KOLUMNA
I Evropska unija trebala bi se pridružiti
pozivima Vijeća Evrope i iskoristiti razdoblje do godišnjice genocida u
Srebrenici kako bi i Srbija priznala ono što ostatak svijeta zna i što su
potvrdila dva međunarodna suda te to nazvati pravim imenom – genocid
Piše: Augustin Palokaj, thebosniatimes.ba
Ima nešto istine u priči da sadašnje
političko vodstvo Srbije, uz napore za bolju budućnost, aktivno pokušava
poboljšati i svoju prošlost. Nema dana da se netko iz vlade Srbije ne izjasni o
negativnim pojavama u susjednim državama, da drži lekcije Hrvatskoj kako se
treba suočiti s relativizacijom ustaštva, upozori na pokušaje stvaranja ‘Velike
Albanije’, a da u isto vrijeme ne samo da relativiziraju četništvo i politiku
Slobodana Miloševića, nego ih i brane. U Srbiji je očito zaoštrena retorika
prema susjedima, a u tome prednjači ministar Aleksandar Vulin, koji je čak i za
Srbiju zadnja osoba koja bi drugima trebala držati lekcije. On, poznat po
izjavi da je Slobodana Miloševića izabrao sam Bog, prije nekoliko dana Albance
je upozorio da će platiti ‘glavama svoje djece’ dođe li do rata u kojem, smatra
on, uz sebe više neće imati međunarodnu zajednicu.
Istina da Srbija nije jedina u kojoj je
došlo do zaoštravanja retorike koja sve više podsjeća na devedesete.
Nacionalistička retorika čuje se i u drugim državama regije i to je ono što
opet zabrinjava Bruxelles. Problem je u tome što Unija ne može mnogo toga
učiniti jer se boji da će izgubiti utjecaj bude li preoštra. Usto, EU, kao što
vidimo, ne može puno ni ponuditi jer je perspektiva mogućeg članstva u EU za
države regije na dalekom štapu. S druge strane, ovakvu retoriku iz Srbije
neugodno je čuti kada dolazi od onih koji su upravo devedesetih bili dio vlasti
Slobodana Miloševića, odnosno politike koja je najodgovornija za strahote i
zločine iz tog vremena. Kao što je nedavno u Beogradu upozorio i poznati
francuski filozof Bernard-Henri Levy, Srbija nije daleko odmaknula od
Miloševićeva razdoblja. U Srbiji stalno spominju da ih je NATO bombardirao, a
uopće ne razmišljaju zašto je do toga došlo i što se godinama prije toga
događalo.
Europa pomalo stidljivo pokušava Srbiju
prisiliti da se suoči s nedavnom tamnom prošlošću. U tom procesu popušta, što
nije dobro ni za samu Srbiju. Primjer je zahtjev Europske unije da sve države
kandidatkinje imaju zakon kojim se kriminalizira negiranje genocida. Srbija je,
kako je upozoravao ranije Beogradski fond za humanitarno pravo, pripremila
prijedlog zakona kojim bi se kažnjavalo negiranje ili relativiziranje genocida,
ali samo ako je to djelo potvrđeno pravosudnim presudama sudova u Srbiji ili
Međunarodnog kaznenog suda (ICC). Namjerno nisu spomenute kao reference presude
Haaškog tribunala ili Međunarodnog suda pravde, što znači da se ne bi
kažnjavalo negiranje genocida u Srebrenici, ali bi se kažnjavalo negiranje
genocida u Darfuru. Jer Srebrenicom i zločinima u bivšoj Jugoslaviji nije se
bavio ICC. I Međunarodni sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji (ICTY) i
Međunarodni sud pravde zločin u Srebrenici i formalno su potvrdili kao genocid.
Premda su iz Srbije osudili taj zločin, a
premijer Aleksandar Vučić osobno je išao na komemoraciju žrtvama, nisu do sada
priznali da se radi o genocidu. Ovih je dana Komisija Vijeća Europe za
suzbijanje rasizma i netolerancije (ECRI) pozvala vlast u Srbiji da službeno
prizna da je zločin u Srebrenici bio genocid. Šef ECRI-a Christian Ahlund rekao
je da bi takvo priznanje, kao i transparentne istrage svih slučajeva nasilja,
bilo ‘apsolutno nužno kako bi s osiguralo da osobe različitih etničkih skupina
prestanu živjeti u strahu od zastrašivanja i novog vala zločina mržnje’.
I Evropska unija trebala bi se pridružiti
pozivima Vijeća Evrope i iskoristiti razdoblje do godišnjice genocida u
Srebrenici kako bi i Srbija priznala ono što ostatak svijeta zna i što su
potvrdila dva međunarodna suda te to nazvati pravim imenom – genocid. To
svakako nije lako, ali je nužno ako se doista želi iskreno i trajno pomirenje u
regiji.
(TBT, Jutarnji.hr)
