KOLUMNA
Čović i Izetbegović direktno su odgovorni za poraz hrvatske
i bošnjačke etnopolitike od strane one srpske. Taj poraz traje od pada Aprilskog
paketa ustavnih promjena iz 2006, a danas doživljava svoje finale
Piše: Enver Kazaz, thebosniatimes.ba
Koncem januara ove godine pisao sam o neizbježnosti
političkog sukoba između Bakira Izetbegovića i Dragana Čovića (Enver Kazaz:
Neizbježnost političkog sukoba Izetbegovića i Čovića, 31.1.2017). Tom temom
osim Suada Beganovića niko u BiH nije se bavio na analitičan način. Ona kao da
je, osim u čisto informativnom smislu, ostala izvan fokusa bosanskohercegovačke
javnosti, zaokupljene uglavnom površnim komentiranjem tekućih političkih
zbivanja. Zašto je to tako, jasno je već na prvi pogled. Izetbegović i Čović
ovladali su medijskim prostorom i uspjeli anestezirati javnost na svoje
političke poteze. Pogotovo je to slučaj sa Izetbegovićem koji je u zadnjih
godinu-dvije krenuo u ofanzivno pokoravanje medija. Najprije je skupa sa
turskim diktatorom u nastajanju pokrenuo novinsku kuću „Simurg“ i njena izdanja
Faktor i Stav, a onda pokorio negdašnja uporišta SDP-a, Federalnu televiziju i
Slobodnu Bosnu,da bi potom preko oglašivača, prije svega državnih kompanija pod
kontrolom SDA, na nevidljiv način osvojio preostale nezavisne medije. Tek je
nekoliko portala i medijska kuća Avaz, koja je direktno vezana za Radončića i
njegov SBB, ostalo izvan Izetbegovićevog domašaja. U mentalnom pokoravanju
javnosti vlastodršcu iz SDA obilato je pripomogla i akademska zajednica,
odnosno njen najveći dio, direktno prikopčana na jasle ove stranke. Čović vlada
svim, ili gotovo svim tzv. hrvatskim medijima u BiH, a direktnu podršku ima i
od glavnine medija iz susjedne Hrvatske.
Na toj osnovi medijsko pokoravanje ovdašnje ionako inertne
javnosti omogućuje ovom političkom dvojcu gotovo neograničenu vlast nad
mentalnim slikama koje se proizvode u društvu. Pri tom, Izetbegović pojma nema
o vještinama medijskog nastupanja, pa je on skupa sa svojom suprugom stalni
proizvođač medijskih skandala, a njegovi medijski savjetnici kao da direktno
rade na njegovom političkom rušenju. I dok je SDA pod Tihićem nastojala u
maksimalnoj mjeri poštovati medijske slobode, Izetbegovićev politički klan, što
finansijskim pritiscima, što drugim vrstama ucjena, nastoji držati u pokornosti
najveći dio medija, a time i svoje glasačko tijelo. Takvoj vlasti obilat
doprinos daje i slaba opozicija koja Izetbegovića i Čovića kritizira gotovo
isključivo s patriotskih pozicija, bez šanse da u argumentiranoj analizi
razobliči njihovu potpuno neuspješnu politiku zasnovanu na providnim lažima i
jačanju rigidne nacionalističke retorike u javnom prostoru. Da je, recimo,
opozicija ponudila svoj paket ustavnih promjena i s njim usklađene promjene
izbornog zakona, zasnovane na provođenju presude Sejdić-Finci, odnosno presude
Ustavnog suda BiH po apelaciji Bože Ljubića, javnost bi mogla lako uvidjeti
političke manipulacije dvojca iz Predsjedništva BiH, koji zemlju vodi u najtežu
političku krizu od rata naovamo. Nejedinstvena u nastupu, bez oslonjenosti na
akademsko znanje, opozicija u Federaciji BiH, za razliku od one u Republici
Srpskoj, ide za nacionalističkim dvojcem iz Predsjedništva i uvijek kasni za
nekoliko koraka. Razlog za to je jednostavan: ona nema viziju rješenja ustavne
krize zemlje utemeljenu na multietničkim osnovama. A takva vizija bi sama od
sebe demaskirala manipulativne igre Čović-Izetbegović i prokazala njihovu nemoć
da riješe najjednostavniji mogući problem – paket zakona koji bi izbornom
procesu omogućio multietnički karakter i međuetničku ravnopravnost.
Zemlja je, dakle, osuđena na to da joj dva politička
manipulatora kroje sudbinu u bliskoj budućnosti.
Čović i Izetbegović direktno su odgovorni za poraz hrvatske
i bošnjačke etnopolitike od strane one srpske. Taj poraz traje od pada
Aprilskog paketa ustavnih promjena iz 2006, a danas doživljava svoje finale.
Silajdžić i Ljubić su njegovi začetnici, a Izetbegović i Čović postaju mogućim
grobarima hrvatske i bošnjačke etnopolitike. Ilustracija tog poraza vidljiva je
u najjednostavnijoj činjenici: ustavna kriza u zemlji više uopće ne
podrazumijeva promjene Dejtonskog sporazuma, već onog Vašingtonskog. To znači
da je Republika Srpska kao isključivo srpski entitet u BiH, zahvaljujući Čoviću
i Izetbegoviću, zacementirana, neupitna kategorija, odnosno stabilna država u
nastajanju unutar nestabilne države BiH u sve izraženijem nestajanju.
Dok je Tihić tragao za rješenjem ustavne krize na Dejtonskoj
razini i svojom apelacijom Ustavnom sudu BiH vratio konstitutivnost Bošnjacima
i Hrvatima u Republici Srpskoj, Izetbegović je kao njegov nasljednik na mjestu
predsjednika SDA svoj interes za državu sveo na kontrolu njenih firmi, novčanih
tokova, nepotizam, jačanje svoje pozicije u SDA i sukob sa oponentima u
stranci, osnaživanje turkofilije kao novog tipa nacionalizma i erdoganluka kao
provincijalne filozofije diktatorske vlasti, te oživljavanje neobegovske
fantazme prema kojoj samo oni odabrani među Bošnjacima mogu zauzimati pozicije
na vrhu vlasti. Iza svega toga stoji poluobrazovana osoba s nezajažljivim
ličnim ambicijama, koju je čak i vlastiti otac smatrao nesposobnom za politiku.
A da se ne govori o njegovim drugim lažima, npr. onoj agentu Softiću, ili onoj
o novouposlenih 50.000 ljudi, odnosno onoj o BiH kao najvećem gradilištu u
Evropi, da bi se na koncu njegov mandat u Predsjedništvu BiH sveo na
investiciju u trotoar ispred zgrade u kojoj stoluje nad bošnjačkom sirotinjom.
Čović je, pak, drugačiji tip političara s nezajažljivim
ambicijama. Osoba kojoj su optužnice za kriminal padale zbog neovjerene
fotokopije dokumenta na sudu, ili zbog toga što se sudski dokumenti izgube na
putu od jednog do drugog tužilaštva međusobno udaljenih nekoliko stotina
metara, ovladala je svim aspektima hrvatskog društvenog života u BiH. Čović je
postao hrvatski politički bog samo zbog toga što unutar hrvatskog političkog
korpusa nema ozbiljnu opoziciju, a stalnim proizvođenjem političkih kriza sebi
osigurava neupitnost pozicije zaštitnika hrvatskih političkih interesa. Pri
tom, on je hrvatsko nacionalno pitanje u BiH sveo na Hercegovinu, prepuštajući
Hrvate u Republici Srpskoj na milost i nemilost svom savezniku Dodiku, a one na
teritorijima Federacije BiH sa bošnjačkom većinom prepušta svom novom
političkom neprijatelju Bakiru Izetbegoviću. Tako se osoba koja se retorički
bori za prava Hrvata uistinu pokazuje kao grobar hrvatskog nacionalnog pitanja.
Njega ne zanimaju hrvatska politička prava u Republici Srpskoj, propast
povrataka Hrvata npr. u Posavinu, niti pak prava Hrvata npr. u Tuzlanskom
kantonu. On je prijedlogom promjena izbornog zakona Hrvate Hercegovine izdigao
u pravu glasa iznad Hrvata u Tuzli, Kiseljaku, Sarajevu ili Zenici. A to znači
da se Hrvatom u BiH može biti u punom političkom pravu samo po Čovićevoj mjeri.
Time je on uskratio Hrvatima pravo na cijelu BiH, baš kao i Izetbegović
Bošnjacima.
Oba političara moraju taj svoj veliki poraz skrivati novim
međusobnim sukobom. Taj sukob može imati nesagledive posljedice po sudbinu
zemlje. Naime, prema Ljubićevoj apelaciji, Ustavni sud BiH donio je odluku da
se do početka juna mjeseca ove godine moraju provesti promjene izbornog zakona.
Čović je u savezu sa srpskom etnopolitikom, direktno podržavajući interese
Republike Srpske, promjene izbornog zakona sveo na borbu da Hrvati Hercegovine
steknu više političkih prava od Hrvata u ostatku BiH. Taj prijedlog progurao je
u Domu naroda na državnoj razini i prisilio bošnjačke zastupnike na zaštitu
vitalnog nacionalnog interesa pred Ustavnim sudom. Izetbegović po starom dobrom
običaju nije ponudio – ništa. Njega država ne zanima, jer je važno obezbijediti
supruginu poziciju i krug ljudi odanih bračnom paru iz vile na Poljinama, koji
BiH tretira kao vlastiti begluk, odnosno običnu prćiju. Izetbegović, osim tog
ništa, nema mogućnosti da u vlastitoj političkoj pameti proizvede bilo šta
drugo izuzev lako dokazivih laži. Čekanje je njegova politička provincijalna filozofija.
On je čekao zadnji momenat za podnošenje zahtjeva za reviziju presude protiv
Srbije za genocid pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu. On je čekao dvadeset
godina da ustavnom sudu podnese tužbu za neustavnost 9. januara kao Dana
Republike Srpske. On je čekao da Čović iznese svoj prijedlog promjena izbornog
zakona, pa da naredi svojim poslanicima u državnom Parlamentu da budu protiv.
On više od jedne decenije čeka da neko drugi donese rješenje problema izbora u
Mostaru.
Čekanje je njegova politička strategija iza koje se kriju
nemoć da se razvije bilo kakva ozbiljna vizija postratne BiH i glupost
koncentrisana na unutarpartijske borbe te rat na život i smrt sa Fahrudinom
Radončićem. Izetbegović zbog tog čekanja postaje grobar bošnjačkih nacionalnih
interesa i bošnjačkog nacionalnog pitanja u BiH. On je direktni krivac što se
ustavna kriza sa razine Dejtona prenijela na razinu Vašingtona, jer je mudru
Tihićevu politiku traganja za njenim rješenjem pretvorio u udovoljavanje
supruginim direktorskim i drugim ambicijama.
A ako se nastavi sukob Izetbegović-Čović, sadašnja
međuetnička distanca može se pretvoriti u ozbiljan politički sudar između
Bošnjaka i Hrvata. U njemu je Izetbegović unaprijed gubitnik jer ni u vlastitoj
stranci ne može zavesti red. On nije političar reda, već haosa. Vrh njegove
stranke je ili u zatvoru ili pod optužbom za kriminal. Nezadovoljstvo u stranci
ne ispoljavaju samo članovi tzv. odmetnute četvorke, nego i sve glasnije
radikali. Opozicija koja razbuktava patriotizam spremna je da satare
Izetbegovića i napadne ga za izdaju zemlje čak i da on ponudi najbolje moguće
rješenje promjena izbornog zakona. Čekanje i briga za suprugine ambicije dovele
su ga, dakle, u poziciju da bude najslabija karika u lancu vlasti. Zbog
Izetbegovića se praktično raspala parlamentarna većina na državnom nivou
vlasti, a ona na federalnom već odavno ne postoji. Tehnički mandati na te dvije
razine vlasti su stvarnost, a ne tek budućnost do narednih izbora.
Novi sukob Izetbegovića i Čovića može zemlju zbog neusvajanja
promjene izbornog zakona dovesti u poziciju da izbora naredne godine uopće ne
bude. Tek tada bi se otvorila kriza u koju bi ionako nestabilna država mogla
potpuno propasti, a Izetbegović i Čović više ne bi bili grobari samo bošnjačke
i hrvatske etnopolitike, već vjerovatno grobari BiH.
Taj scenarij buduće krize mogao bi se dodatno zakomplicirati
ako, zbog neusvajanja promjena izbornog zakona, HDZ pozove Hrvate da bojkotuju
naredne izbore. Time bi se ostvarile prognoze Mladena Ivanića, koji kao veoma
racionalan političar i bez sumnje ozbiljan zaštitnik srpskih nacionalnih
interesa u BiH, što znači racionalan nacionalist, traži od srpskih političara
da umire sve međunacionalne sukobe i ne miješaju se u sukob Čović-Izetbegović.
Ivanić dobro zna koje benefite može izvući iz sukoba ove dvojice grobara svojih
etnopolitika.
A rješenje je sasvim jednostavno, kao i većina drugih u BiH.
Dovoljno je samo osmisliti zakonska rješenja prema kojima se članovi
Predsjedništva biraju u Parlamentu, a delegati za Domove naroda iz sastava već
izabranih članova Parlamenta, naravno, po nacionalnoj osnovi. Zašto Bakir
Izetbegović ne ide za takvim jednostavnim rješenjima i ne ponudi ih u
parlamentarnu proceduru kao reakciju na Čovićeve poteze? Odgovor je
jednostavan: samo proizvodnjom nove krize on može sakriti vlastitu političku
glupost i nesposobnost ispod kojih se otvara crna rupa u koju propada Bosna i
Hercegovina.
(TBT, Prometej.ba)
