KOLUMNA
Nesporno je i ovo: davanje političkog azila prvoj grupi od
ukupno 414 državljana Turske potpuno je opravdano
Piše: Feliks Stainer, thebosniatimes.ba
Turskim oficirima kojima prijeti hapšenje ukoliko se vrate u
svoju zemlju, Njemačka nesebično dodjeljuje azil. To je ispravno, bez obzira na
to što bi taj potez mogao pogoršati njemačko-turske odnose.
U NATO vole da Alijansu nazovu „zajednicom vrijednosti“. S
tog aspekta, činjenica da jedna zemlja-članica mora dati politički azil
vojnicima druge, djeluje kao loš vic.
Kakva je to „zajednica vrijednosti“?
Upravo to se dešava, i to je u međuvremenu potvrdilo i
Ministarstvo unutarnjih poslova Njemačke. Samoproglašavnje NATO za „zajednicu
vrijednosti“ pokazalo se onim što zapravo i jeste: šuplja priča. NATO je savez
čiji su članovi izabrani po vojnom i geostrateškom parametru korisnosti. Zašto
taj savez nije imao problema s jednopartijskim sistemom Salazara u Portugaliji,
s vojnom huntom u Grčkoj ili pučevima u Turskoj šezdesetih, sedamdesetih i
osamdesetih?
Zato ni vladavina Redžepa Tajipa Erdogana, bez obzira na to
kako se bude razvijala, neće imati uticaja na članstvo Turske u NATO. Bez
jugoistočnog krila se ne može. Ono je nezamenljivo. Bez obzira na „vrijednosti“.
Nesporno je i ovo: davanje političkog azila prvoj grupi od
ukupno 414 državljana Turske potpuno je opravdano. Riječ je o ljudima koji su,
služeći svojoj zemlji, bili na visokim funkcijama: diplomatama, sudijama,
oficirima i članovima njihovih porodica.
O onima koji su, kao i hiljade drugih, preko noći izbačeni s
posla i udaljeni sa svojih funkcija. O onima kojima je ukinuta plata, zato što
su navodno bliski Gulenovom pokretu i zato važe kao pomagači u pokušaju puča u
julu prošle godine.
Za to međutim nisu podnijeti uvjerljivi dokazi – kako opći,
tako ni pojedinačni, koji se odnose na svaku osobu ponaosob. Radi se o ljudima
koji u slučaju povratka u domovinu, moraju računati s hapšenjem.
Oni su školski primjer političkog progona. Na takve se
mislilo prilikom sastavljanja njemačkog Osnovnog zakona (ustava), kada su
postavljane zakonske smjernice za dodjelu azila.
Međutim, ova odobrenja azila mogla bi u narednom periodu da
prave probleme, i to ne zato što je Njemačka pretrpana potražiocima azila iz
Turske.
Ne, u vremenima kada mjesečno 20.000 migranata stiže u Njemačku,
grupa od 414 ljudi nije ni problem, niti neki ozbiljniji izazov. Čak i kada bi
se u Njemačkoj jednim potezom odobrilo svih 7.000 zahtjeva za azil koji su
pristigli nakon neuspjelog pokušaja puča u Turskoj, ti ljudi bi i dalje bili
neprimjetni u moru drugih podnosilaca.
Otrov za njemačko-turske odnose
Mnogo je vjerovatnije da će priznavanje turskih vojnika kao
političkih izbjeglica još više da optereti ionako teško opterećene njemačko-turske
odnose.
Belgija, u kojoj je čitav niz turskih oficira iz sjedišta
NATO u Bruxellesu podneo zahtjev za azil, s razlogom oklijeva da im te zahtjeve
odobri. To je razumljivo, nakon iskustva koje su Njemačka i Holandija imale
tokom posljednjih nekoliko mjeseci sa Ankarom.
Sada bi trebalo vidjeti da li su svekoliki turski stručnjaci
bili u pravu kada su verbalne incidente i prijetnje turske vlade tumačili kao
način za mobilizaciju Turaka koji žive u inostranstvu da glasaju na referendumu
glasaju za ustavne reforme.
Erdogan je u međuvremenu na tom referendumu pobjedio, i to
bi njemu i njegovim ministrima moglo da dozvoli da budu opušteniji. Ali ako
ipak dođe do novih napada iz Ankare, Njemačka će to morati podnijeti.
Postoje situacije u kojima se moraju poštovati sopstveni
principi i kada se oni moraju stalno isticati. Inače, ništa ne vrijede.
Kancelarka Merkel, predugo je s đavolom tikve sadila.
(TBT, DW)
