KOLUMNA
Polemizirali smo, dakle, tih neposredno
poratnih godina Nedžad Latić i ja oko ideoloških naracija, i ne samo nas
dvojica, ali te polemičke borbe nisu nikad prelazile u ideološku dogmu i njeno
slijepilo
Piše: Enver Kazaz, thebosniatimes.ba
Nedžad
Latić nedavno je objavio drugo izdanje romana Večernja kravata, koji je u prvom nosio naslov Krv bijelog horoza. Razvijen iz istoimene pripovijetke o hapšenju i
mučenju u zatvoru Saliha Behmena, neposredno iza Drugog svjetskog rata, ovo
je praktički jedini roman bosanskohercegovačke književnosti koji tematizira
stradanja pripadnika mlado-muslimanskog pokreta u SFRJ. O ovom pokretu u
bošnjačkom društvenom prostoru stvoren je pravi politički mit i čitav niz
viktimoloških fantazmi na kojima Alija Iztebegović i njegova stranka gradila
moralno uporište za svoju vlast.
Melanholična slika bosanskog islama
Miljenko
Jergović i ja samo promovirali smo Latićevu zbirku priča, koja je nosila naslov
kao i ovaj roman, na opće zaprepaštenje,
čak zgražanje tadašnje sarajevske građanske scene, koja nas je zbog toga
ogovarala po sarajevskim kafanama, smatrajući nas izdajnicima njihove (malo)građanštine.
Mislim da je ta zbirka, tako sam tada tvrdio, a i danas, gotovo deceniju i po
poslije, jedna od najboljih pripovjedačkih knjiga bosanskohercegovačke
književnosti od rata na ovamo.
Latić
je u njoj pokazao izniman dar pričanja, ali i vještinu slikanja ljudskih
karaktera, a naročito ubjedljivo prikazao je modele čovjekovog stradanja unutar
političkih sistema zasnovanih na sili i totalitarnim ideološkim obrascima. Postoji
u toj knjizi i vrlo fini semantički dodatak – stišana, melanholična slika ljepote
tradicionalnog bosanskog islama unutar
intimnih čovjekovih prostora. Dok je bio
tamo, u čovjekovoj nutrini i intimnom prostoru kao metafizički ideal i kućna
kultura, bosanski islam je razvijao je rafinirani model čovjekovog ispunjavanja
egzistencije smislom i pretakanja vjere u neposredne životne prakse. Onog časa
kada je iz privatnih ušao u društveni prostor, kada se od vjere pretočio u
ideološke naracije i političku doktrinu, on je nužno, zbog prirode političkog
života, gubio znatno u ljepoti i
privlačnosti koju je nosio u višestoljetnoj tradiciji. Je li danas postao
ideološka maska za kadrovsku politiku stranke Bakira Izetbegovića i kruga njemu odanih članova?
Ta,
danas već davna, promocija pokazuje nešto
sržno o tadašnjem, neposredno poratnom Sarajevu. Tada podijeljena medijska
scena na tzv. liberalnu i onu koja je slijedila politiku Alije Izetbegovića,
omogućavala je medijske borbe i političku pluralizaciju društva. Ona je danas,
kao i mnogo šta drugo iz tog vremena postratne nade u oporavak BiH od rata -naprosto umrla. Današnje političke pozicije
medija i pojedinih novinara i intelektualaca mnogo govore o stepenu ovdašnje društvene
destrukcije.
Tada
je bilo moguće ono što je danas nezamislivo – da pisci u medijima strogo
suprotstavljeni prema svojim ideološkim stajalištima, komuniciraju u prostoru
književnosti i čak sarađuju. Polemičke borbe nisu, dakle, prerastale u ideološke
demonizacije, mada se i to znalo dešavati, i lične mržnje, niti su se
odražavale na tada bujan književni život. Bilo je moguće da Nedžad Ibrišimović,
kao zagriženi esedaovac i predsjednik Društva pisaca ne vrši pritisak na mene,
tadašnjeg urednika Lica, čiji je
izdavač bilo upravo njegovo društvo pisaca, iako smo donijeli pjesmu u kojoj su
se bili stihovi pišam se u cipele
predsjedniku, ili ne psuj državu, u njoj živi tvoj vođa. Lica su, dakle, ciljano provocirala
političku moć i osporavala njenu ideologiju, a pisac nosilac te ideologije i
zagovornik političke moći nije niti jednom riječju ugrozio njihovo pravo na
slobodu stvaranja.
Danas
se, pak, događaju nezamislive stvari. Upravni
odbor PENA BiH, koji bi u skladu sa svojom Poveljom morao braniti slobodu mišljenja, stvaranja i javnog djelovanja, smjenjuje
redakciju Novog Izraza i njen
urednički savjet, bez ikakvog valjanog objašnjenja. Lične sujete i
karijerističke ambicije te žeđ za testiranjem moći postale su jače od principa
koje bi morao zastupati taj Upravni odbor. Ili se ono što je bilo nezamislivo
samo desetak godina ranije pretvara u normativno političko djelovanje medija
pod kontrolom vlastodržačkih bahatih moćnika. Tako npr. izvršni urednik Stava, magazina koji reklamira bračni
par Izetbegović, Bakira i Sebiju, proglašava ustašom Miljenka Jergovića, a za najboljeg
južnoslavenskog dječijeg pisca, Branka Ćopića, tvrdi se u tom magazinu da je partizanski
ratni zločinac koji je tobože sudjelovao u zločinu nad bošnjačkim civilima u
jednom selu u Bosanskoj krajini.
Svojedobno
sam, pišući tekst pod naslovom Etički
poraz pobjednika, analizirao roman Gluvi barut Branka Ćopića i u njemu potresne opise partizanskih zločina nad civilima. Ćopić, bez sumnje veoma etičan pisac,
suočio je u tom romanu, ali u i Prolomu te pripovijetkama iz ciklusa Dani crvenog
sljeza iz Bašte sljezove boje, partizanski pokret kojemu je pripadao s
njegovom etičkom odgovornošću i osporio normativnu ideološku priču o njegovoj apsolutnoj
etičkoj ispravnosti. Nakon što sam tekst predao u štampu, jedan bivši veoma
visoko rangirani komunistički političar zvao me na razgovor da me ubjeđuje kako
Ćopić nije napisao to što stoji u Gluvom
barutu. Suočen s neoborivim
argumentima, odustao je od daljnjeg razgovora. Time se naši kontakti prekinuti.
A danas Bakirov Stav u širenju erdoganluka
i bakirovštine kao priglupih ideoloških naracija usavršava nacionalističku
mržnju na Ćopiću, Lovrenoviću, Jergoviću, Veličkoviću, rastačući i ono malo
preostalog zajedničkog književnog života u BiH. Nikakve razlike nema između
nacionalističkih i komunističkih dogmata, a i jedini i drugi snagom političke
represije pokušavaju nametnuti društvenom polju svoja rigidne ideološka
naracije kao moralno nesporna stajališta.
Polemizirali
smo, dakle, tih neposredno poratnih godina Nedžad Latić i ja oko ideoloških naracija,
i ne samo nas dvojica, ali te polemičke borbe nisu nikad prelazile u ideološku
dogmu i njeno slijepilo. Drugi su novinari tadašnjeg Ljiljana zastupali rigidne ideološke dogme i pisali tekstove o soroščadima, anacionalnim
izdajnicima u Bošnjaka, o miješanim brakovima, o neporecivoj ispravnosti Alijine politike
itd. Danas su oni strateški raspoređeni na važna mjesta. Dva su urednika Ljiljana postali političari u dvije
suprotstavljene stranke, Dževad Hodžić u SDA, Hadžem Hajdarević u SDP-u, a oba
su bili zastupnici u Skupštini kantona Sarajevo. To nešto govori o njima, ali i
o tim partijama. Džemaludin Latić, koji
je pisao najradikalnije tekstove i polemike o svojim protivnicima, otišao je u
A SDA i bio predsjednički kandidat na izborima, a i danas se zna radikalno
oštro suprotstaviti svojim neistomišljenicima na Fakultetu islamskih nauka u
Sarajevu, gdje radi kao profesor. Mujki Spahić je u penziji i manje-više uz
Bakira Izetbegovića. Neki od saradnika lista, Enes Karić npr., povukli su se
potpuno sa novinarske scene, pa se bave drugim poslovima. Karić javno
vidljivim, pišući odlične romane.
Taj Ljiljan je, sudeći prema nekim
polemičkim stajalištima njegovih bivših novinara, uništen iznutra, a kako – vjerovatno nećemo nikad s pouzdanim
činjenicama saznati. Jedino je iz te prve garniture Ljiljana na novinarskoj sceni ostao Nedžad Latić. Ali, kako ostao –
dosljedan svojim stajalištima! I to je činjenica koju, slagali se s njim ili
ne, valja poštovati. Onog časa
kada je Bakir Izetbegović okrenuo SDA naglavačke, Latić je napisao Sarajevski Armagedon, knjigu koja je tu stranku i njen vrh
osvijetlila iznutra. Ono što je znao o sinu političara s kojim je bio veliki
prijatelj, on je i napisao, kako se to obično kaže – bez dlake na jeziku. Zato nije
njegova javna dosljednost ideološki dogmatska, nego reklo bi se idealistička.
Vjerujem da je mogao birati neku od funkcija u SDA, ali on je odlučio da ode na
javnu vjetrometinu i bude izložen najtežim mogućim pritiscima iz Bakirove
stranke.
Latić
danas kritizira tu stranku i njen bahati, nepotistički, katastrofalni način
vladanja zemljom, a tu stranku i njenog lidera hvali Slobodna Bosna i njen negdašnji glodur Senad Avdić. Onih godina
kada smo Jergović i ja promovirali Latićevu Večernju
kravatu, Avdić i Slobodna Bosna bili su najzagriženiji zagovornici politike Zlatka Lagumdžije i kritičari Alije
Izetbegovića. Lagumdžija je doživio politički krah i uništio SDP, Slobodna Bosna je doživjela novinarski
krah, ugasila svoje printano izdanje i kao portal prešla pod skute Bakira
Izetbegovića. Senad Avdić hvali Bakirovu vlast i politiku, a Nedžad Latić je
kritizira. To je puni krug bosanskohercegovačkog društvenog apsurda u kojem
nekada deklarativno liberalni novinar hvala političara koji Erdogana proglašava bratom i svemuslimanskim vođom, dok
taj hapsi na desetine hiljada svojih političkih oponenata. Istodobno, nekada
manje-više otvoreno zagovornik politike SDA, Nedžad Latić bespoštedno kritizira
njenog današnjeg vođu zalažući se za demokratske principe u društvu potpuno
urušenih vrijednosti. Taj krug apsurda u kojem Senad Avdić služi Bakira na
bošnjačkom prijestolju, a Nedžad Latić svojom kritikom dezintegrira njegovu
politiku posvjedočuje dezintegraciju društvenih vrijednosti, ali, bogme, i
nekih ljudskih karaktera koji se na javnoj sceni otvoreno pokazuju kao puzavice
što rastu uz lidera.
Moralni
sunovrat Bošnjaka
Od
negdašnje novinarske ekipe Ljiljana samo je Nedžada Latić ostao na svojoj strani, ostali su se strateški povukli na
položaje unosnije od novinarskih. Baš kao što se elita tzv. nezavisnog
novinarska strateški povukla na uhljebljujuće položaje. Metiljević i Avdić u
SDA, a Senad Pećanin dobro je prodao Dane i dezertirao iz novinarstva u advokate. Nezavisna
novinarska scena danas je, uz dva-tri izuzetka, mrtva u BiH. Nacionalizam ju je
pojeo iznutra, a politički moćnici kupili su je za kusur sa svojih bankovnih
računa.
Zašto
naglašavam ove momente pišući o Latićevom romanu? Naprosto zato što taj roman
i njegov autor kao novinar, koji djeluje na javnoj od osnivanja Muslimanskog glasa devedesetih godina
prošlog stoljeća do danas, mogu
osvijetliti neka od sržnih kretanja u bosanskohercegovačkom tranzicijskom
prezentu. Naime, Latić je od Muslimanskog
glasa sve do otvorenog
suprotstavljanja Bakiru Izetbegoviću mogao kapitalizirati svoj nemali
simbolički ugled i namjesto novinarstvom baviti se nekim unosnijim poslom.
Šireći ideološke fantazme o Mladim muslimanima, mnogi su članovi SDA napravili
strelovite karijere i stekli nemjerljivu finansijsku dobit. Latić, koji je s
nekima od njih bio blizak prijatelj, napisao je zbirku priča o njihovom
stradanju i objavio roman – i ostao ono što je bio devedesetih godina prošlog
stoljeća, novinar koji vatreno brani svoje stavove. Ta vrsta dosljednosti,
slagali se Latićevim stavovima ili ne, ne da je rijetka na bošnjačkoj
društvenoj sceni, već se na prste mogu izbrojati takve javne osobe. Mogla bi se
u tom smislu napisati povijest bošnjačkog beščašća, pa vidjeti koliko su od
Mladih muslimana profitirali mnogi kojima je mladomuslimanska ideologija tek
pokriće za nečasne rabote. Baš zato mi se čini da je u povodu ovog Latićevog
romana moguće pisati o moralnom sunovratu bošnjačkog društva i, pogotovu,
stranke koja na temelju mladomuslimanske fantazme gradila svoj uticaj u
bošnjačkim masama i do kraja iznevjerila te mase za račun svoje vladajuće
vrhuške.
Za
razliku od onih koji su o Mladim muslimanima gradili političke mitove i na
njima profitirali, Latića zanimaju ljudske sudbine i patnja pojedinca u
represivnom društvenom kontekstu. Zato je prvom planu njegovog romana slika
pojedinca odanog svojim idealima, kojem represivni društveni aparat montira
politički proces, hapsi ga, muči i na kraju osuđuje. Na toj osnovi razvijena je
potresna priča o stradanju Saliha Behmena, o čijem životu romansijer priča na
taj način da razvija simboličku narativnu figuru, zbog čega se ovaj roman
ulančava u onaj literarni fenomen nazvan logorskom literaturom. Latić je,
zapravo, jedini pisac koji je tematizirao stradanje Mladih muslimana i time
omogućio njihove literarno memoriranja u ovdašnjem kulturnom pamćenju. Ako je
politička moć gradila na Mladim muslimanima svoj viktimološki narativ, Večernja karavata niti jednim svojim
aspektom ne podržava taj narativ, nego ga na izvjestan način i dekonstruira. U
prvom planu romana je slika slamanja idealističkog pojedinica, a ne
ideologizacija romaneskne priče. Time se roman nužno distancira od ideologije,
ali istodobno on podriva ideološku naraciju kako bi se bavio golom ljudskom
supstancom u i njenim stradanjem u društvu kao političkom zvjerinjaku. Tako se
stvaraju nekoliko narativne opozicije: pojedinac – sistem, čovjekov idealizam –
politički pragmatizam, moralnost žrtve – nasilje u ime ideološke moći.
Mladomuslimanska tema iz pera Nedžada Latića konačno je namjesto preovlađujućeg
političkog dobila svoje ljudsko lice. Behmen pri tom nije dat kao herojska
idealistička figura kojom bi pisac pokušao načiniti identifikacijsko polje za
realiziranja nekog tipa kolektivnog identiteta, kako je to slučaj sa npr.
klasičnim historijskim romanom romantičarskog tipa koji traga za etničkom
ideologijom i s njim usklađenim obrascem nacionalnog identiteta. Neće o
Latićevom romanu moći pisati ni oni nacionalistički orijentirani književni
povjesničari koji trube o kulturalnom pamćenju u bošnjačkoj književnosti na platformi
stvaranja etničkog identiteta na kolektivno-autoritarnom obrascu. Upravo
suprotno, oni će pred ovim romanom ostati nijemi, jer on naprosto ne omogućuje
takvu vrstu interpretacije.
Latić
ostao na svojoj strani!
Latić
roman razvija u tri narativna toka, gdje se prvi okuplja oko sudbine Saliha
Behmena, drugi ok junaka pod nadimkom Bojler, kao žrtve totalitarnog
policijskog aparata koji slama anonimne pojedince, i treći oko udbaša koji i
sam postaje žrtvom policijskog aparata. Tako je stvorena složena narativna
mreža u kojoj se isprepliću sudbine stradalnika, da bi se politički zvjerinjak
ukazao kao stalno obnavljanje iste sadržine zla. Bojler, koji će stradati slučajno,
reklo bi se gotovo omaškom, zbog toga što oca djevojke u koju je zaljubljen
sumnjiče udbaši za pripadnost Mladomuslimanskom pokretu, sreća Saliha Bhemena
na odsluženju kazne u zatvoru i postaje njegov prijatelj. Na taj način se priča
o političkom progonu, kao i u Salihovom slučaju, stapa s onom ljubavnom, a
društvena drama svoj vrhunac doživljava u načinima na koji ideološki aparat
slama, ne samo osumnjičenike za politički zabranjeno mišljenje nego i djevojke
zaljubljene u njih. Ukidanjem granice između privatnog i javnog, politička moć
ne želi ostvariti kontrolu jedino društvenog plana egzistencije, nego i onog
intimnog. Prodorom u čovjekovu intimu, ona želi ostvariti totalnu kontrolu nad
čovjekom, sankcionirajući i njegov um i njegove emocije. To je u istoj mjeri
potresna priča o nemoći pojedinca da se suprotstavi totalitarnom društvenom
aparatu koliko i ona samo činu hapšenja, mučenja i ispitivanja zatvorenika.
Istodobno s tim, Salih Behmen izrasta u romanesknoj priči u figuru koja pokazuje
da je vrijednije sačuvati ideale, nego li goli život, budući da bez ideala
egzistencija gubi smisao i pretvara se u puko vegetiranje. Na taj način se
očuvanje ideala i u najtežim, nezamislivim uslovima mučenja ukazuje i kao borba
za osmišljavanje junakove egzistencije. Tu Latićev roman ostvaruje svoju
najbolju humanističku potencu i pridružuje se onom toku literature o političkim
progonima koja je preobrazila moralni pogled na totalitarne poretke 20. stoljeća.
Ona, ta literatura dekonstruirala je utopijske konfiguracije socijalizma i
sržno u dvadesetom stoljeću promijenila intelektualni pogled na političko
polje. Istodobno s tim, ona je dekonstruirala historiografsko znanje, onu
veliku historiju kao pobjedničku interpretaciju prošlih događaja i uvela priču
odozdo, iz perspektive gole ljudske supstance koja je na različite način
mrvljena u historiji. Latićev roman,
dakle, na tim pozicijama piše o Mladim muslimanima. Bakriova SDA i njena
akademska zajednica Mlade muslimane koristi kao ideološko sredstvo kako bi
prikrila ružno lice svoje vlasti. Na taj način su sinovi Mladih muslimana
izdali i zloupotrijebili ideale zbog kojih su njihovi očevi bili spremni na
žrtvu u autoritarnom društvenom sistemu. Hvaleći Erodgana, Bakir Izetbegović
pridružuje se onima koji silu i nasilje vide kao izvor političke moći, one moći
koja je satirala Mlade muslimane. Jesu li žrtva i krvnik u vječitoj irgi moći
promijenili uloge time što je moralni kapital Mladih muslimana Izetbegoviću maska
za hvaljenje autoritarnog vođe koji hapsi na desetine hiljada ljudi u pokušava
uvesti smrtnu kaznu u pravni sistem zemlje kojom na autoritaran način vlada.
Drugim riječima, može li se biti moralni nasljednik Mladih muslimana i hvaliti
autoritarnog vođu. Latić kritizira i Erodgana i Bakira Izetbegovića i piše
roman o idealizmu Saliha Behmena koji je bio spreman na najveću moguću žrtvu i
ime svojih ideala. Zato se i može reći da Latić ostaje vjeran idealizmu Saliha
Behmena, a Izetbegović pragmi onih koji su taj idealizam hapsili. Ne ponavlja
li se u progonu Latića zbog njegove kritike vlasti nešto od onoga što je
odredilo sudbinu Saliha Behmena.
(U
povodu drugog izdanja romana Večernja
kravata Nedžada Latića)
(TBT)
