KOLUMNA
Pesimizam je tradicionalno povezan sa uzdržavanjem od
glasanja. Niska očekivanja od budućnosti i nisko povjerenje u vlade oduvijek su
dovodili do građanske apatije i nezainteresovanosti za politiku
Piše: Diego Rubio, thebosniatimes.ba
Zapadne demokratije se suočavaju s prijetnjom pesimizma.
Nedavne ankete pokazuju da 65 odsto Evropljana i Sjevernoamerikanaca misli da
je svijet postao gore mjesto za život i da će mlađe generacije biti siromašnije
od prethodnih, dok samo 6 odsto smatra da je svijet sve bolji. Ovaj zlokobni
utisak propadanja ne utiče samo na naše ekonomije i individualno ponašanje
(tako što odvraća ljude od investiranja i povećava stres) već ima i dosad
neviđene političke posljedice.
Pesimizam je tradicionalno povezan sa uzdržavanjem od
glasanja. Niska očekivanja od budućnosti i nisko povjerenje u vlade oduvek su
dovodili do građanske apatije i nezainteresovanosti za politiku, što je često
rezultiralo niskom izlaznošću na izborima. Ali poslije finansijske krize 2008.
stvari su se promijenile utoliko što su se od uvođenja mjera štednje pojavili
populistički lideri spremni da obnove nostalgiju za dobrim starim vremenima i
time pridobiju podršku glasača za promjenu društvenog status quoa.
To se najprije dogodilo u Velikoj Britaniji, gdje je UKIP uspio
da referendum o brexitu pretvori u istraživanje javnog mnijenja o tome da li se
stanje u zemlji popravilo od njenog ulaska u EU prije 40 godina. Britanci koji vjeruju
da im je sada bolje nego 1973. glasali su za ostanak; većina koja je procijenila
da joj je gore nego prije glasala je za brexit.
Nešto slično se dogodilo i na američkim predsjedničkim
izborima. Studija Istraživačkog centra Pew pokazala je da je američko društvo
podijeljeno na one koji misle da je danas život bolji nego 60-ih godina prošlog
vijeka i većinu koja misli da je gori (47 naspram 49 odsto). Većina optimista
je glasala za Hillary Clinton dok je većina pesimista podržala Donalda Trumpa,
starijeg čovjeka koji se ne zalaže za promjenu ili inovaciju (kao Obama 2008),
već nudi da „Ameriku ponovo učini velikom“ vraćanjem u neodređeno doba kad je
zemlja – njene bijele kršćanske manjine – uživala ekonomsku i kulturnu
dominaciju bez presedana.
Sada vidimo upotrebu sličnog govora u Francuskoj i Njemačkoj,
gdje Marine Le Pen i Frauke Petry nostalgičnim glasačima nude utabane puteve
kao način obnavljanja izgubljenog blagostanja i „sjajne prošlosti“: povratak na
nacionalnu valutu, jačanje centralne države i preokretanje multikulturnih
politika iz prethodnih decenija. Ako pobijede ti pesimistički narativi,
liberalni poredak – a s njim i EU – naći će se u ozbiljnoj nevolji. Treba
postaviti sljedeća pitanja: Odakle potiču ovi talasi čežnje za prošlošću? Kakve
su posljedice toga na liberalni svjetski poredak? I kako da im se
suprotstavimo? Kao što je davno istakao sociolog Fred Davis, nostalgija je
uobičajeni odgovor društvenih grupa koje smatraju da je ugrožen kontinuitet
njihovog identiteta, što se obično događa u periodima ozbiljnih ekonomskih ili
društvenih promjena. Brze promjene izazivaju veliku nelagodu kod sredovječnih i
starijih ljudi koji, uzdrmani prividnom složenošću, nestabilnošću i nejasnoćom
novih okolnosti, traže utočište u prohujalom dobu koje vide kao bolje – čak i
ako postoje dokazi da to nije tačno.
Postoje bar dva objašnjenja za ovaj fenomen. Prvo je ljudska
tendencija da se slika prošlosti ne gradi mukotrpnim istraživanjem historijskih
podataka već njenim suprotstavljanjem sadašnjosti – ako su društvena kretanja
sada nepredvidiva, mora da je ranije sve bilo izvjesno. Drugo objašnjenje je
poznato kao „pristrasnost ružičaste retrospekcije“. Istraživanja su pokazala da
su stari ljudi skloni da pamte događaje, posebno one iz mladosti i rane
zrelosti, u ljepšem svjetlu, to jest kao pozitivnije nego što su zaista bili.
Pošto smo prirodno skloni da ponavljamo iskustva koja pamtimo kao dobra, ta
„lažna sjećanja“ mogu da nas ubijede da su u prošlosti stvari bile bolje iako
nisu i da iskrive našu sposobnost donošenja važnih odluka. Zahvaljujući tom
dvostrukom mentalnom procesu prošlost se često zamišlja kao „zlatno doba“ –
sugestivna ideja koju su u modernoj historiji političari, od Mussolinija do
Reagana, često koristili da bi prigrabili vlast.
Danas doživljavamo društvene i ekonomske promjene bez
premca. Zato nije neobično što oni koji se osjećaju najpogođenijima skorašnjim
brzim transformacijama glasaju za partije koje obećavaju povlačenje u sigurne,
tople vode jučerašnjice, kada su vlade branile svoje nacionalne ekonomije, kada
se moglo vjerovati političarima i kada roboti i stranci nisu otimali poslove bijelim
muškarcima.
Ali ima nekoliko stvari zbog kojih bi ta tendencija trebalo
da nas zabrine. Nostalgija je benigna kao zaslađivač ličnih uspomena i
nadahnuće za pisanje historijskih romana, ali može biti pogubna kao pokretač
nade glasača i osnova vođenja politike. Za to ima mnogo razloga. Prvo,
nostalgija je varljiva. Ona je skok u imaginarni čamac za spasavanje s broda
koji zapravo ne tone. Zlatno doba u koje populistički pokreti žele da nas vrate
nikada nije postojalo. Istraživanja jasno pokazuju da prošlost nije bila bolja
gotovo ni po čemu. Drugo, nostalgija je opasna zato što je nazadna. Partije
desnice koriste je za lukavo plasiranje svojih ksenofobičnih, seksističkih i
izolacionističkih programa i sprečavanje napretka ka pravednijem društvu.
Na kraju, nostalgija podržava loše politike jer nas odvodi
na putovanje u nemoguće. Rimejkovi slavnih filmova su obično loši. A u politici
su oni bukvalno nemogući. Društva ne mogu da se kreću unazad – niko od nas ne
može – a kada to pokušaju, rezultat je obično katastrofalan: Mugabeov Zimbabve
je dobar primjer. Nada da zemlja može napredovati krećući se unazad liči na
vožnju uz planinski put s pogledom prikovanim za retrovizor. Budućnost može
izgledati zastrašujuće i neizvjesno, ali ona nam je jedina šansa. Ljudima nas i
čini prije svega zagledanost u daleke horizonte.
(TBT, Social Europe)
