KOLUMNA
Bi li se zabrana odnosila i na časne sestre, čije odore
pokrivaju glavu, a ponekad i vrat, na način koji je kompatibilan s islamskim
propisima i običajima?
Piše: Miljenko Jergović, thebosniatimes.ba
Austrijski predsjednik Alexander Van der Bellen razgovarao
je sa đacima. Takva je njegova uloga u društvu, uglavnom protokolarna i
reprezentativna, on predstavlja one vrijednosti na kojima je zasnovana
austrijska država, a za takvo što nema boljeg od razgovora s djecom i
penzionerima. Ali i sa stranim turistima, uglednim gostima i državnicima.
Ponekad, međutim, ako je predsjednik čovjek s darom, ili ako je potpuna budala
– što trenutno nije slučaj, njegove riječi žestoko odjeknu i razaberu se među
inim brbljarijama europskih medija, tabloida i društvenih mreža. Ovaj razgovor
sa đacima stvarno je odjeknuo.
Prvo što im je, nakon pitanja jedne učenice, predsjednik
rekao bilo je da, možda, dolazi vrijeme kada ćemo morati da pozovemo sve žene
da stave hidžab, da stave mahramu na glavu zbog onih koje su onemogućene da to
čine iz vjerskih razloga, usljed rastuće islamofobije u Austriji i Europi.
Povod takvim riječima je u zakonskoj inicijativi, koja je
pred skorim ostvarenjem, vođenoj pod pokroviteljstvom vladajuće crno-crvene
koalicije da se u Austriji zabrani nošenje nikaba i burke, tojest onih odjevnih
predmeta koji imaju ulogu vjerskih simbola. Zakon koji bi trebao biti uveden u
sljedeća tri mjeseca zapravo je vrlo nejasan, kao što nejasni znaju biti zakoni
kojima se, kao i mahramom, nešto želi istaknuti, a nešto drugo prikriti, pa
tako ostaje nejasno bi li se, i kako bi se, ovakva zabrana odnosila na hidžab,
tojest na maramu koja pokriva kosu, ali ne i lice. I kako bi se takva mahrama
razlikovala od neke druge mahrame? Bi li se zabrana odnosila i na časne sestre,
čije odore pokrivaju glavu, a ponekad i vrat, na način koji je kompatibilan s
islamskim propisima i običajima? Znači li to da bi u cilju zabrane muslimanskih
mahrama bilo zabranjeno nošenje bilo kakvih mahrama na glavi, pa bi onda,
recimo, bile zabranjene i bandane, koje ponekad vezuju i muškarci, kao i one
zidarske mahrame što ih katkad u poslu privežu građevinari s juga?
Alexander Van der Bellen nije se, međutim, bavio sofizmima
ni razlaganjem problematike ničega, sve do u tanka crevca, nego se na primjeran
aktivistički način pozabavio suštinom. Ako vi, gospodo, zabranite hidžab, mi
ćemo pozvati naše žene, kršćanke, Židovke, budistkinje, ateistice, bezvjernice,
da nose hidžab, pa da onda vidimo kako ćete im skidati mahrame s glava i kako
ćete objasniti bit i prirodu svoje represije! Nije njega briga ni za dogovore
socijaldemokrata i konzervativaca, ni za njihove pokušaje da se vrate u maticu
austrijske politike tako što će parirati neonacistima (Slobodarskoj partiji
zubarskog tehničara HC Stachea) u ozloglašavanju muslimana i islama. On ionako
više nema nikakvih ambicija u austrijskoj politici. A nekako se čini da mu ni
inače ambicije nisu bile takve da do cilja pokušava doći kurvanjem. Pa još s
neonacistima.
Inače, Van der Bellen je onaj lik – veoma zanimljiv, pa je,
možda, i neobično zašto se u našim novinama o njemu šuti; a možda i nije
neobično – koji je kandidata Slobodarske partije Norberta Hofera, tipa što ne
izlazi iz kuće bez revolvera Glock i to zbog “prekomjerne imigracije” kojoj je
izložena Austrija, dvaput morao pobjeđivati na jednim te istim predsjedničkim
izborima. Prvi put u svibnju 2016, kad ga je iza sebe ostavio za samo 31.000
glasova, nakon čega je austrijski sud iz proceduralnih razloga poništio
rezultate izbora i naložio da se kompletno glasanje ponovi. Novo je glasanje
trebalo biti u listopadu, ali je ponovo prolongirano, da bi na kraju izborni
dan pao na 4. prosinac. HC Strache i Hofer su, podsjetimo se ili saznajmo
ukoliko to ne znamo, svoju drugu kampanju vodili na dva razboja i dvije
deredže: uobičajenoj vjersko-nacionalističkoj i Trumpovoj. Bili su silno
poneseni rezultatima američkih izbora, te su tražili i nalazili način da
vlastitu ideologiju, taj opskurni spoj austrofašizma i neonacizma što ga je
patentirao pokojni Jörg Haider, povežu s ideologijom novoga američkog
predsjednika. I na kraju su bili potučeni na izborima. Rezultat nije ovaj put
bio tijesan. Van der Bellen osvojio je 53,8 glasova.
Bio je to gorak dan za mnoge srpske i hrvatske iseljenike u
Austriji, koji su listom stali iza Norberta Hofera. Nevjerica je zavladala na
hrvatskim internetskim forumima i u komentarima ispod tekstova na webu, gdje se
vrlo brzo u rezultatima austrijskih izbora prepoznala i zavjera Židova, masona,
liberala i antifašista te, naravno, izborna krađa i prevara. Ali naročito je
tužno bilo u Republici Srpskoj, jer je Milorad Dodik pred izbore objavljivao
svoju javnu, “državničku” podršku Norbertu Hoferu, a ovaj je prethodno, na čelu
visoke delegacije Slobodarske partije Austrije, dolazio u Banju Luku, gdje je
glasno podržao republičkosrpsku državnost i, što je važnije, borbu protiv
islamske najezde. Budimo malo ironični: još od Titove smrti Srbi i Hrvati nisu
tako složno plakali kao 5. prosinca kada je objavljeno da je Hofer izgubio
izbore.
Rezultat austrijskih predsjedničkih izbora bio je, međutim,
spektakularan iz jednoga drugog razloga. Alexander Van der Bellen je
idealnotipski autsajder. Sedamdeset su mu i tri godine, bivši je glasnogovornik
Zelenih i predsjednik njihova zastupničkog kluba u austrijskom parlamentu,
profesor ekonomije s jasnom marksističkom inklinacijom, unuk ruskoga emigranta
koji je do kraja života bio estonski državljanin, čovjek čija je porodica
naizmjenično bila izložena nacističkoj i sovjetskoj represiji – kada su Sovjeti
1945. oslobađali Austriju, neko ko u sebi nema ništa tipično austrijsko, ali je
upravo zato, možda, tipični Europljanin. Onaj i onakav Europljanin kakvi bi jedino
i mogli spasiti Europu. U prvom krugu predsjedničkih izbora gotovo slučajno je
izbio u vrh, zato što je kandidata bilo mnogo, glasačka masa je bila
razmrvljena, samo su neonacisti čvrsto nastupali, tako da je on kao nezavisni
kandidat imao 21,34 posto glasova, dok je Norbert Hofer imao 35,05. Zbog
koječega se činilo skoro nemogućim da ga dostigne. Ali, eto, dogodilo se…
Ali da se vratimo na hidžab. Ne, nije Van der Bellen u
predizbornoj kampanji apelirao na muslimansko glasačko tijelo – uostalom, muslimana
u Austriji je vrlo malo, preuveličava ih, kao onomad Židove, nacionalistička i
rasistička paranoja – kao što su Hofer i HC Strache apelirali na austrijske
Srbe i Hrvate. Ono o čemu on, međutim, jest govorio bila je opasnost od novog
fašizma. Bilo je to obraćanje trijeznim i trezvenim Austrijancima, koji se
sjećaju onoga što se zbivalo i prije njihova rođenja.
“Pravo svake žene je da oblači ono što želi”, rekao je Van
der Bellen u obranu prava na hidžab. Ili, možda, prava na razlikovanje. To
pravo po njemu ne bi, recimo, mogle na svom poslu konzumirati sutkinje. Jer one
ničim ne smiju sugerirati vjersku pripadnost. Ono što Van Der Bellen misli o
hidžabu, to misli i o lančiću s križem, o kipi, o turbanu… Ali kada brani pravo
na razlikovanje, pa i na razlikovanje prema vjerski i običajno označenoj
odjeći, austrijski predsjednik najprije brani pravo manjine. U slobodnim i
otvorenim društvima, naspram nacionalističkih i totalitarnih društava, sva
ljudska prava počinju od prava – manjine. Obrnuto ne može biti. Jer ako se
kreće od većinskih prava, tada se uvijek i nepogrešivo teži potpunom
obespravljivanju svih onih koji toj većini ne pripadaju. Tome nas je barem
poučio primjer Hitlerove Njemačke i njezinih satelita.
Van der Bellenovo pozivanje inovjernih žena da se pokriju
ukoliko hidžab bude u Austriji zabranjen ili se islamofobija općenito produbi
izazvalo je prirodni bijes među desničarima i nacionalistima. Tako da se od
bijesa nije ni čulo što je dalje rekao. A on je s prezirom otpisao one bečke
taksiste, muslimane, koji u svoje automobile ne bi primali ortodoksne Židove. I
još je prigovorio predstavnicima muslimanske zajednice u Austriji da nisu
dovoljno jasni u distanciranju od vjerski inspiriranih zločina diljem svijeta.
I tu, zapravo, stižemo do onoga što je najzanimljivije i
zbog čega smo onu priču i započeli. Prigovor Alexandera Van der Bellena
austrijskim muslimanima pokazuje u kojoj mjeri i kako kontekst u kojemu se
nešto govori, kao i perspektiva iz koje se nešto govori, određuje bit
izrečenog. Naime, kada netko ko kao ateist, sekularist, nedvojbeni ljevičar, s
pozicije austrijskog predsjednika poziva građanke da stave mahramu ukoliko
pravo na hidžab bude uskraćeno njihovim sugrađankama muslimankama, onda taj ima
puno civilizacijsko i moralno pravo da kritizira muslimansku pasivnost pri
obračunu s muslimanskim terorizmom. Zašto? Pa zato što se on muslimanima ne
obraća kao Drugi, kao antagonizirani, kao predstavnik većine, nego im se obraća
kao suštinski jedan od njih, kao građanin predsjednik i kao manjinac u svakom
rasvrstavanju i razbrojavanju. Komplicirano je za razumjeti? Pa da, bilo bi
mnogo jednostavnije i jasnije da je pobijedio Norbert Hofer. Ovo bez ikakve
ironije. S nacionalistima sve je razumljivo i jednostavno.
(TBT, Jutarnji.hr)
