KOLUMNA
Odluka predsjednika Donalda Trumpa da smijeni direktora FBI
Jamesa Comeya je bez presedana, kao i puno toga što je Trump kao predsjednik
preduzeo. Uprkos sličnosti sa čuvenim “Masakrom u subotu uvečer”
predsjednika Rcharda Nixona od prije 44 godine, tokom afere Watergate, dvije
političke situacije u potpunosti se razlikuju
Piše: Sean Wilentz, thebosniatimes.ba
Oktobra 1973. Nixon je sačekao vikend da naredi smjenu
novopostavljenog specijalnog tužioca Archibalda Coxa, koji je poslao sudski
poziv zahtijevajući da Nixon preda tajne – i postat će jasno, veoma
okrivljujuće – snimke iza kojih je stajala Bijela kuća.
Nixonov prkos bio je neposredan, a rezultat katastrofalan.
Državni tužilac Elliot Richardson i njegov zamjenik William Ruckelshaus podnijeli
su ostavke u znak protesta i da ne bi sproveli predsjednikovu naredbu. Savezni
sudija je odlučio da je smjena Coxa nezakonita. Istraživanja javnog mnijenja
pokazala su, po prvi put, da je većina Amerikanaca bila za impeachment Nixona
To je bio početak kraja. Članovi Kongresa pokrenuli su
procedure za impeachment. Nixon je bio prinuđen da imenuje novog specijalnog
tužioca. Drama se zapetljavala još deset mjeseci, dok Vrhovni sud nije
jednoglasno naredio Nixonu da preda snimke. Nekoliko dana kasnije, Nixon je podnio
ostavku i izbjegao izvjesni impeachment i smjenu.
Nasuprot tome, Trumpovo otpuštanje Comeyja može biti početak
ničega, ili makar ničega lošeg po predsjednika, osim ako se dogodi čudo. Trump,
kao i Nixon, može biti kriv zbog ozbiljnih prekršaja koji povlače impeachment-
čak i ozbiljnijih nego u slučaju Nixona. Trump se, kao i Nixon, možda bojao da
će, ako ne smijeni osobu koja je zadužena da ga istraži, isplivati neka užasna
otkrića. Međutim, čak i ako bi sve to bilo tako, Trump, za razliku od Nixona,
može s tim vrlo dobro da izađe na kraj.
Dva događaja se razlikuju na mnogo načina, uključujući
njihove tajminge. U vrijeme kada je Nixon otpustio Coxa, afera Watergate je
trajala daleko duže nego sada optužbe oko Trumpa i Rusije, tako da je
strpljenje bilo na izmaku.
Ipak, glavne razlike su političke. U vrijeme Nixona, u oba
doma Kongresa postojala je solidno ratoborna demokratska manjina, a bilo je i
nešto republikanaca, posebno u Senatu, koji su brigu za Ustav pretpostavili
brizi za njihovu partiju. Senat je imenovao poseban odbor kojim su predsjedavali
demokrata Sam Ervin i republikanac Howard Baker, i koji je obavio saslušanja i
prikupio zvanične dokaze, na osnovu kojih su podignute optužnice protiv 40
zvaničnika administracije, što je dovelo do osude nekoliko vodećih službenika Bijele
kuće, kao i do Nixonove ostavke.
Međutim, današnje republikanske većine u Kongresu izgledaju
jedinstveno posvećene usporavanju i sužavanju bilo kakve ozbiljne istrage
temeljno potkrepljenih izvještaja o naporima Rusije da izbore 2016. prepuste Trumpu.
Iako je bilo razgovora, u kojima su čak učestvovali i neki republikanci, da se
imenuje poseban odbor ili specijalni tužilac koji bi razmotrio optužbe oko Rusa
i Trumpove kampanje, otpor je u poređenju sa 1973. bio izuzetan.
Na osnovu događaja od prošle nedjelje, izgleda da bi se
republikanci radije ostrvili na insajderska curenja i, naravno, e-mail server Hillary
Clinton nego na nemar Bijele kuće u vezi s uznemirujućim vezama bivšeg savjetnika
za nacionalnu bezbjednost Michaela Flynna sa Rusijom i Turskom. U odsustvu
značajnije promjene, kongresne istrage ostat će ograničene na postojeće odbore
u Predstavničkom domu i Senatu, a oni će biti slabo motivisani i sa nedovoljno
kadrova.
Potom, tu je i štampa. Istrajno pisanje Carla Bernsteina i Boba
Woodwarda za Washington Post 1973. držalo je priču o Watergateu u životu, pošto
je većina medija od nje bila odustala. Pošto su njihovi izvještaji dobili na
snazi, ostatak štampe je ugrabio skandal i držao pritisak na Nixonovu Bijelu
kuću. Danas Trump može da računa na grozničavu podršku propagandnih operacija
za koje bi se Nixon u svoje vrijeme mogao samo moliti, uključujući besramno
polemički Fox News i Breitbart News , kao i bezbrojne blogere (tu su i cyber
botovi) koje kontrolišu Rusi) koji pumpaju protrumpovsku propagandu.
Dok ovo pišem, komentatori Foxa jedan za drugim kao papagaji
ponavljaju apsurdnu tvrdnju Bijele kuće da je Trump otpustio Comeyja zbog toga
što je kao direktor FBI učinio užasne stvari Clintonovoj tokom kampanje. Gotovo
da bi se moglo očekivati da najveća zvijezda ove mreže, Sean Hannity, počne da
predvodi povike “zatvori ga” usmjerene protiv Comeyja (aluzija na
povike Trumpovih pristalica “zatvori je” protiv Hillary Clinton,
tokom kampanje, prim. prev.)
Efekat na svakoga ko se smeća Trumpa kao Comeyjevog cheerleader
prošlog oktobra – a pratile su ga mase pod crvenim kapama koje su ritualno
gonile na hapšenje pokvarene Hillary- psihodeličan je. Ali fanovi Fox Newsa
obično vjeruju u izvještaje tog kanala.
Moguće je, naravno, da će Trumpovo otpuštanje Comeyja
navesti neke republikance da kažu da je prevršena mjera i da slijede Bakerov primjer.
Rani nagovještaji su bili različiti: dok su republikanski senatori Jeff Flake,
John McCain i Ben Sasse izrazili različite stepene razočaranja, obično slobodno
misleći senatori Susan Collins i Lindsey Graham su podržali Trumpovu odluku.
Uvijek postoji šansa, u tako promjenljivoj klimi, da će
dogovori biti prekršeni, svjedoci se preokrenuti, i činjenice pojaviti, jednako
optužujuće kao dokazi koji su oborili Nixona. Međunarodni događaji takođe mogu
probuditi nešto republikanaca, do magnitude ruske ofanzive na zapadne
demokratije, ofanzive koja, tragom francuskih izbora, izgleda kao neobjavljeni
rat.
Trenutno, međutim, nema razloga da se Trumpovo otpuštanje Comeyja
posmatra kao repriza Nixonovog “masakra u subotu uvečer” niti bilo
kog događaja iz američke političke historije. Predsjednik se možda ponaša kao
da ima nešto užasno da sakrije, kao što je i Nixon, ali to pod sadašnjim
okolnostima neće biti dovoljno da dovede do kakvih god otkrića.
Ironija je da je Trump, samoproglašeni autsajder koji je
izgubio na narodnom glasanju i pretekao u Bijelu kuću pobjeđujući u Elektorskom
koledžu, na neke načine sada zaštićeniji nego svojevremeno Nixon, partijski čojvek
koji je izbore 1972. dobio ubjedljivo narodnim i elektorskim glasovima. Možda
je to uznemirujuće priznati, ali historija se ne ponavlja, bez obzira koliko se
tragične ili farsične stvari mogu pojaviti. Trump još može da padne, ali puno
toga bi moralo da se promijeni.
/Autor je profesor historije na Princetonu/
(TBT, Project Syndicate)
