KOLUMNA
To je neobičan preokret. Predsjednik koga
su mjesecima prije i poslije izborne pobjede predstavnici establišmenta
opisivali kao nestabilnog i opasnog, dočekao je da ga isti establišment proglasi
za razumnog i uračunljivog
Piše: David Bromwich, thebosniatimes.ba
Američkim predsjednicima je često lakše da
bombarduju nego da razmišljaju. Kada složno hvale odlučnost predsjednika koji
je naredio bombardovanje, američki političari i novinari nemaju šta da izgube.
Donald Trump je 6. aprila napravio oštar zaokret i odustao od politike
uzdržavanja od napada na Assadov režim. Odobrio je lansiranje 59 tomahavk
raketa na sirijski vojni aerodrom. Povod je bio izvještaj da su sirijske
vazdušne snage bacile bombu sa bojnim otrovom koja je ubila najmanje 72 civila.
John McCain i Lindsey Graham – najoštriji Trumpovi kritičari iz Republikanske
partije, koji već dugo zahtijevaju rušenje Assadovog režima – odmah su pozdravili
napad. Nancy Pelosi, predvodnica manjine u predstavničkom domu, opisala je
akciju kao „primjerenu“. Trumpovu brzu i odlučnu reakciju pozdravio je i Fareed
Zakaria: „Mislim da je Donald Trump upravo postao predsjednik“ – to jest, pravi
predsjednik, poslije više sedmica lutanja i pometnje. I Ezra Klein je ovaj
napad na zemlju koja nikada nije napala SAD ocijenio kao opravdan: Trump je „djelovao
u okvirima normi američke spoljne politike“.
To je neobičan preokret. Predsjednik koga
su mjesecima prije i poslije izborne pobjede predstavnici establišmenta
opisivali kao nestabilnog i opasnog, dočekao je da ga isti establišment
proglasi za razumnog i uračunljivog. Kakve zaključke bi Trump mogao da izvuče
iz takvog razvoja događaja?
Iznenadno pribjegavanje primjeni sile nosi
određene rizike. Na sirijskom ratištu je prisutna Rusija koja je tamo
angažovala značajne vojne kapacitete i založila svoj diplomatski prestiž. Trump
je iz predostrožnosti upozorio Ruse da povuku svoje ljude iz zone napada; kada
su predstavnika Rusije u UN pitali da objasni na šta tačno misli kada upozorava
na „negativne posljedice“ bombardovanja, on je odabrao da ne govori o mogućem
pogoršanju američko-ruskih odnosa. Rekao je: „Pogledajte Irak, pogledajte
Libiju“.
Do kraja drugog mandata Georgea W. Busha,
rat u Iraku je proizveo gotovo pet miliona izbjeglica u zemlji od 27 miliona
stanovnika. Do kraja drugog Obaminog mandata, rat je u Libiji raselio 400.000
ljudi u zemlji sa 6 miliona stanovnika. To su činjenice koje svijet ne zaboravlja
tako brzo i tako lako kao Amerikanci. Prije 5-6 godina, samo satiričari su
govorili o „paralelnim ratovima“ ili „trajnom ratnom stanju“; novinari vodećih
medija danas rutinski govore o kredibilitetu savjetnika ili generala za vođenje
„našeg sljedećeg rata“. Niko ne kaže: pogledajte Irak, pogledajte Libiju.
Medijski izvještaji o hemijskom napadu u
Siriji – i „kaznenom“ američkom napadu koji je uslijedio da bi se Assad natjerao
da poštuje „međunarodne norme“ – navodno su zasnovani na dokazima koje su novinari
i urednici ocijenili kao zadovoljavajuće. Međutim, kao i u slučaju tajnih
informacija o povezanosti Trumpa sa Rusijom, na djelu je logika izvještavanja
koja daje povoda za zabrinutost. U oba slučaja dogodilo se nešto novo: vodeći
dnevni listovi, medijske mreže i web stranice garantovali su za ispravnost
svojih zaključaka – o tačnosti navoda o Trumpu; o pozadini i motivima hemijskog
napada u Siriji – koji su opisivani kao da se zasnivaju na pažljivom
ispitivanju čvrstih dokaza. Ipak, javnosti su prikazani samo zaključci. Dokazi
su pomenuti samo u naznakama i bez mnogo truda da se utvrdi na osnovu čega se
prihvataju kao legitimni. Tako, u slučaju napada u Siriji, glavni dokaz ponuđen
novinarima bio je „radarski snimak putanje sirijskog aviona koji je u utorak uzletio
i uputio se u zonu hemijskog napada“. Novinari su na osnovu toga zaključili da
je upotrebu hemijskog oružja naredio Assad i da je u pitanju napad koji se
uklapa u uobičajeni obrazac napada hemijskim oružjem koje izvode sirijske
vladine snage. Ali posljednja pretpostavka je sasvim neutemeljena.
Dokumentovani napadi koje su novinari imali
na umu dogodili su se 19. marta 2013. u blizini Alepa, kada je nastradalo više
od dvadeset ljudi; 21. avgusta 2013. u Guti u blizini Damaska, kada je od
trovanja umrlo više stotina ljudi; i (tačno dvije godine kasnije) 21. augusta
2015. u Marei sjeverno od Alepa. U izvještaju koji je Anthony Deutsch napisao
za Reuters nekoliko sedmica poslije trećeg napada sažeto su izloženi zaključci
Organizacije za zabranu hemijskog oružja koji potvrđuju da je hemijsko oružje
zaista korišteno; isti izvještaj pokazuje da istražno tijelo nije utvrdilo koja
strana je upotrijebila hemijsko oružje. Deutsch govori o „sve brojnijim
dokazima da je Isis nabavio i da koristi hemijsko oružje u Iraku i u Siriji“.
Takve indicije gotovo da nisu pomenute u posljednjim medijskim izvještajima o
Siriji u SAD. Možda je kanadski premijer Justin Trudeau na to mislio kada je u
prvoj reakciji na poslednji incident rekao da postoje „otvorena pitanja… o tome
ko je odgovoran za ove užasne napade“.
Ali to nije imalo nikakvog uticaja na stav
Amerikanaca prema Basharu al-Assadu. Prije nego što je rat počeo, Assad je bio
tek jedan od regionalnih despota, poput Saddama Husseina i Muammar al-Gaddafija,
čija vladavina je represivna i neliberalna, ali ne predstavlja ozbiljnu
međunarodnu prijetnju. U ovom građanskom ratu, Assad i njegovi saveznici,
Hezbolah, Iran i Rusija, počinili su zločine i izazvali stradanja stanovnika
Sirije za koja se nikada ne mogu iskupiti. Njihovi neprijatelji – Isis,
Al-Nusra (sirijski ogranak Al-Kaide) i druge grupe koje finansiraju Turska,
Katar i Saudijska Arabija – često su činile isto. Koju od tih strana ćete više mrziti,
ako ste Sirijac, zavisi od toga ko vam je pobio više članova porodice.
Danas, više od 5 godina poslije početka
rata, koliko je uvjerljiva ideja da SAD mogu ublažiti patnje koje su izazvali Assad
i njegovi neprijatelji tako što će započeti novu veliku vojnu intervenciju i
pokušati da sruši sirijski režim? Izgleda da je američki establišment na to
pitanje preko noći i bez razmišljanja odgovorio potvrdno. Takva politika, pored
nastavka borbe protiv Isisa, podrazumijevala bi ulazak u sukob sa drugim moćnim
vojnim silama u zemlji, sa sirijskim oružanim snagama, sa grupama koje
zastupaju interese Irana i sa Rusijom. Navodni cilj nove politike je
zaustavljanje krvoprolića, ali ona bi u isto vrijeme drastično intenzivirala
nasilje u zemlji.
Vratimo se na čas poukama koje bi Trump
mogao da izvuče iz posljednjih događaja. Da li ćemo pogriješiti ako te pouke
svedemo na sljedeće? „Lansiranjem raketa na omraženu stranu silu stičeš uvažene
i moćne nove prijatelje. Uspjeh je siguran, samo treba raditi brzo i pozvati se
na humanitarne razloge“. Ogromna pažnja javnosti koju su ovi događaji privukli
i neobično sužen fokus u njihovom tumačenju otkrivaju neprijatne istine o našoj
političkoj kulturi.
Uzmimo kao primjer New York Times od 7.
aprila. U jutarnjem izdanju objavljeno je čak 19 tekstova o raketnom napadu na
Siriju, pod raznolikim, ali usaglašenim naslovima: „Izolacionista dirnut
stradanjem civila“, „’Težak udarac’ rusko-američkim odnosima, kaže Putin“,
„Jednokratni udar za zaustavljanje korištenja nervnog gasa“, „63 sata: od
napada sarinom do lansiranja raketa“, „Trumpov plotun upozorenja u ratu između
Bannona i Kushnera“, „Neočekivana promjena teme na svečanoj diplomatskoj
večeri“, „Trumpovi tweetovi o Siriji: kako su se mijenjali“, „Trumpova odluka
koju kritičari pozdravljaju, a simpatizeri osuđuju“, „Republikanci koji su
odbijali Obamine planove za napad na Siriju podržavaju Trumpa“, „Da li je napad
na Siriju bio nezakonit? Tumačenje predsjedničkih ratnih ovlaštenja“, „Sirijci
koji se protive Assadu osjećaju zadovoljstvo, ali i strah od osvete“, „Izbjeglice
podržavaju potez predsjednika koga su kritikovali“, „Svijet podijeljen zbog
raketnog napada“, „Raketni napad govori o novoj stvarnosti u Siriji, za
prijatelje i neprijatelje“, „Odmjeravanje akcije protiv režima koji je već pod
opsadom“, „Zar sirijske zalihe hemijskog oružja nisu uništene? Odgovor nije
tako jednostavan“, „Da li su stavovi SAD ohrabrili Assada?“, „Ko se nalazio u
prostoriji uz predsjednika? Trumpovi savjetnici za vrijeme napada“, „Za
Tillersona i McMastera napad na Siriju je prilika da iskorače iz sjenke“.
Sami tekstovi su nešto manje jednoglasni
nego prenijeti naslovi. Ali riječi koje dominiraju su napad, udar, odluka,
akcija, Sirija, Sirijci, i (iznad svih) Trump. Mada se ponegdje provlače i
kritičke note, uz skrupulozno vaganje značaja usaglašenosti postupaka izvršne
vlasti i ustavnih ovlaštenja, konačna ocjena se ne dovodi u pitanje. Predsjedniku
čiji je legitimitet dosljedno osporavan otkada je izabran – predsjedniku kome
je odobravanje potrebno gotovo isto koliko i pažnja javnosti – novinari New
York Timesa su poručili da je sada postao „važna politička figura na jedan
pozitivan način“.
Demokrati manje-više čine to isto: senator
Chuck Schumer, koji je prošlog četvrtka odobrio problematični napad, ide
stopama Richarda Gephardta koji je u oktobru 2002. stao uz Georgea W. Busha i
podržao mogući rat u Iraku. U godinama koje su prethodile 2002. nije bilo
bliskoistočnog rata u kojem se SAD nisu pozivale na humanitarne motive:
osloboditi građane Afganistana od teokratske tiranije talibana; izgraditi u
Iraku multikulturnu demokratiju u kojoj će Kurdi, šiiti i suniti biti
ravnopravni; omogućiti procvat Arapskog proljeća u Libiji tako što će se
pobunjenicima osigurati pobjeda koju zaslužuju. Možda je Barack Obama nešto
naučio iz primjera libijske katastrofe, ali članovi njegove partije očigledno
nisu.
U međuvremenu, strategija povezivanja
Trumpa sa Rusijom koju su demokrati uporno primjenjivali sada se okrenula
protiv njih. Napadi na Putina i sve što ima veze sa Rusijom bili su prije svega
sredstvo delegitimizacije Trumpa, s konačnim ciljem njegovog rušenja.
Zanimljivo je da su na taj cilj zaboravili onog trenutka kada se Trump okrenuo
protiv Putina – i odmah ga zdušno podržali. Trump je sada njihov nezamjenjivi
saveznik, a humanitarni rat, kao i obično, omiljeni zadatak koji, ako je
plasiran u dobro odabranom trenutku, može zasjeniti sve druge: na primjer,
zaustavljanje klimatskih promjena.
To bi se možda dalo objasniti nedostatkom
političkog talenta i sposobnosti konzistentnog mišljenja. Više od toga
obeshrabruje činjenica da članstvo današnje Demokratske partije pokazuje vrlo
malo interesovanja za spoljnu politiku. Koliko god da su stavovi senatora
McCaina i Grahama i njihovog učenika Toma Cottona pomućeni militarizmom, i
koliko god da je paušalna i pojednostavljena neintervencionistička doktrina
Randa Paula – ovi republikanci bar raspolažu potrebnim informacijama i imaju
formirana mišljenja koja su spremni da zastupaju. Obamacare, abortus i toaleti
za transrodne osobe su teme o kojima demokrati imaju da kažu mnogo više nego o
Iraku, Siriji, Jemenu ili Rusiji. Ali ono što je moguće učiniti u zemlji uvijek
je oganičeno energijom i dolarima koji se usmjeravaju na projekte u
inostranstvu. Ministarstvo odbrane je u februaru objavilo da su u posljednje dvije
i po godine SAD na rat sa Isisom potrošule 11,9 milijardi dolara: to je u prosjeku
12,8 miliona dolara dnevno.
U emisiji GPS emitovanoj na CNN-u 9.
aprila, general David Petraeus je pozvao Amerikance da se pripreme za produženi
rat u Siriji. Rekao je da to nije sukob koji se može okončati za nekoliko
godina, već jedna „generacijska bitka“, projekat koji zahtijeva da pažljivo odmjerimo
koliko „krvi i novca“ smo spremni da potrošimo. Petraeus je govorio kao predsjednički
kandidat. Izjavio je da je spreman za očekivano objedinjavanje nove runde
hladnog rata i bitke velikih sila za Bliski istok. Njegov sagovornik Fareed
Zakaria tome nije imao ništa da doda, niti je imao dodatnih pitanja.
(TBT, The New York Review of Books)
