KOLUMNA
Umjesto razotkrivanja koliko su varljiva bila obećanja
zagovornika izlaska Britanije iz EU, May je “zaključala” svaku
diskusiju, u čemu je imala ogromnog uspjeha
Piše: Jacek Rostovski, thebosniatimes.ba
Prije nekoliko mjeseci predvidio sam da će vlada britanske
premijerke Therese May pasti do narednog mjeseca, kada britanski narod shvati
da je nemoguć “make Brexit”, koji im je obećan.
Koliko sam samo pogriješio! May je sada raspisala vanredne
izbore, na kojima je favorit za laku pobjedu. Ispostavilo se da je May sama
shvatila šta će se dogoditi ako ljudi budu diskutovali i osporili njene planove
u vezi sa Brexitom, pa je osmislila političku strategiju koja neće podrazumijevati
ponovno otvaranje debate o Brexitu. To je značilo da se nikada ne dozvoli
narodno, ili, čak, parlamentarno glasanje o tome kakvoj bi vrsti Brexita vlada Mayove
trebalo da teži, a kamoli drugo glasanje o tome da li je, uopšte, trebalo da se
desi Brxit.
Ali, jasno je navedeno da je referendum održan juna prošle
godine o članstvu Britanije u Evropskoj uniji bio naprosto savjetodavni, a ne
obavezujući za parlament. Štaviše, različite opcije u vezi sa Brexitom nikada
nisu razmatrane kao alternative, niti je o njima glasano tokom referendumske
kampanje. U svakom slučaju, među zagovornicima Brexita, poput Borisa Johnsona,
koji je sada ministar spoljnih poslova u vladi Mayove, vladalo je očekivanje da
će “i vuk biti sit i ovce na broju”. Britanija, tvrdio je Johnson i
drugi istaknuti lideri kampanje za izlazak iz EU, zadržat će nesmetan pristup
jedinstvenom tržištu, a moći će, istovremeno, da blokira priliv imigranata. Umjesto
ponovnog osvrta na takva pitanja i razotkrivanja koliko su varljiva bila
obećanja zagovornika izlaska Britanije iz EU, May je “zaključala”
svaku diskusiju, u čemu je imala ogromnog uspjeha.
Prvi korak u strategiji Therese May bio je da prošlog ljeta
nedvosmisleno objavi da “neće biti nikakvih prijevremenih opštih
izbora”. To je poslužilo da se spriječi bilo kakva mobilizacija onih 48
odsto birača koji su glasali za ostanak države u EU i koji su, protivno
očekivanju većine profesionalnih političara, nastavili da se snažno protive Brexitu.
Da May nije preduzela takav korak, politički “anti-Brexit” projekat,
koji bi predvodila, recimo, Liberalno-demokratska stranka ili neka nova partija
centralne ljevice, mogao bi da se pojavi i da dovede u pitanje vlast
konzervativaca. Da su izbori održani nakon Brexita, nakon što bi glasači
shvatili šta Brexit uistinu znači, pretvorili bi se u ponovni referendum i bili
bi krajnje neizvjesni. Ali, dok May nije objavila svoju odluku, iskusni
politički igrači, poput bivšeg premijera Tonyja Blaira, mislili su da će Brexit
biti gotov prije narednih opštih izbora, tako da niko nije postavio temelje za
takav projekat, što im nikako ne ide u prilog.
Drugi korak u strategiji Therese May bio je da se izbjegne
bilo kakva rasprava o tome kakav Brexit Velika Britanija treba da izabere.
Protivno zahtjevima vlade, cilj Mayove nije bio da London dobije prednost u
pregovorima, tako što neće razotkriti Uniji šta Britanija želi da postigne.
Uostalom, nije tajna da Britanija želi da dobije što više moguće. Umjesto toga,
vlada Mayove željela je da britanski glasači ne shvate u kolikoj mjeri su
prevareni kampanjom za izlazak Britanije iz EU. Istraživanja javnog mnijenja
sprovedena prošle godine pokazala su da većina glasača želi i pristup
jedinstvenom tržištu i kontrolu nad imigracijama, ali da bi, u slučaju da su
primorani da biraju, odabrali jedinstveno tržište. Ipak, vlada Therese May će
se, vjerovatno, postarati da ishod bude suprotan – sticanje kontrole nad
imigracijom, ali po cijenu onoga što ona naziva “čist raskid” sa
jedinstvenim tržištem. Vlada Mayove znala je da bi se, ukoliko bi bila
razotkrivena obmana stvorena vođenjem kampanje za napuštanje EU, njena
Konzervativna partija, koja se sada grčevito drži Brexita, suočila sa
potencijalno katastrofalnim bumerangom. Ta opasnost došla je do izražaja prošle
sedmice, kada je anketa koju je sproveo YouGov poll prvi put pokazala da mnogi
Britanci žale zbog ishoda referenduma o Brexitu. Stoga, premijerka pokušava da
navedenu temu “održava na tihoj vatri”, kako javnost ne bi
blagovremeno shvatila da je cijela stvar riješena, odnosno da se “ne može
iskočiti iz lonca”.
Strategija britanske vlade gotovo da je doživjela propast,
kad su osujećeni njeni napori da spriječi parlamentarno glasanje o pokretanju
člana 50, kojim se zvanično započinju pregovori o Brexitu. To opiranje
izjašnjavanju poslanika upravo je bilo motivisano strahom da će vlada biti
prinuđena da predoči više detalja o ciljevima strategije, bilo ponavljanjem
lažnih obećanja zagovornika Brexita, koji bi EU ubrzo proglasila
neprihvatljivim, ili svaljivanjem krivice na zagovornike Brexita. Kad je
Vrhovni sud presudio da parlament može da glasa, vlada Therese May bila je
primorana da pronađe treći način – pribjegla je istoj onoj obmani koju su
koristili zagovornici napuštanja EU tokom referenduma i dobila dovoljan broj
glasova.
Posljednji “kritičan” korak u planu Mayove da
sprovede u djelo verziju Brexita koju britanski glasači nikada ne bi odobrili
jeste da spriječi glasanje o konačnom sporazumu. Da se May držala uobičajenog
izbornog rasporeda, pregovori bi se završili 18 mjeseci prije opštih izbora. To
nije trenutak u kojem bi vlada željela da njena prevara bude otkrivena,
naročito uzimajući u obzir činjenicu da bi postignuti sporazum doveo do podjela
među konzervativcima. Dakle, održavanjem izbora u ovom trenutku, May izbjegava
navedeni rizik. Suviše je kasno da se kampanja fokusira na pitanje da li treba
pokrenuti član 50, a suviše rano da birači, pa čak i mnogi biznismeni, shvate
šta će “teški Brexit” značiti. Najkraće rečeno, Britanci još ne znaju
šta im se sprema.
U ime demokratije i suvereniteta, britanskim glasačima je
uskraćena bilo kakva šansa da ponovo razmotre Brexit, iako su mnogi od njih
glasali jer su zavarani, kao i da iskažu svoje mišljenje o tome kakav bi Brexit
njihova vlada trebalo da slijedi. Umjesto toga, izmanipulisani su da ponovo
glasaju za ono što je nemoguće ostvariti. Sve navedeno imat će uznemiravajuće posljedice
za britansku demokratiju, njenu političku kulturu, pa, čak i za njenu dugoročnu
stabilnost. Kad stranci postave pitanje kako britanska demokratija može da
funkcioniše bez pisanog ustava, uobičajeni odgovor glasi da bi zahvaljujući
zdravom razumu Britanci odbacili bilo kakvo nedemokratsko ponašanje. Koliko je
danas ubjedljiv takav odgovor?
/Autor je bio ministar finansija i zamjenik premijera
Poljske od 2007. do 2013./
(TBT, Danas)
