KOLUMNA
Ishod francuskih predsjedničkih izbora koji se održavaju u
nedjelju sasvim je nejasan, a pobjeda Marine Le Pen realna opasnost. Podjednako
zabrinjava i radikalni i destruktivni populizam sa lijevog krila spektra,
oličen u Jean-Luc Mélenchonu
Piše: Natalie Nougayrède, thebosniatimes.ba
Ishod francuskih predsjedničkih izbora koji se održavaju u
nedjelju sasvim je nejasan, a pobjeda Marine Le Pen realna opasnost. Podjednako
zabrinjava i radikalni i destruktivni populizam sa lijevog krila spektra,
oličen u Jean-Luc Mélenchonu. Ovog 65-ogodišnjeg bivšeg senatora i
socijalističkog ministra neki vide kao otjelovljenje obnovljene ljevice. Prema
rezultatima anketa, Mélenchon je ostvario uspjeh koji ga čini mogućim
kandidatom za drugi krug, što nije mali podvig. Ipak, uvjerenje da on zastupa
socijalno pravedniju i alternativnu Evropu je zabluda.
Uprkos svom internacionalističkom kredu, Mélenchon je u
osnovi nacionalista. Njegove simpatije prema autoritarnim figurama kao što su
Putin i Hugo Chávez nisu izolovane omaške u okviru drugačije političke
platforme. Ako vjerujete da evropski projekat treba spasavati, a ne
demontirati, Mélenchon nije pravi izbor. Njegova kampanja je nesporno veoma uspješna.
Delimično mu pomaže to što je biračima uglavnom nepoznat. Mnogi izvan Francuske
– pa i u samoj Francuskoj, naročito među mladima – sada prvi put čuju za njega.
Uspio je da iskoristi gnjev koji pokreće veliki dio biračkog tijela: moguće je
da je preoteo i dio glasača Marine Le Pen. Francuzi su umorni poslije decenija
visoke nazaposlenosti, izgubili su povjerenje u političku klasu i brinu ih
nepredvidivi događaji na međunarodnoj sceni.
Mélenchon je nadareni govornik. Vatrena retorika i brze i
pronicljive opaske u televizijskim debatama doprinijele su rastu njegove
popularnosti. Jedno od njegovih stalnih mjesta je degagisme, što bi se moglo
prevesti kao „izbacivanje“. Oni koje treba izbaciti su predstavnici političke
klase. Često citira Robespierrea i Victora Hugoa. Predstavlja se kao borac za
prava naroda (les gens), kao jedinstvenog i homogenog entiteta koji se
suprotstavlja establišmentu. Čestim pozivanjem na revoluciju 1789, na heroja
francuskog socijalizma Jeana Jaurèsa i trostrukog premijera Léona Bluma pridobio
je glasače koji reaguju na lirske tonove ili su samo nostalgični. Također, nema
nikakve sumnje da Mélenchon želi poraz Marine Le Pen.
Ali njegov program se ne iscrpljuje u borbi za socijalnu
pravdu. Uzmimo kao primjer njegove anti-njemačke izjave. U zemlji velikih
tenzija kao što je današnja Francuska stari antagonizmi lako oživljavaju. U
svojoj knjizi iz 2015, Bizmarkova haringa (nemački otrov), Mélenchon konstatuje
da je „Njemačka opet opasna“, da „oživljava njen imperijalizam“, a da je njena
„nova imperija“ Evropska unija. On Nijemce naziva „vječno nezadovoljnim
Tevtoncima“ koji svoje starce „deportuju“ u istočnu Evropu i na Tajland. On
tvrdi da je njemački „ekspanzionizam“ doveo do ujedinjenja zemlje 1990, kada je
Istočna Njemačka „anektirana“. Ovo je ozbiljan pokušaj revizionizma i poricanja
slobodno izražene volje naroda poslije pada komunizma. Njegova kritika Angele
Merkel nije ograničena na ekonomska pitanja. Potpirivanje međunacionalne mržnje
pokušava da ublaži izjavama da on samo želi da se „narodi Evrope“ pobune protiv
svojih vlada – a ne da se sukobljavaju između sebe. Ali on nije revidirao
nijednu od svojih starijih izjava, koje više idu u prilog Marine Le Pen nego
što joj nanose štetu.
Što nas ponovo dovodi do Putina, koga Nacionalni front
Marine Le Pen smatra herojem. Mélenchon nije preveliki poštovalac Putinove
autokratije (iako je 2015. kritikovao Borisa Nemcova, koji je kasnije iste
godine ubijen), ali se dosljedno uzdržava od pripisivanja Rusiji bilo kakve
odgovornosti za rat u Ukrajini i aneksiju Krima, kao i za polja smrti u Siriji.
Za sve je uvijek kriv zapad. To se nije promijenilo ni poslije poslednjeg
napada hemijskim oružjem i ruskog veta na istragu tog zločina u organizaciji
Ujedinjenih nacija.
Mélenchonovi pozivi na „mir“ na planeti Zemlji su za svaku
pohvalu, ali njegov uspjeh na izborima bi imao teške posljedice po Evropu.
Povlačenje Francuske iz NATO saveza i EU sporazuma, za šta se on zalaže,
ugrozilo bi arhitekturu Evrope. Bio bi to skok u nepoznato, sličan onome koji
predlaže Marine Le Pen. Njegove radikalne ekonomske politike bi uništile
poslednju nadu za reformu evrozone. S druge strane, njegova vizija međunarodnih
odnosa – u kojoj se rusko revidiranje evropskih granica i masovna ubijanja koja
sprovodi sirijski diktator gotovo i ne pominju, dok se zapadne demokratije bez
prestanka kritikuju – govori o gubljenu moralnog kompasa ili nečemu još gorem.
On također nije naklonjen izbjeglicama onoliko koliko bi
neki voljeli da vjeruju. Izjavio je da bi radije dočekao „10.000 ljekara“ nego
mase nesposobne da se integrišu u francusko društvo. „Nikada nisam bio za
politiku otvorenih granica“, izjavio je. Također je optužio strane radnike da
„uzimaju hljeb“ francuskim radnicima. Mélenchon prije podsjeća na kontroverznog
italijanskog populistu Beppea Grilloa nego na nastupe lidera španskog Podemosa,
iako njegova harizma poništava napade francuskih desničarskih medija koji su ga
proglasili „francuskim Chávezom“.
Victor Hugo je jednom primijetio da bijeda gura ljude u
revoluciju, a revolucija ih gura natrag u bijedu. Francuska to ne bi smjela da
zaboravi dok se priprema za izlazak na birališta. Mogući duel između Marine Le
Pen i Mélenchona u drugom krugu izazvao bi rekordno nisku izlaznost i doveo do historijskog
trijumfa ekstremne desnice. Glasači koji su u iskušenju da se pridruže
Mélenchonu u rušenju „starog poretka“ treba da se zapitaju šta stvarno žele,
jer ovoga puta želje bi mogle da im se ispune.
(TBT, The Guardian)
