KOLUMNA
Slobodno misliti i govoriti je po meni ne samo dužnost, ne
samo neizostavan uvjet i mnogim ljudima svrha postojanja, već i ogromna radost.
Piše: Lev Rubinstein, thebosniatimes.ba
Da je bolje biti kažnjen uvjetno, a ne realno, činjenica je
koju ne treba posebno dokazivati.
A to što se vlast očigledno jako trudi da nas navikne na to
da građanin u savremenoj Rusiji može biti osuđen „nizašta“ i da se treba
radovati što je kazna blaža, a mogla je biti i oštrija – e to je zaista gnusno.
I to je još jedan od mnogih simptoma bolesnog društva –
pojava sve žešćeg sužavanja manevarskog prostora za javnu diskusiju. Sve je
manje tema (među njima i onih oštrih, bolnih – a kako bez njih) svrsishodnih za
civiliziranu društvenu raspravu; gotovo svaka koja bi vam pala na pamet lahko
može postati predmetom neke sudske i/ili kaznene procedure.
Da – očigledno se treba radovati. A šta nam drugo preostaje?
Ona, nekad davno smišljena i na ovim prostorima rasprostranjena leksička
konstrukcija „šuti, moglo je biti gore“ kao da je ponovo ušla u široku
upotrebu, a povremeno se čak čini da u sebi sadrži prilično pojačan
instrumentalni naboj.
Našem sovjetskom građaninu su često davali priliku da se
raduje. On se radovao tome što ga je prodavačica samo prostački izvrijeđala, a ne
i pokrala, što su mu iznenada upali u stan i izvršili pretres, ali ga nisu
priveli, a ako su ga već i priveli, radovao se što su ga potom pustili a ne
prebili, a ako su ga već prebili što ga nisu i osudili, a kad su ga već
osudili, što je na kraći, a ne na duži rok, a kada su mu već dužu kaznu
dosudili, dobro je što su ga u Mordoviju, a ne u Kolimu poslali.
Nekoliko pokoljenja je proživjelo svoje živote prepričavajući
onaj stari sovjetski vic: „Koliko su ti godina dali?“ – „Dvadeset pet“. – „A za
šta?“ – „Ma nizašta!“ – „Lažeš! Za „nizašta“ daju samo deset“. Uzgred, vic je
dobar ali ne i tačan. Jer, po pravilu su i za „nizašta“ također davali dvadeset
pet.
A ruski građanin se i danas neprekidno raduje. Naravno ne
tako žestoko kao u onim surovim vremenima, ali ipak.
Sloboda štampe i govora? Ko kaže da je ugrožena? A da li
znate šta vam se za jednu takvu tvrdnju može desiti? Pa to je tipično
podrivanje! Podrivanje čega? Znate vi čega! Nemojte se praviti blesavi.
I ko to malopre reče da u našoj zemlji cvjeta mračnjaštvo? Ko
– nek’ digne ruku. Niko? No dobro, idemo dalje.
Kod nas cenzura!? Ma, otkud’? Ne vjerujete? Sami zavirite u
ustav.
Tačno! U ustavu masnim slovima piše da je cenzura u Ruskoj
Federaciji zabranjena. I da mene neko pita, ja bih za javno spominjanje riječi
„cenzura“ uveo isto ono pravilo po kojem javno spominjanje nekih prokazanih
organizacija mora biti praćeno prefiksom ili sufiksom „zabranjena u RF“. Neka
sve građane obavežu da baš tako govore i pišu. Ja bih, na primjer, tu obavezu
bez bilo kakve prinude prihvatio. Govorio bih i pisao recimo ovako: „Cenzura –
zabranjena u Ruskoj Federaciji – ponekad poprima zaista najneobičnije forme“.
A te forme su plod također vrlo neobičnih zakona koji se u
Dumi, udarničkim tempom, bukvalno svakoga dana štancuju. I ako nekom slučajno
padne na pamet da ih sve redom poštuje, treba da zna da u tom slučaju ni malim
prstom neće moći mrdnuti.
Ovdje ga čeka član o propagandi nečega što se ne smije
propagirati, tamo vrijeđanje nečijih uzvišenih osjećanja, onde pozivi na nešto na
šta se ne smije pozivati, a odmah tu, iza ugla, sačekat će ga kaznena odredba za
neodgovarajući izraz lica u trenutku općenarodne žalosti ili, naprotiv,
svenarodne radosti i likovanja. Uostalom, zašto „naprotiv“? Ova dva popularna
žanra društvene razonode se po spoljnim manifestacijama tek minimalno
razlikiju.
Povoda za radost kao što vidite uvijek ima. Recimo, nekoga
koji posjeduje prefinjen osjećaj za maternji jezik, tekstovi sudskih presuda mogu
samo da raduju. Oni izgledaju kao da ih je sam Mihail Zošćenko napisao, a potom
povjerio nekom od svojih junaka da ga monotonim glasom, u maniru nejasne
brzalice, i pročitaju.
I nije važno što ovi tekstovi nemaju nikakve veze s pravom i
pravosuđem. Oni su u umjetničkom smislu i te kako vrijedni. Još kada bi neposredni
konzumenti ovih tekstova za posljedicu imali isključivo umjetnički doživljaj, a
ne onaj koji zapravo imaju, cijene im ne bi bilo.
Bukvalno sve što je u njima sadržano mami da bude uvršteno u
citate, a gotovo polovina će, kako je to jednim drugim povodom već rečeno, s
vremenom biti pretočena u poslovice.
Na primjer: „… razumijevanje situacije bezgrešnog začeća…“
Ili: „… ove izvitoperenosti kod građana izazivaju samo
zabunu…“
Ili: „… povrijedio je mnogobrojne osjećaje raznih društvenih
grupa ne samo u slovesnoj formi, već i motoričkom aktivnošću svoga lica…“
Ne znam kako vi, ali ja ću tu „motoričku aktivnost lica“
svakako uključiti u svoj lični vokabular.
I htjeli to ili ne, mi smo prinuđeni da se radujemo, da se
radujemo bez obzira na to što smo svi mi, strogo rečeno, već unaprijed proglašeni
krivim, što svi mi već izdržavamo svoje uvjetne kazne. Jer nema tog među nama
koji se već nekih vrijednosti ne odriče, koji kod nekih nešto ne izaziva i
raspiruje, i koji nekog nečemu makar i nehotice priziva. Bilo šta od toga (ili
sve zajedno) treba samo podvesti pod neki član (ili par njih) i eto ti
prvoklasne presude.
A ovako, sve u svemu niko ništa ne zabranjuje. Samo nemoj
naglas. A ako je već naglas, potrudi se da te ne čuju oni kojima je zgodno da
te baš tog trenutka čuju.
Još iz djetinjstva se sjećam jednog starog, dorevolucionog
vica koji mi je pričala moja mama, a njoj ga je očigledno ispričala njena mama.
Na ulici nekog (na primjer) bjeloruskog gradića, pozorniku
prilazi Jevrej i pita ga: „Gospodine pozorniče, imam jedno pitanje za vas.
Može?“ – „Hajde, pitaj“. – „Gospodine pozorniče, šta će se desiti ako ja sada
kažem da je gospodar imperator idiot?“ – „Kako šta će se desiti? Ščepat ću te za
vrat i odvesti pravo u policijsku stanicu. Zatim ćeš stati pred sud i sud će te
osuditi na dvije ili tri godine zbog uvrede njegovog carskog veličanstva. A u
slučaju da ti se posreći, provući ćeš se s povećom novčanom kaznom“. – „Shvatio
sam gospodine pozorniče. A može li još jedno, sasvim kratko pitanjce“? –
„Dobro, hajde“. – „A šta ako ne kažem, nego samo pomislim?“ – „Da misliš možeš
šta hoćeš. Evo na primjer ja. I ja to isto mislim“.
Ne bih želio da neko pomisli da mi je namjera da se pomirim
ili bezrezervno prihvatim sva ta nametnuta pravila koja su ne samo do bola
besmislena i praktično neostvariva, već često i nemoralna i društveno
neodgovorna, kako za one koji ih nameću, tako i za one kojima su nametnuta. To
ne.
Slobodno misliti i govoriti je po meni ne samo dužnost, ne
samo neizostavan uvjet i mnogim ljudima svrha postojanja, već i ogromna radost.
Ne ona o kojoj sam ovdje prethodno naširoko govorio – već prava. Ima li uopće
takvih koji se radosti ne raduju?
(TBT, Inliberty.ru)
