KOLUMNA
Dešavanja na društvenim mrežama, posebno na Facebook-u, imat
će enorman utjecaj na to kako će Britanci glasati; a niko nema ideju kako da
procjeni šta je to što se zaista tamo dešava
Piše: Alex Hern, thebosniatimes.ba
Jedan od najmoćnijih aktera u britanskim izborima istodobno
je i jedan od najskrivenijih. Ostalo je nešto više od dvije sedmice prije nego
glasači izađu na birališta, a dvije su stvari oko kojih se svi eksperti za
izbore slažu: dešavanja na društvenim mrežama, posebno na Facebook-u, imat će
enorman utjecaj na to kako će narod glasati; a niko nema ideju kako da procjeni
šta je to što se zaista tamo dešava.
„Mnogi od nas žele proučavati Facebook,“ rekao je profesor
Philip Howard sa Oxfordovog Internet instituta, „ali ne možemo, jer oni ustvari
ništa ne otkrivaju.“ Howard je na čelu tima znanstvenika koji izučavaju „računarsku
propagandu“ na Univerzitetu, s ciljem da saznaju nešto više o načinima na koji
se automatski računi koriste za upravljanje online debatom.
„Mislim da je prošle godine nekoliko demokratskih događaja
otišlo u pogrešnom pravcu zbog velikog broja dezinformacija u javnoj sferi,“
rekao je Howard. „Brexit i njegov ishod, kao i Trumpove izbore i njihov ishod
smatram „greškama“ zbog toga što je tada u javnoj sferi kružio značajan broj
dezinformacija.
„Ne dešava se sve to zbog automatizacije. To dolazi i iz
kulture vijesti, „obrazovnih balona“ i sposobnosti ljudi da kritički
razmišljaju o pročitanim vijestima. Međutim neposredni uzrok dezinformacija
jeste Facebook koji servira loše vijesti velikom broju svojih korisnika.“
Emily Taylor, izvršna direktorica Oxfordovog laboratorija za
informacije i urednica žurnala „Cyber Policy“, složila se s tvrdnjom nazivajući
utjecaj Facebook-a na demokratsko društvo „podmuklim“. Taylor je iskazala
slične sumnje o lažnim vijestima koje se šire društvenim mrežama, ali je dodala
da postoji „dublji, strašniji i podmukliji problem: mi sada živimo u pomno nadgledavanim
i organiziranim okruženjima gdje ne vidimo ništa izvan naših balona… i mi ne
shvatamo koliko se radi na očuvanju takvog stanja.“
Istaživanje iz 2015. pokazalo je da više od 60% Facebook
korisnika uopće nije svjesno postojanja bilo kakvog osmišljenog organiziranja i
filtriranja na Facebook-u, vjerujući da se svaka priča njihovih prijatelja i
stranica koje prate pojavljuje na njihovoj naslovnoj stranici.
U stvarnosti, većinski dio sadržaja na koji je bilo koji
korisnik pretplaćen nikada im se neće pojaviti pred očima. Umjesto toga,
Facebook pokazuje algoritmički izbor baziran na nekoliko faktora: od kojih je
najvažniji onaj da li je neko platio Facebook-u da promovira post, ali isto
tako da li je korisnik ranije bio u dodira sa sličnim postovima („lajkajući“,
komentirajući ili dijeleći ih) i koliko drugih korisnika je uradilo isto.
Upravo je ta posljednja stavka ono što zabrinjava Taylor po
pitanju automatizacije na stranicama društvenih medija. Reklamiranje je crna
rupa za sebe, ali barem mora biti donekle otvoreno: sve društvene mreže
označavaju sponzorirane postove kao takve i političke stranke dužne su
podnijeti izvještaj o troškovima reklamiranja na nacionalnom i lokalnom nivou.
Takve regulacije se ne primjenjuju u automatizaciji. „Vidite
post sa 25000 „retweet-ova“ ili podjela koji se pojavi na vašoj početnoj
stranici“, kaže Taylor, „ali ne znate koliko ih je ljudskih“. Ona
automatizaciju vidi kao dio šireg spektra tehnika za optimizaciju društvenih
medija, koje stranke koriste kako bi osigurale da se njihova poruka proširi na krilima
algoritama na što više naslovnih stranica. To je slično, iako dosta mlađoj i
manje dokumentiranoj, optimizaciji pretraživača, odnosno osiguravanju
pojavljivanja određenih web stranica na vrhu liste Google-ovih rezultata.
Akademici poput Taylor i Howarda pokušavaju istražiti kako
se takve tehnike primjenjuju i da li one zaista mogu toliko utjecati na izbore.
Ali njihova nastojanja usporava činjenica da je najveća društvena mreža na
svijetu – Facebook – netransparentna za autsajdere.
Da Howardova grupa istražuje Facebook a ne Twitter, „mogli
bi samo grebati po površini javnih stranica“, rekao je. Time bi se previdjela
većina aktivnosti koje se odvijaju na toj društvenoj mreži, na privatnim
vremenskim linijama (eng. timeline), zatvorenim grupama i putem efekta
algoritamskog uređivanja individualnih početnih stranica. Ali uprkos tome,
kaže, te javne stranice mogu biti značajne. „U nekima od drugih zemalja koje
smo izučavali pronašli smo lažne Facebook grupe. Tako da postoje lažni
korisnici, ali ono kako mi mislimo da su korišteni – posebno kada je u pitanju
Trump – jeste da su oni korišteni, kreirani, iznajmljeni i unajmljeni da se
pridruže lažnim fan grupama koje su bile pune nestvarnih ljudi.
„Te lažne grupe su možda u jednom momentu privukle stvarne
fanove,“ rekao je, koji su bili ohrabreni da iskažu svoju podršku kandidatu dobivši
vještački kreiranu percepciju povećanja podrške ukazane njemu.
Facebook ustvari nekim istraživačima pruža pristup
informacijama koje bi dale odgovor na Howardova pitanja – samo što ih prvo zaposli.
Kompanija objavljuje skroman broj istraživanja provedenih od strane vlastitih
znanstvenika koji se bave podacima, povremeno u suradnji s drugim partnerskim
institucijama. Uveliko takva istraživanja pružaju idealnu sliku organizacije,
iako povremeno kompanija ozbiljno pogriješi u procjeni toga kako će javnost
prihvatiti određeno istraživanje.
Kao posljedica oskudnog pristupa Facebook-u, Howard i njegov
tim su se usmjerili na Twitter. Čak i tamo su granice kompanije čvrste –mogu
vidjeti samo 1% postova na stranici svakoga dana, što znači da moraju pažljivo
izabrati koje će termine nadgledati. Tokom američkih izbora, nekoliko su puta
promašili sate protoka krucijalnih informacija nakon što je diskusija eskalirala
u sveopći haos.
Međutim ograničenja imaju jednu veliku prednost: za razliku
od skoro svakog drugog akademika na svijetu i većine civilnih institucija
zaduženih za regulaciju pravednosti izbora, Oxfordov Internet institut ima za
cilj objaviti svoje nalaze, ažurirane na redovnoj bazi, prije izbora. Kada sam
upoznao Howarda, skupa s njegova dva studenta doktorskog studija i kolegama
istraživačima Johnom Gallacherom i Monicom Kaminski, oni su tek počeli
iščitavati podatke s Twittera. Studenti su prošli kroz nekoliko mukotrpnih
sedmica kodiranja podataka, ručnog označavanja web domena i linkova prema
kategorijama kao što su „vijesti“, „obmana“ ili „video“, ali rezultati bi
trebali biti rijedak uvid u stil vođenja kampanje koji bi mnogi od onih koji se
njime koriste voljeli sakriti.
Prerano je reći koje će rezultate dobiti, iako je Howard
izvukao zaključke iz preliminarnih podataka: sudeći po njihovoj metrici, ne
čini se da postoji veliki broj botova koji postavljaju ruski sadržaj, kao što
su linkovi za Sputnik ili Russia Today.
Čak i tu, međutim, on se nada još nekoj dodatnoj suradnji.
„Prestali smo raditi sa geolokacijom,“ rekao je, referirajući se na proces
pronalaženja lokacije odakle je određeni „tweet“ poslan, „ali Twitter ima IP
adrese svakog korisnika.“ Otkrivanje toga, čak i u formi anonimne skupine, moglo
bi baciti tračak svjetla na dio demokratske politike koja je obavijena tamom.
Ovih dana, na internetu, niko ne zna da ste bot.
(TBT, Guardian)
