KOLUMNA
I danas, kao svakoga drugog dana u maju, Sarajevo svečano i
patetično obilježuje dan kada je „sarajevska raja obranila grad od agresora“ te
kada je započela „najduža opsada jednoga grada u modernoj historiji“
Piše: Ivan Lovrenović, thebosniatimes.ba
Drugi maj. Dvadesetpet godina od onoga dana svega u suncu
kada smo na Grbavici osvanuli okupirani. Prekinut je tada bio cijeli jedan
život, nastavio se više nije, a četvrt stoljeća prošlo je. Nastavilo se nešto
drugo, neko trajanje u ne-vremenu, neki zamjenski život.
I danas, kao svakoga drugog dana u maju, Sarajevo svečano i
patetično obilježuje dan kada je „sarajevska raja obranila grad od agresora“ te
kada je započela „najduža opsada jednoga grada u modernoj historiji“. Grbavicu
branio nije nitko; da je Grbavica – jednu trolejbusnu stanicu udaljena od
Predsjedništva države – pala pod agresorom, nitko u Sarajevu nije ni
primijetio. Važnije su se stvari događale: obrana zgrade Predsjedništva,
razmjena zarobljenoga Alije Izetbegovića u Lukavici za JNA ekipu generala Kukanjca
iz kasarne na Bistrik.
Tako, Grbavicu ni danas, kao i nijednoga drugog svibnja,
nitko u Sarajevu skoro ni ne spominje.
Od toga 2. maja 1992. do 19. marta 1996. godine, cijelih
hiljadučetiristotinesedamnaest dana, bila je laboratorij zločina i užasa.
Preživjeli koji sve to pamte, pamte s jezivom svježinom, ali ne pričaju. Ako i
pričaju, sažimlju, preskaču, pauze između riječi i rečenica duže su im i punije
sadržajem od rečenica samih. To je zato što im nije do obnavljanja, ali to je i
zato što osjećaju da za njihova sjećanja nema pravih ušiju; osjećaju da ih se
sluša preko volje, reda radi, da je njihovo iskustvo neprenosivo, ako ne i nižerazredno
– jer je prepokriveno mundijalnom percepcijom iskustva Sarajeva i narcističkim
uživanjem Sarajeva u njoj.
Zbog svega toga, i zbog vlastite neusporedivosti, strašno
iskustvo Grbavice još čeka svoja dostojna uobličenja. Kao što njezini nepoznati
heroji, poput doktora Marka Ciglara, čekaju svoje dostojne ratne životopise.
Ono što do sada postoji, mogu svesti na dvije stvari,
dvojicu autora. Jedan je Jakov Jurišić, iza čije je mučeničke pogibije na
Zlatištu iznad Grbavice 1993. ostao rukopis knjige (Škola stradanja, Sarajevo
2003) – knjige čudesno slivene od neposredne dokumentarnosti, sublimne lirike i čvrste dnevničke proze. Drugi je
Damir Ovčina, čovjek koji se nedavno pojavio s romanom Kad sam bio hodža
(Sarajevo 2016); pisan potpuno deemocionaliziranim tonom i eliptičnim
prosedeom, ovaj roman neumoljivo precizno ispisuje grbavičku svakodnevnicu kroz
priču u prvome licu, a da ni na trenutak ne klizne u moralizatorsko
manihejestvo i patriotsku shematiku, kakve je sarajevska produkcija na ratne teme
prepuna.
S ova dva grbavička teksta, što se na ekskluzivno književnom
planu pridružuju trima sarajevskim – Sarajevo bluesu Semezdina Mehmedinovića,
Sarajevskom marlboru Miljenka Jergovića i Poljskoj konjici Marka Vešovića – u
doživljaju ovoga čitaoca sklapa se ono najvažnije i najbolje što su književna
imaginacija i književni etos stvorili tretirajući lokalnu ratnu zbilju.
(TBT)
