KOLUMNA
Nemoguće je ne primijetiti da su psi gotovo u potpunosti
uklonjeni sa ulica Sarajeva. Nameću se dva pitanja: Zašto pasa nema, te gdje su
oni sada?
Piše: Anida Ključanin, thebosniatimes.ba
Problem napuštenih pasa i način njihovog „sklanjanja“ prije
svega je društveni problem. Problem Prače i stanje koje vlada u ovom azilu
ukazuje, pak, na svu izopačenost i nas i društva u kojem živimo, te dokaz da
nisu psi ti koji su bili ruglo Sarajeva, ruglo su oni koji su ih „sklanjali“.
Objašnjenje „problema“ „pasa lutalica“ i „džukela“, kako ih mrzitelji svega i
svačega nazivaju, nemoguće je bez predstavljanja onih drugih – dvonožnih
džukela.
Nemoguće je ne primijetiti da su psi gotovo u potpunosti
uklonjeni sa ulica Sarajeva. Nameću se dva pitanja: Zašto pasa nema, te gdje su
oni sada?
Aspekt dvonožnih džukela pruža odgovor na prvo pitanje. Psi
su bili smetnja i morali su biti uklonjeni. Onemogućavali su normalan život
građana bosanskohercegovačke metropole, njihov napredak, utičući na svaki
segment njihovog života. Psi su predstavljali, po nivou hajke koja se na njih
digla, veći problem i od nezaposlenosti, korupcije, siromaštva i sveopšteg
ekonomskog, pravnog i moralnog sunovrata bh društva.
Naposljetku, pošto je svaki drugi (nepismeni) komentar onih
koji su se zdušno borili za njihovo sklanjanje bio „Da mi dijete ujede, ja bih
ga..“ pa je išao iscran opis svega onoga što bi psu u tom slučaju uradili (opis
zbog kojih bi im i opsceniji umovi pozavidjeli), njihova djeca bila su
ugrožena. Tu djecu nije ugrožavao nastavnik sa kupljenom diplomom, doktor koji
ne znajući svoj posao liječi tu djecu, trkači po ulicama koji ih svakodnevno
mogu „pokositi“, korumpirani policajci koji trkače ne zaustavljaju, sudstvo
koje sve ove segmente ne sankcioniše, pedofili koji ih vrebaju putem facebook i
instagram profila (koje ugrožena djeca imaju od napunjene 10. godine), slušanje
cajki ili imanje uzora u mafijašima i starletama. Problem su bili psi.
Mišljenja sam da je svaki roditelj udomio psa sa ulice uz kojeg bi dijete
odrastalo učeći se odgovornosti i plemenitosti, bolje bi „ispalo“ i više od tog
bića naučilo nego uz postojeći odgoj i današnjih roditelja i škole. Na kraju,
ako ćemo već o ugroženosti, koji je to broj djece, ali i odraslih, ujeden od
strane sarajevskih pasa, a koji je broj osakaćenih, ubijenih i otrovanih pasa
od strane njih i njihove mladeži?
Psi su bili krivi i za penzionere koji kopaju po
kontejnerima, radnike bez plata i svaku drugu nesreću koja nas je pogodila od
rata na ovamo.
Gdje su „otišli“ psi sa sarajevskih ulica? Ako je vjerovati
portalu klix.ba i članku objavljenom 2. maja ove godine (link članka:
https://www.klix.ba/vijesti/bih/azil-u-praci-trenutno-dom-za-500-pasa-radnici-i-zastitari-zivotinja-ih-hrane-i-ciste/170426056)
psi su sretno smješteni u azilu Prača, gdje su im omogućene sve predispozicije
za „normalan i sretan pseći život“. Prema navodima autora, Prača je pravi pseći
raj. Tu su psi sretni, nahranjeni, uživaju u prirodi i ljubavi radnika. Tekst i
16 fotografija donose nam pravo pseću idilu.
Međutim, stvarnost je drugačija. Gledajući prethodna 2-3
mjeseca drugačije slike iz Prače, nemalo sam se iznenadila sadržajem ovog
teksta. Podsjetio me na ratnu propagandu SDS-a i samog Karadžića o logorima kao
sabirnim centrima gdje su logoraši sretni, sklonjeni od borbi i ali i na
zapažanje jednog starijeg gospodina da je današnja vlast prepisala sve i od
komunističke vlasti i od one koja je činila zločine u periodu 92-95, pa tako i
umijeće propagandnog djelovanja i plasiranja priča, postajući sve ono protiv
čega se „borila“.
Zašto je ovakav jedan članak bio potreban? Na društvenim
mrežama u posljednje vrijeme izlaze slike i video snimci horora u Prači. Bilo
je potrebno reagovati i stvoriti drugačiju, idiličnu sliku.
Šta su radili nama,
mi radimo njima
Kakva je, međutim, realnost ovog mjesta? Ako je suditi prema
snimcima i slikama dostupnim javnosti, u Prači vladaju strava i užas. Oni koji
su posjetili Praču opisuju užasne uslove i pse u još gorem stanju, uslove od
kojih mnogi, kako ističu, sebi nisu mogli doći danima.
Navode da psi borave u prljavim i neočišćenim boksovima u
kojima užasno zaudara, dok su prostorije vlažne, hladne, a neke od njih i u potpunom mraku. U istim tim
boxovima vrše i nuždu te izlaze van samo kada ih nedjeljom volonteri posjećuju
(ali i za potrebe slikanja za klix.ba). Psi su prestrašeni, ne smiju da priđu i
veliki broj njih je u velikom strahu i lošem psihofizičkom stanju.
Jedu sve što im volonteri donesu. Prisiljeni su da hranu
koju dobiju jedu sa sopstvenog izmeta, međutim i samo dobijanje hrane i vode je
rijetko. Kako zaštitari navode, psi jedu samo jednom sedmično, nedjeljom, kada
ih posjećuju.
Zbog gole borbe za život psi su prisiljeni da jedu jedni
druge, što su zaštitari također zabilježili (snimak dostupan u nastavku). Psi u
Prači umiru na najrazličitije i najmučnije načine: bivaju ubijeni od strane
drugih pasa, jedu se između sebe, umiru od različitih virusa i zaraza, od gladi
ili bivaju odvedeni u nepoznatom pravcu. Njihov “odlazak” nikada nije human niti lagan. Psi nemaju veterinarsku skrb, te
počesto do primjećivanja umrlog psa prođe i sedmica dana – do naredne posjete
volontera. Zaštitari navode da psi
svakodnevno nestaju, ali i da dolaze novi.
Nema pouzdanih podataka gdje završavaju ubijeni psi,
spominju se jame i grobnice na zemljištu i u šumama oko azila, te su se zbog
mogućnosti zaraze mještani jedne prilike i žalili (zbog uslova u azilu i
ubijanja pasa nisu se pobunili).
Drugi izvori navode kako i samim zaštitarima navedeno stanje
odgovara, te kako na ime istog dobijaju pozamašne donacije izvana, pa se stoga
i nisu pobunili protiv stanja koje vlada u Prači. Zaštitari pak tvrde da u
javnost nisu izlazili bojeći se isključivo za dobrobit pasa i odmadzu
odgovornih u Prači – da će im zabraniti ulaz u azil, nakon čega bi psi bili
prepušteni sami sebi.
Jedno je sigurno: u Prači su psi sve samo ne sretni i
zbrinuti. Koliko su bh građani bili sretni u logorima, toliko su i psi sretni u
Prači. I sa punim pravom, nakon višegodišnjeg bavljenja tematikom ratnih
zločina i činjenice da sam upoznata sa uslovima u skoro svim logorima u BiH,
iznosim ovu tvrdnju. Prača nije azil, Prača je koncentracioni logor! I u
logorima su bili zatvoreni bez hrane i vode, sa nedostatnim uslovima za život,
smješteni u štalama i tamnicama, tučeni i mučeni, ubijani najrazličitijim
metodama. I u logorima je ljudima bilo oduzeto pravo na život, pravo na slobodu
i dostojanstvo, likvidacije su prikazivane kao pojedinačni, izolovani
slučajevi, dok su logoraši izvođeni iz štala za potrebe slikanja, nakon čega su
pisani propagandni članci.
Iako će vjerovatno “ugroženi građani” zamjeriti na poređenju
„insana i hajvana“, njihovo mišljenje me, zbog svega prethodno navedenog, ni
najmanje ne interesira. Oni su ti koji su, zajedno sa vlasti koju su birali,
doprinijeli ovom stanju! Stanje u Prači
jadan je odraz bosanskohercegovačkog mentaliteta i ogledalo bh društva. Žalosno je za državu u kojoj je počinjen genocid, pogotovo
za narod nad kojim je isti činjen, da na isti način tretira druga živa bića!
Međutim, ne samo da je stanje u Prači moralno nedopustvo,
nego i pravno zabranjeno. Stanje kakvo je u azilu u Prači predstavlja direktno kršenje
zakona, i što se tiče uslova u kojima psi borave, ali i činjenice da se psi
ubijaju, što pozitivnim zakonskim propisima nije dozvoljeno.
Ukoliko još ijedna institucija u Bosni i Hercegovini radi
svoj posao, inspekcija mora izaći na teren i spriječiti ovakav daljnji tretman
pasa, ali da pri tome mjerilo ne budu prethodno sređeni i namješteni uslovi,
nego upravo oni zabilježeni na video snimcima. Odgovorni za ovo stanje moraju
odgovarati. Ukoliko dođe do ignorisanja ovako jadnog stanja u Prači, dužnost je
svih normalnih građana da se pobune protiv istog jer se i za njih, kada su bili
zatvoreni i ubijani, neko pobunio.
Naposljetku, i sama činjenica da o jednom te istom mjestu
mogu izađi u ovolikoj mjeri dvije oprečne priče, kakav je pomenuti članak na
klix.ba te navodi koji su, nakon poslanih slika i snimaka volontera, objavljeni
na drugim internet portalima, govori o jadnom stanju bosanskohercegovačkih
medija i grana na koje je novinarstvo spalo.
Za očekivati je, međutim, da izađe i novi članak koji će
opovrgnuti i ove tvrdnje, navodeći kako je došlo do nesporazuma. Psima u Prači
ništa ne fali, reći će nam. Nema ubijenih pasa, oni su tamo negdje, u masi,
igraju se i leškare. Znaju im svima imena, sad bi pozvali te što nedostaju,
samo neka kažu ko fali, ali samo što su se dobro najeli, pa im je i lijeno
ustati a inače bi mašući repom dotrčali. Na snimcima su pojedinačni incidenti,
reći će dalje, pa vidjeli smo svi prave slike i stanje. To što su gladni, pa
psi su uvijek gladni, a jeste desilo se i jedne prilike da radnici nisu
očistili, ali direktor ih je naružio, a oni su svi tamo inače ljubitelji
životinja. Pa pogledajte samo Lady, ona sa ovog divnog mjesta ne želi da ode.
(TBT)
