KOLUMNA
Kome je uopće stalo do Levya? Iako mu već trideset godina
obožavaoci hvale djela, a mediji im u tome zdušno pomažu, nikom ne pada na
pamet da mu kupi neku od knjiga nakon što se okonča PR ofanziva
Piše: Serge Halimi, thebosniatimes.ba
U septembru 2007. je Bernard Arnault, predsjedavajući i
izvršni direktor poslovnog konglomerata LVMH (Louis Vuitton Moët Hennessy) koji
se bavi proizvodnjom luksuznih dobara, organizovao mali „happening” kako
bi obletio šezdesetu godišnjicu modne kuće Dior.
Arnault je bio široke ruke, sve sa šampanjcem „dom
perinjon”, kavijarom, 75 konobara za 25 stolova, 14 kuhara, četiri hiljade
ruža i osam hiljada mladica đurđevka (što je bio zaštitni znak preminulog Christiana
Diora). Ali ni 270 prisutnih zvanica nisu bile ništa manje posebne, od
ministarke Rachide Dati, ministra unutrašnjih poslova Brisa Ortefoa i njegove
supruge, koja se pojavila u Diorovoj haljini, gradonačelnika Pariza Bertrand
Delanoë, voditeljke informativnog TV programa Claire Chazal, također u Diorovoj
haljini, preko bivšeg ministra spoljnih poslova Huberta Védrinea i šefa
poslaničke grupe vladajućih konzervativaca Jean-Françoisa Copéa, do Elton Johna
i Farah Dibe, supruge preminulog iranskog šaha. Svemu tome je prisustvovao i
predsjednik vlade, François Fillon, koji je samo četiri dana kasnije izjavio:
„Na čelu sam države u bankrotstvu, a tome mora da se stane na put.”
Upadljiva potrošnja milijardera nije ništa novo; međutim,
društveni predznak takvih događaja sada više nije samo stvar modnih časopisa.
Sarkozyjeva pobjeda na predsjedničkim izborima najavila je
novi pristup vršenju vlasti, s obzirom na to da je dovela do spajanja nekoliko
dijelova francuske elite: krupnih vlasnika, kreatora javnog mnijenja i
političkih vođa, bilo sa ljevice, bilo sa desnice, sve dok se drže principa
slobodnog tržišta. U najboljem slučaju bi trebalo da su i vrlo imućni.
Arnault je najbogatiji čovjek Francuske i 2006. je procijenjeno
da je „težak” dvadeset jednu milijardu dolara. Lični je prijatelj predsjednika,
koga je pozvao na veliko vjenčanje svoje kćerke Delphine, čemu je prisustvovalo
i šest članova tadašnje vlade, kao i Cope i Vedrine (koji je inače član
upravnog odbora LVMH). Čak je iznajmljen i veliki kamionet kako se haljina za vjenčanje
ne bi izgužvala u prijevozu.
Arnault je posedovao i finansijski dnevni list La Tribune, koji
je pokušavao da proda kako bi došao u posred unekoliko uticajnijih novina Les
Echos. Zaposleni u oba lista su bili protiv tog poduhvata, ali Arnault je imao
podršku svog prijatelja Sarkozyja. LVMH je 2006. podijelio 1.789.359 berzanskih
opcija, od čega je 450.000 dobio šef kompanije. Sarkozyjeva vlada je izglasala
ozbiljne poreske olakšice za bogate, pa između ostalih i za Arnaulta, možda u
znak zahvalnosti za to što su čvrstim kontrolisanjem rasta zarada zaposlenih
imali udjela u obuzdavanju inflacije. Mnogo zaposlenih u Arnaultovoj proizvodnji
luksuznih dobara dobija samo minimalnu nadnicu.
Bivši britanski premijer iz redova laburista, Gordon Brown,
pitao je Arnaulta za savjet, ali naš tajkun je ubijeđen da ga u Francuskoj
gledaju poprijeko: „Glavni problem za poslovne ljude u Francuskoj je u tome što
naša zemlja i dalje teško prihvata tržišnu privredu. Mislim da marksističke
ideje i dalje imaju uticaja, i u posljednjih 20 godina taj uticaj u političkim
raspravama samo raste”.
Arnault izgleda živi u nekoj drugoj Francuskoj koju ne dijeli
sa ostalima. Jedan od njegovih prijatelja je postao predsjednik, a
socijalistička opozicija, pošavši za primjerom svojih britanskih kolega, ne
priča ni o čemu osim o vrijednostima slobodnog tržišta, individualizmu, zasluzi
i novcu. U međuvremenu, Bernard-Henri Lévy- neoliberal, proamerički nastrojen
član visokog društva, mudri upravnik ogromnog bogatstva i zvijezda bez premca u
intelektualnom show biznisu – objavio je knjigu za koju se nada da će mu obezbijediti
mjesto glavnog intelektualca Socijalističke partije (SP).
Restauracija se nastavlja
Francuska liči na plutokratiju: novac je ono što je bitno.
Vlada je prepuna korporativnih advokata, a uticajni poslanici parlamenta, poput
Copea, ne kriju želju da obavljaju svoj javni posao dok u isto vrijeme privatno
zgrću silno bogatstvo. S obzirom na neprestane skandale na berzi i u svijetu
finansija, sve veće zanimanje javnosti za milijardere i redovno lobiranje,
Francuska polako postaje drugi Monako.
Vjenčanje poslanika SP Anrija Vebera bilo je ekstravagantan
događaj priređen za slavne ličnosti, ali su mu prisustvovali i bivši ljevičari
koji su tada bili ministri u desnoj vladi poput Bernarda Kouchnera. Na spisku
gostiju bio je Jacques Attali, bivši specijalni savjetnik Françoisa Mitterranda.
Attali je prihvatio Sarkozyjev poziv da predsjedava novoosnovanoj Komisiji za
oživljavanje francuskog rasta i ispostavlja se kao ubijeđeni zagovornik
tržišnog nadmetanja i masovne raspodjele. Restauracija se nastavlja.
Trinaestog juna 1971, u svom govoru na kongresu u Epineu, Mitterrand
je osudio „sve što novac može da uradi, novac koji kvari, novac koji kupuje,
koji ubija, koji uništava i novac koji ubija čak i ljudsku savjest”. BHL
sada predlaže da SP organizuje kongres koji bi najavio novi početak, svojevrsni
„anti-Epine”. On u novcu ne vidi kvarenje, trulež, propast i smrt savjesti,
već „priliku da se rat povuče pred trgovinom, a zatvoreni svijetovi pred
otvorenim granicama. Umjesto hirovitosti, nasilja, trampe, otimačine,
proizvoljnih rješenja i fanatizma nastupaju razmjena i kompromis, i to sve
zahvaljujući novcu”.
Ovakvo shvatanje kapitala kao bedema protiv fanatizma je
danas u modi i teško da će uznemiriti pripadnike vlasničke klase kao što su Arnault,
Lagardère (čovjek po kome istoimeni avio-medijski konglomerat nosi ime) ili François
Pinault, vlasnik PPR, globalne maloprodajne grupe. Posljednja dvojica su bliski
Levyjevi prijatelji, a on nema nikakvih dilema u vezi sa „štelovanjem”
svojih kolumni tako da odgovaraju njihovim interesima.
Kome je uopšte stalo do Levyja? Iako mu već trideset godina
obožavaoci hvale djela, a mediji im u tome zdušno pomažu, nikom ne pada na
pamet da mu kupi neku od knjiga nakon što se okonča PR ofanziva. Naslov njegove
autobiografije – Komedija – upućuje na to da i on sam ponekad shvata da je sve
to farsa.
Cornelius Castoriadis je 1979. priznao da ga zbunjuje Levyjeva
pojava: „Kako može jedna zemlja sa tako prefinjenom, dugovečnom kulturom da
dozvoli nekom piscu da prođe nekažnjeno za takve besmislice, a da mu kritičari
hvale djela dok čitaoci sve to poslušno prihvataju? Niko ne ućutkuje i ne
zatvara one koji govore da se radi o prevari, ali opet, njihove riječi nemaju
nikakvog uticaja”. Tome je optimistično dodao i sljedeće: „Izaći će i ta
besmislica iz mode, jer je u nju, kao i u većinu savremenih proizvoda, ugrađena
zastarjelost.” Prošlo je trideset godina, a besmislica se i dalje prodaje.
Takav uspjeh u prodavanju magle otkriva nam mnogo o prirodi
stanja u kome se nalazimo. Gluposti koje Levy piše i ponavljanje tih gluposti
na televiziji i radiju više ne izaziva nikakav odgovor. Izgleda da su od borbe
odustali i oni koji su mu mete po navici – svi oni koji su „lijevo od ljevice”
i autori koji najmanje robuju medijima. Uporedo s tim, Levyjevi proamerički i
protržišni stavovi se poklapaju sa stavovima sve većeg broja socijalističkih
lidera. Što je manje otpora i protivljenja, to je i uticaj veći. Svaki kulturni
krug, kao i svaka javna rasprava, koji dozvoli nekome da za antisemitizam
optuži Jacques Derridau, Pierre Bourdieua, Étienne Balibara, Noam Chomskog i
Slavoja Žižeka je u problemu. Neobično je, u najmanju ruku, misliti da bilo ko
od njih svoje nadahnuće pronalazi u izvjesnom „nacističkom intelektualcu”
(vidi tekst „Svi nacisti!”). Kada se ljevica ugleda na Levyja, samo ponovo
pokazuje da je zamrla.
Obožavaoci i usluge
Levyjevi prijatelji su mu nedavno izašli u susret raznim
uslugama (intervjui sa Jean-Pierre Elkabbachom, uticajnim radijskim voditeljem,
i Jean-Marie Colombanijem, bivšim urednikom Le Mondea; istovremeni prikaz u
istom listu, velika duplerica u Paris Matchu, reportaža na naslovnoj stranici
magazina Le Nouvel Observateur). Sa druge strane, uspio je da privuče i nove
obožavaoce, koji su zbog svog mladalačkog entuzijazma još spremniji da ga
podrže. Nicolas Demorand sa radio-stanice France Inter, i Philippe Val, urednik
satiričnog lista Charlie Hebdo, nisu idioti; ipak, kada Levy glavne savremene
pisce sa ljevice naziva fašistima, antisemitima ili nacistima, prave se naivni.
Nakon što je podstakao Levyja da se ne suzdržava u korištenju uvreda i psovki, demorand
mu je dozvolio da zaključi sljedećim riječima: „Mi smo čuvari riječi u ovom
programu.” Demorand može slobodno da računa na dugu karijeru.
Poslije tri uzastopna poraza na predsjedničkim izborima, SP
je bila u iskušenju da još više ode udesno. Budući da je ranih osamdesetih
prihvatila „realizam”, ideja „raskida sa kapitalizmom” joj više ne
znači ništa. Međutim, mediji i vođe krupnog biznisa zahtijevaju da partija ode
korak dalje i da još čvršće usvoji vrijednosti slobodnog tržišta. U augustu
2007. taj pritisak je doveo do sljedeće reakcije poslanika Henri Emmanuellija:
„Kako se usuđuju da od stranke koja je dala direktora Svjetske trgovinske
organizacije Paskal Lami i, najvjerovatnije, budućeg šefa Međunarodnog
monetarnog fonda Dominik Stros-Kan traže da već jednom prihvati tržišnu
privredu?”
Izborni porazi socijalista iz 1986, 1993. i 2002. pomjerili
su partijsku liniju par stepeni ulijevo, što je partija mogla sebi da priušti s
obzirom na to da se izborni neuspjesi nisu mogli pripisati nekom pretjeranom „ljevičarenju”.
Ni Ségolène Royal 2007. nije išla mnogo ulijevo tokom predizborne kampanje za predsjedničke
izbore (u šta je Levy bio aktivno uključen). Socijalisti su, suočeni sa Sarkozyjevim
agresivnim desničarskim prijedlozima, sigurno mogli da zauzmu malo borbeniji
stav, koliko god se on u praksi ispostavljao kao površan.
Podstaknut blerovskim ambicijama nekolicine vođa SP, Levy je
pokrenuo svoju medijsku mašineriju kako bi obezbijedio da do toga nikada ne
dođe. Namjera mu je da bilo kojoj budućoj lijevoj vladi, ako do nje i dođe,
obezbijedi krajnju teorijsku osnovu za neoliberalnu i antirevolucionarnu
politiku. Levy se 1986. zalagao za deregulaciju medijskog sektora, a 1995. je
osuđivao štrajkove u željeznici i javnom prijevozu, istakavši da javni sektor
nije dovoljno odgovoran i da se nalazi „u procesu poprimanja svih osobina onoga
što smo nekada zvali privredom sovjetskog tipa”. Dvije godine kasnije, ismijavao
je sve koji „demonizuju novac i one koji se bave njime”. Nedavno je
napisao knjigu posvećenu ljevici kako bi iz nje istjerao sve „đavole”.
Ipak, najgore od svega je to što ga ljudi zapravo slušaju.
Raskid s prošlošću koji Levy predlaže ne razlikuje se od
onoga što je obećao Sarkozy. „Usljed razloga koji se tiču njene prošlosti i
istorije njenog nacionalnog softvera, čitava Francuska se opire načelima
slobodnog tržišta”, piše Levy, baš kako bi to mogao da napiše i sam Sarkozy.
Onda dodaje: „Pitanje o tome je li moguća revolucija ustupilo je mjesto drugom
pitanju, koje je strašnije i, prije svega, radikalnije – da li je revolucija
poželjna. Odgovor na to pitanje je ‘ne’, jasno ‘ne’.”Pierre Moscovici (koji
je blizak Strauss-Kahnu), aktuelni evropski komesar za finansijske i ekonomske
poslove (prim. prev.), odmah je preuzeo štafetu i napisao: „Bernard-Henri Lévy zaključuje
pozivom melanholičnoj ljevici koja je protiv lirske ljevice, ljevici koja se
oslobodila svoje revolucionarne Utopije i ‘sna koji uvijek postaje košmar'…
To je i moje viđenje ljevice”.
Međutim, da li je Levy uopšte neko ko ima prava da predlaže
rješenja koja će odgovarati najvećem broju ljudi? U svojoj knjizi se skoro i ne
bavi privredom ili finansijama, nejednakostima, izmještanjem proizvodnje,
opasnostima na radu ili kupovnom moći. Izuzev poglavlja o zapostavljenim
stambenim kvartovima u Francuskoj, koje ima svega deset stranica, nigde se ne
pominju socijalna pitanja. Susrećemo se tek sa par ideja koje nemaju nikakve
veze sa svojim uzrocima i svode se na poređenje protivnika sa fašistima.
Polovinu jednog poglavlja posvećuje Crvenim kmerima (u Kambodži) i ističe da su
se „ugledali na radove Charles Bettelheima, Althussera i Lacana”, ali
komotno prelazi preko toga što je američka intervencija u jugoistočnoj Aziji
uvećala njihovu moć bar onoliko koliko i tri pomenuta autora.
„Pišem u hotelima”
Ne možete nikoga kriviti za porijeklo, ali teško da je Levy
mnogo propatio zbog nejednakosti. Zašto onda njegov manifest za ljevicu u toj mjeri
zapostavlja tu temu? U jednom intervjuu iz 1984. objasnio je kako radi: „Ne
pišem u kafićima, već u hotelima. I to širom svijeta. U Parizu je to jedna soba
na Pont-Royalu, broj 812, zato što gleda na krovove i otvara pogled ka gradu.
Isto je i sa sobom 911 u hotelu ‘Georges V'… Moj teren se proteže od
Luksemburškog vrta, gdje stanujem, do Ulice Saint-Pierre, gdje smo sada, ili do
Rekamiera, gdje idem na ručak.“
Od tada mu domaći teren obuhvata i druge fantastične stvari.
Na vjenčanje Pinoa mlađeg 1996. „došao je sa stilom i helikopterom sletio na
travnjak dvorca”. Kada se 1993. oženio glumicom Arielle Dombasleom,
„iznajmljen je avion za prevoz gostiju do ‘La Colombe d'Or’, čuvenog hotela u
Sen Pol de Vensu. Paris Match je dobio ekskluzivno pravo da pokriva događaj, sa
reportažom na šest strana kakva dolikuje kraljevskom vjenčanju; na stranu
naslovnica sa osjećanjima obuzetom Arielle, u bijeloj haljini sa dubokim
izrezom na leđima koju je dizajnirao Karl Lagerfeld za Chanell”. Među
zvanicama su bili Liliane Bettencourt (u to vrijeme najbogatija osoba u
Francuskoj), bivši ministar Jack Lang, kao i kolumnista Louis Pauwels.
Levy je uvjeren da zaboravljamo šta sve dugujemo
kapitalizmu. „Mislimo da napadamo Georgea Sorosa”, upozorava, „ali zapravo
ubijamo Gavrochea” (jedan od glavnih likova u Jadnicima Victora Hugoa). I
u tome Levy dijeli nešto sa Sarkozyjem koji pokrene čitav niz reformi kako bi
bolje savladao svoje protivnike, jer ovi onda ne mogu da izvrše kontranapad na
svim frontovima odjednom. Naš pisac tako gomila imena, procjene i historijske
pošalice. Historičar Pierre Vidal-Naquet zapazio je tu naviku još 1979: „Bilo
da se bavi historijom Biblije, starom Grčkom ili savremenim problemima, Levy u
svakoj oblasti pokazuje isto užasavajuće neznanje i nevjerovatnu drskost”.
Levy je negdje napisao da je Heinrich Himmler učestvovao u Nirnberškom procesu,
iako se Himmler
ubio u maju 1945, šest mjeseci prije suđenja. Drugom
prilikom, predstavio je François Guizot kao jednog od preteča Pariske komune,
iako je ovaj bio konzervativac, pristalica slobodnog tržišta i zagovornik
krvavih represalija protiv iste te Komune.
Mnogi ljevičari imali su samo reči hvale za Levyjevu posljednju
knjigu. „Ljevica koju tek treba ponovo da osmislimo morala bi da se ugleda na
ovaj rad. Osim toga, on ima i jednu svježu, mladalačku snagu koju naročito cijenim”,
rekao je Moscovici
, Vincent Peone i Manuel Valls, tadašnji kandidati za
vođstvo SP (Valls je danas socijalistički premijer, prim. prev.), nisu
propustili svoju priliku da učine isto. Vallsu je Sarkozy nudio mesto u vladi,
što, mada se nije ostvarilo, govori da su im pogledi na stvari vrlo slični. Valls
je potom pozdravio ekspoze budućeg premijera François Fillona kao nešto što je
„na nivou očekivanja od nacije”, dodavši da je spreman da „podrži većinu,
pod uslovom da nas sasluša” (SP). Također, Valls je podržao reformu
specijalnih penzija i Levyjev poziv da Socijalistička partija promijeni ime.
Levy u svojoj knjizi uzvraća Vallsu: „Iako se mnogo
socijalista i dalje drži svog socijalizma onako kao što se glumac u malom
pozorištu drži poznatog repertoara, najpronicljiviji među njima – ovdje nam na
pamet pada Manuel Valls, poslanik iz Esona – dobro znaju da ljevici nema spasa
ako u potpunosti ne raskrsti sa prošlošću i, shodno tome, ne promeni ime.”
Valls je ubrzo napisao prikaz te „sjajne knjige” za Les Echos, iako je
zaboravio da kaže da time samo odgovara na komplimente autora. Čak je kao
naročito vrijedan pažnje izdvojio pasus u kome je pomenut .
Valls, za koga neke od njegovih kolega misle da je potajno
sklon desnici, potom dodaje: „Oni koji kažu da je ova knjiga prosto panegirik
neoliberalnim vrijednostima i konzervativnoj ljevici odbijaju da priznaju da je
u pitanju iskrena introspekcija od strane autora koji sasvim sigurno pripada ljevici.”
Ipak, priznao je da je Levy sklon zapostavljanju društvenih problema. Ne tako
davno, svako ko bi priznao, poput Levyja, da je „pomalo gluv za društvena
pitanja” ne bi više bio smatran dijelom ljevice. Takva ostrakizacija bi
danas trebalo da bude nešto arhaično, ili „marksističko”, kako kaže Arnault.
Levyjevi politički stavovi su bar jasni: zagovara vrijednosti
slobodnog tržišta i osuđuje radikalizam. Dok je Sarkozy bio na vlasti, Levy je
za njega radio na stvaranju „moralne ljevice”, sa mnogo osjećajnosti i
ogorčenosti. Nije to baš ljevica koja bi mnogo smetala vladi konzervativaca,
koja bi, riječima jednog bivšeg industrijskog magnata, „temeljno radila na
poništavanju programa Nacionalnog komiteta otpora” .
(TBT, LMD)
