KOLUMNA
Između Velike Britanije koja napušta EU i SAD-om za
Trumpovog predsjedništva, malo je dobrih opcija
Piše: Dominique Moisi, thebosniatimes.ba
Olakšanje i ponos su glavne emocije koje državljani
Francuske osjećaju nakon prvog kruga predsjedničkih izbora u Francuskoj u kojem
je Emmanuel Macron završio na prvom mjestu. Konačno su anketari bili u pravu:
dvoje favorita među kandidatima – Macron i Le Pen iz Nacionalne fronte – prošli
su u drugi krug 7. maja. Nestao je osjećaj nervoze koji je trajao sedmicama,
danima i satima prije izbora, a sve zbog straha da bi se Francuska morala
odlučivati između krajnje desničarke Le Pen i krajnjeg ljevičara Jean-Luca Mélenchona.
Mnogi posmatrači su Francusku posmatrali kao ekonomski,
društveno i politički ranjivu – čak i više od UK-a i Njemačke. Nakon Brexita u
UK-u i pobjede Donalda Trumpa u SAD-u, ovo je sigurno bila prilika za Le Pen.
Neki od nas, skoro u šali, razmišljali smo gdje bismo se odselili da Le Pen
pobijedi. Između Velike Britanije koja napušta EU i SAD-om za Trumpovog
predsjedništva, malo je dobrih opcija.
Srećom, razum i nada su prevagnuli ljutnju i strah i
Francuzi su se suprotstavili onima koji su upozorili da bi populizam mogao
pobijediti u zemlji Francuske revolucije. Iako je pobjeda Le Pen tehnički
moguća, sastav francuskog izbornog tijela čini je jedva izglednom. Veoma mali
broj Melenchonovih ljevičarskih glasača će prijeći na krajnju desnicu. I dok bi
neke pristalice kandidata centralne desnice Francoisa Fillona mogle glasati za
Le Pen, neće biti dovoljno da se izbor okrene u njenu korist.
Drugim riječima, francuska drugačijost je živa i zdrava.
Izborno tijelo u Francuskoj je dokazalo svijetu – posebno anglosaksonskom – da
se nečije karakteristične vrijednosti ne moraju izdati da bi se porazio
populizam. Uprkos nedavnom valu terorističkih napada, Francuzi su dokazali
svoju izdržljivost protiv politike straha. Čak i sa euroskepticizmom u usponu,
proevropski kandidat Macron, dobio je više glasova od svih drugih.
Izuzetne okolnosti ponekad rode izuzetne ličnosti. Bez
Francuske revolucije Napoleon Bonaparte bi ostao mlađi činovnik u francuskoj
vojsci. Slično tome, iako manje dramatično, da se dvije glavne političke
stranke u Francuskoj nisu raspale, 39-godišnji Macron, koji je prije godinu
dana bio sasvim nepoznat većini francuskih glasača, i dalje bi bio ekonomski
genijalac.
Macron izgleda kao francuski John F. Kennedy, a kampanja mu je nalikovala
Obaminoj. Ali on je dospio tu gdje jeste zato što Socijalistička stranka
Fracoisa Mitterranda više ne postoji, a konzervativni Les Republicains se
urušavaju. Što se tiče socijalista, oni se nisu mogli snaći s modernom političkom
agendom, a republikanci nisu imali drugog kandidata nakon što se Fillon našao
usred skandala.
Kao rezultat, Francuska, uprkos svojoj reputaciji melanholčne,
nesigurne i pesimistične nacije, uskoro bi mogla dobiti svog najmlađeg ikad
predsjednika. Ipak, u tom će se trenutku Macron suočiti s novim nizom izazova,
počevši s parlamentarnim izborima koji su zakazani za juni. Da li će Macron
završiti sa vladajućom većinom u Narodnoj skupštini ili će desnica predstaviti
ujedinjeni front i prisiliti ga na kohabitaciju, tako karakterističnu za
Francusku?
Kohabitacija ovdje znači da izvršna vlast može ostati
paralizirana ukoliko predsjednik i premijer predstavljaju različite političke
opcije. Ali Macron želi dokazati da može implementirati model koji se sastoji
od različitih, ali odgovarajućih političkih afiniteta i s jednim zajedničkim
ciljem.
Po meni je Francuska zrela za koalicijsku vladu koja može
prevazići sve arhaičnije ljevičarske izričaje. Istinska politička podjela u
Francuskoj, kao i na dobrom dijelu Zapada, sada je između onih koji brane
globalnu otvorenost i onih koji preferiraju povratak nacionalističkoj
izolaciji.
Macron će morati potvrditi kulturne korijene tradicionalnih ljevičarskih
podjela u isto vrijeme rješavajući duboko ukorijenjenu, revolucijsku ljutnju
koja sada postoji u Francuskoj. Uprkos Macronovom dobrom rezultatu u prvom
krugu, nekih 40% francuskog izbornog tijela glasalo je za euroskeptične
kandidate Le Pen i Melenchona. Neće biti lahko vratiti povjerenje ovih glasača
u postojeće institucije i reintegrirati ih u politički mainstream. Poražene
stranke doći će u iskušenje da izađu na ulice i blokiraju pokušaje reformi.
Njihov neuspjeh na izborima može dovesti do toga da se – po tradicionalnoj
francuskoj revolucionarnoj modi – okrenu „barikadama“.
Macron je demonstrirao izuzetne kvalitete kao kandidat.
Nakon 7. maja, morat će dokazati da, uprkos svojoj mladosti i nedstatku
iskustva, može postati veliki predsjednik. Dolazak na vlast je jedna stvar, ali
je sasvim druga efikasno vladati i izbjegavati autoritarne tendencije koje se
mogu pojaviti u izvanrednim okolnostima.
To je zadatak koji stoji pred Macronom. Vođen osjećajem
sudbine, mora odoljeti iskušenjima bonapartizma. U međuvremenu, demokratski
svijet trebao bi ga posmatrati onakvog kakav i jeste: svjetionik nade u moru
sumnje i očaja.
/Autor je viši savjetnik na institutu Montaigne u Parizu./
(TBT, ©Project Syndicate)
