao i domaći
radikalno-konzervativni krugovi su sa nevjericom slušali kako lider bosanskih
muslimana usred rata svoju pažnju okreće očuvanju pravoslavnih crkava ili
jevrejskih molitvenika, tvrdeći da se duh Bosne najvjernije čuva u jeziku
njenih franjevaca”.
U ovoj nategnutoj priči, sin Aliju Izetbegovića određuje kao
“lidera bosanskih muslimana”, a ne kao stranačkog čelnika, državnika
i(li) političkog vođu Bošnjaka. Za pohvalu je što nije bilo ratnog revanšizma
po receptu agresora, a i bilo bi to politički glupo i višestruko
kontraproduktivno.
Kad je o multikulturalnosti riječ, ne može se njen smisao
svesti na činjenicu da su na malom krugu u Sarajevu i dalje katolička
katedrala, pravoslavne crkve, džamije, jevrejski hram. Sarajevo je danas
dominantno bošnjačko-muslimanski grad i to bitno utiče na njegov ovovremeni
karakter.
Dakako, ne može se prihvati velikosrpska tvrdnja da je iz
glavnog grada BiH “protjerano 200.000 Srba”. Čak da ih toliko više
nije ovdje, prvenstveni razlozi tomu nisu u Sarajevu. Dio je otišao zbog samog
rata, dio jer je bio obaviješten da će se sve završiti za desetak dana pa će se
vratiti, dio je otišao slijedom velikosrpskog poziva na obračun s
“Turcima” i “ustašama” i za stvaranje
“Srboslavije”, dio je napustio svoje domove i imanja nakon uspostave
mira po pozivu Momčila Krajišnika, a dio jeste pobjegao zbog bezrazložnih
sumnjičenja i maltretriranja na etničkoj osnovi.
A grijeh SDA jeste što nije načinjen i ostvaren program
povratka Sarajlija. Ne treba zaboraviti da su masovno odlazili i Bošnjaci i
Hrvati. U glavni grad i sarajevski kanton došli su izbjegli s prostora masovnih
zločina sve do genocida, ponajprije iz istočne Bosne. Oni su glasačko uporište
SDA, kao i ruralni dijelovi BiH. U posljednje vrijeme, posebno u okolicu
Sarajeva, kupuju imanja i naseljavaju se brojne arapske porodice koje dobijaju pravo
naseljavanja po posebnom postupku.
Sin nastoji očeve knjige predstaviti kao benigno štivo. Nije
baš tako. Neće biti u ovoj prilici više riječi o ideološkoj naravi i političkoj
rigidnosti poruka iz knjiga “Islamska deklaracija” i “Islam
između Istoka i Zapada”. Osnovno je da se u njima tvrdi o islamu ne samo
kao nadmoćnoj vjeri već kao superiornoj ideologiji i političkoj podlozi za
uređenje države i društve. Alija Izetbegović se zalaže za uspostavu vlasti na
tim osnovama svugdje gdje su muslimani u većini. Pred sudom se branio da se to
ne može odnositi na tadašnju Jugoslaviju jer nema islamske većine. Ali danas na
prostoru vlasti SDA postoji muslimanski majoritet. Time su ozbiljnije poruke
koje je sa simpozija poslao Bakir Izetbegović. Doduše, njegova politička
karijera ima ubrzanu silaznu putanju. A i nadati se da njegov ideološki kredo
neće odrediti budućnost SDA a time i sudbinu BiH i Bošnjaka.
(TBT, N1)
