KOLUMNA
Je li se dogodilo čudo, je li američki
predsjednik naglo progledao (poput onoga koji je na cesti za Damask morao
oslijepiti da bi vidio)? Ma kakvi, nikakvo čudo.
Piše: Inoslav Bešker, thebosniatimes.ba
Donald J. Trump, predsjednik Sjedinjenih
Država Amerike, odustao je u govoru jučer u Riadu pred predsjednicima
četrdesetak muslimanskih država od svoje islamofobne i, zapravo, islamofagne
retorike kojom se razmahivao ne samo za predizborne kampanje, nego i nakon
useljenja u Bijelu kuću, kada je obrazlagao zabranu ulaska u USA građanima niza
država s muslimanskom većinom stanovništva (pa i izbjeglicama iz Sirije).
Je li se dogodilo čudo, je li američki
predsjednik naglo progledao (poput onoga koji je na cesti za Damask morao
oslijepiti da bi vidio)? Ma kakvi, nikakvo čudo.
Trump, trgovac po zanatu i po habitusu,
samo je još jednom govorio ono što se kupcu sviđa, ne mareći što uskače sam
sebi u usta. Uostalom, nije jedini predsjednik koji sam sebi uskače u usta kad
mu prisviri na pamet, imamo to i u Hrvatskoj, ne prvi put, pa što bi Washington
bio gori od Zagreba, molit ću fino? Splićani bi mogli jednoga takvoga trgovca,
ali propaloga, dakle naizgled nesposobnoga (naizgled, jer je ojadio vjerovnike,
ostao je dužan lijevo i desno, ali je sebi osigurao svoticu i imutak) ponovo
izabrati za gradonačelnika (priznajem da ću za dva tjedna glasati za njegova
suparnika, poštenijega i sposobnijeg upravljača javnim dobrom). A Trump se
upravo pokazao veoma uspješnim trgovcem, ne samo za se, nego i za američko
javno dobro (ako je oružje dopustivo makar uvjetno uvrstiti u dobro): potpisao
je ugovore za prodaju američke tehnološke robe za, navode, 380 milijardi dolara
(neću ni pokušati preračunati u bilijune kuna, nepredočivo je), od čega 110
milijardi za američko oružje.
Računica je na prvi pogled jasna: bolje da
Saudijci plate oružje i riskiraju vlastite glave u suprotstavljanju zajedničkim
neprijateljima, nego da Amerikanci sami plate oružje, riskiraju svoje glave, pa
u zemlju vrate što lijesova, a što PTSP-a u industrijskim količinama.
Uostalom, to je logika koju će Trump ovaj
tjedan u Bruxellesu ponovo gurnuti pod nos svojim škrtim evropskim saveznicima
koji vole da NATO pati a Washington plati.Logika kristalno jasna, ali ne baš
uvijek besprijekorna, kako smo vidjeli. Sjedinjene Države Amerike su tako,
lukavo i korisno, suzbijale sovjetsku invaziju u Afganistanu naoružavajući i
obučavajući ogorčene borce protiv bezbožnih komunista, među njima i izrazito
pobožnoga saudijskog biznismena jemenskog porijekla, šejha Osamu bin-Ladena.
Pobožni Osama, selafija i time sljedbenik
ibn-Wahaba, po kojemu se zovu današnji vehabije ali po kojima se i saudijska
monarhija zove vehabijskom (po bosanskome, vahabitskom po engleskome), osnovao
je al-Qa'idu, koju ne treba posebno predstavljati. Njeni aktivisti su
iskoristili borbeno znanje stečeno od Amerikanaca, pa su ga kao bumerang bacili
nazad u Ameriku, sravnivši sa zemljom dvojne nebodere Svjetskoga trgovinskog
centra u New Yorku, napravivši nemalu rupu u Pentagonu u Arlingtonu, nadomak
Washingtonu (dijeli ih samo Potomac), a hrabri putnici su sami srušili avion
kojemu je cilj bio porušiti ili Bijelu kuću ili Kongres u Washingtonu.
Na Levantu se, po običaju, ratuje istodobno
po više linija. U Palestini su sukobljeni Židovi i muslimanski Arapi, ali i
jedni i drugi složno zagorčuju i otežavaju život kršćanskim Arapima, postupno i
efikasno “čisteći” od njih Svetu Zemlju. Protiv Židova ondje se
natječu u retorici muslimani suniti i muslimani šijiti, koji se međusobno bore,
nimalo nježno, u Siriji i u Jemenu, a mogli bi opet i u Libanonu, dok se
nipošto nisu pomirili u Iraku. Dok je Irak bio u rukama sunitskog maršala
Saddama Husseina (čiji su ostaci vojske okosnica vojnih snaga a osobito
zapovjednog kadra “Islamske Države”), smatran je logičnim saveznikom
Zapada protiv šijitskog Irana koji nije nimalo u dobrim odnosima sa sunitskim
emiratima i kraljevinom s duge strane Zaljeva (jednima Perzijskoga, drugima
Arapskoga – nadmetanje oko toga je li rubac mora Piranski zaljev ili
Savudrijska vala po svojoj je suštini samo kamičak u ovdašnjoj kulturi
plagijata).
Barack Obama je nastojao Sjedinjene Države
izvući iz konfrontacije, kladiti se na ravnotežu Irana i Saudijske Arabije,
promovirati njihov samostalan privredni razvitak koji korak dalje od ovisnosti
o izvozu nafte, ukratko igrati na ravnotežu interesa više nego na ravnotežu
straha. Imao je nedomoljubnu, netrgovačku ideju koju bismo eventualno mogli
sažeti u slogan “Peace first”, na prvom mjestu mir, ostalo će već
nekako doći. Nestrpljivu trgovcu Trumpu zarada od mira je na predugu štapu.
“America First” se utjelovila u ugovorenu utršku od 380 milijardi
dolara, na jasnoj liniji podrške sunitima u sučeljavanju sa šijitima, pa kom
obojci, kom opanci, ionako je to daleko od Amerike (i Afganistan je bio jednom
daleko…). U to ime mogao je sebi priuštiti i da pleše s emirima, gibajući se
kao blage uspomene Elvis “the Pelvis”.
Znači, odrekao se antiislamske retorike?
Mo'š mislit’! Do prve prilike kada ocijeni da mu se ona isplati. Hoćemo li se
kladiti da će u srijedu u Vatikanu biti na riječima papskiji od Pape?
Trump je iskreni, uvjereni, odani
srebroljubac, opijen vlastitim uspjehom u toj religiji, prvosvećenik vlastitog
narcističkog kulta, a sve ostalo mu je važno koliko je u funkciji te njegove
autoopsesije. U toj dosljednosti nema mjesta za ijednu inu dosljednost, kamoli
izrečenoj riječi.
(TBT, Jutarnji.hr)
