KOLUMNA
Države sponzori mogu namjenski iskoristiti
društvene medije, amaterska medijska izdanja i gerilsku dezinformaciju da bi generirale
poruke koje na demokratske sustave djeluju subverzivno
Piše: Janusz Bugajski, thebosniatimes.ba
U razdoblju lažnih vijesti najpodmuklija
dezinformacija ima posebne političke i geostrateške ciljeve. Takav strateški
informacijski napad treba razlikovati od drugih oblika fabriciranih vijesti
kako bi se razumjeli ciljevi i locirali izvori. U doba masovnih medija i
multimedijskog raspačavanja građani su preplavljeni podacima i mišljenjima.
Raširena uporaba društvenih medija pridonosi informacijskom kaosu kad
govorkanja postaju činjenice i šire se poput šumskog požara. U nekontroliranim
društvenim mrežama izvori se rijetko provjeravaju, pa čak i lijeni novinar koji
žudi za senzacijama može dati teoriji zavjere vjerodostojnost objavljujući
takve priče u središnjim medijima. Ovaj fenomen možemo definirati kao globalni
seoski trač bez posebnog političkog cilja. No, on može nanijeti ozbiljnu štetu
bilo pojedincima, bilo institucijama.
Priče koje obmanjuju mogu diskreditirati
dužnosnike i organizacije u očima čitatelja ili gledatelja pa se čak i zahtjev
za povlačenje vijesti ili tužba mogu pokazati nedostatnima kako bi vratili
vjerodostojnost nečijem imenu. Teško je saprati stigmu dezinformacije. Na
dubljoj razini fabricirane vijesti mogu postati organiziranije, sustavnije i
politički motivirane. Ovdje je korisno razlikovati dezinformacije iza kojih
stoji država i one neslužbene ili buntovne dezinformacije nedržavnih aktera.
Takva distinkcija ima implikacije na ciljeve i sredstva, iako također može
postojati i veza između ta dva izvora. “Gerilsku dezinformaciju”
razašilje skupina pojedinaca ili grupa zbog različitih razloga. Politički
motivirani radikali mogu nastojati isprovocirati unutarnji sukob kako bi
promovirali svoju stvar ili delegitimizirali pojedinog političara ili stranku.
Hakeri i kreatori lažnih vijesti mogu jednostavno nastojati posijati društveni
kaos kibernetičkim huliganizmom. Kriminalne skupine mogu pokušati ostvariti
korist od napada na pojedine poslovne grane ili organizacije. Svi takvi napadi
imaju ograničenu svrhu i nisu geostrateški.
S druge strane, dezinformacije koje
stvaraju države redovito su dizajnirane da potkopaju vlade, da podijele društva
i oslabe nacionalnu sigurnost. Takvi napadi nisu novi izum. Sovjetski izvori
redovito su se uključivali u dezinformacijske ratove protiv Zapada, ali s
ograničenim uspjehom. Primjerice, lažne vijesti da je CIA kreirala virus AIDS-a
ili da NATO priprema napad na SSSR zavarale su one koji su htjeli biti
zavarani. Sadašnji dezinformacijski napad, posebno ruska varijanta, ima
brojnije ciljeve, emitira vrlo različite poruke i koristi vrlo širok asortiman
metoda. Ključni cilj je sličan onom iz sovjetskih vremena – oslabiti i slomiti
Zapad. No, ima i nekoliko dodatnih ciljeva: zbuniti i uplašiti građane,
delegitimizirati zapadne demokracije, korumpirati i nagristi državne
institucije te ojačati nacionaliste i populiste. Istodobno, iako Moskva više ne
tvrdi da je ona alternativna utopija, ipak se Rusiju predstavlja kao snažnu,
patriotsku državu konzervativnih vrijednosti koja je privlačna određenim
dijelovima zapadne javnosti.
Šireći različite skupine poruka, ruska
dezinformacija može dovesti u pitanje temeljne činjenice i ubrizgati
alternativne teze o širokom spektru tema. Primjerice, američka je demokracija
oslikana kao pokriće za rušenje vlada, a za EU se tvrdi da širi homoseksualnost
među novim članicama. Ruski izvori tvrde da oni jednostavno stvaraju
“ravnotežu” u širenju i interpretiranju informacija. Ali,
“ravnoteža” ne znači uvijek objektivnost i istina ne leži uvijek u
sredini između dvije suprotne strane. Primjerice, kakva je uravnotežena
pozicija između ravne i okrugle Zemlje? Moderna dezinformacija ima puno širi
asortiman bržih kanala za distribuciju nego tijekom komunističkih vremena.
Fabricirane priče mogu se širiti svim društvenim mrežama, uključujući Facebook,
Google i Twitter, te imaju sposobnost doprijeti do milijuna korisnika.
Kao i u slučaju seoskih govorkanja, ljudi
većinom ne provjeravaju izvor prije nego što dalje prošire senzacionalnu
vijest. Postoje i elektronske metode za povećavanje dosega vijesti koje vode u
zabludu i čak inficiranja vjerodostojnih medija s lažnim temama. Države
sponzori mogu namjenski zaposliti ili iskoristiti društvene medije, amaterska
medijska izdanja i gerilsku dezinformaciju kako bi generirale poruke koje
djeluju subverzivno na demokratske sustave. One mogu istodobno koristiti
hakersku opremu kao WikiLeaks kako bi širile ukradene ili krivotvorene
dokumente.
Po nas gore, terminologija lažnih vijesti
je ugmizala u središnju struju zapadne politike bilo u svrhu diskreditiranja
rivala ili otklanjanja kritike. Predsjednik Donald Trump često koristi tu
taktiku napadajući medije za navodno širenje lažnih priča o njemu. Trump
nastoji delegitimizirati svaki dokaz da je njegov izborni tim imao veze s
Moskvom ili da su njegovi poslovi primali sredstva od ruskih banaka ili
oligarha. Nažalost, napadi na slobodne medije i novinare, koji marljivo
provjeravaju svoje izvore informacija, s tako visoke razine imaju nagrizajući učinak
na američku demokraciju. U očima mnogih građana postoji samo nekoliko izdanja
kojima se može vjerovati ako predsjednik napada medije da lažu. To omogućava
saboterima i stranim silama da ubrizgaju još više krivotvorenih činjenica u
vrtlog dezinformacija koji stvara konfuziju. Konačno, Trumpove optužbe se mogu
okrenuti protiv njega ako postoji nepobitan dokaz o njegovim tajnim kontaktima
s Moskvom tijekom izborne kampanje. Sam predsjednik bi tada bio doživljen kao
primarni krivac dezinformacije.
(TBT, Jutarnji.hr)
