LIFESTYLE
Jedan od najvećih muzičara s ovih područja, Branimir Johnny Štulić sutra slavi 63. rođendan, a tim povodom u suradnji s Yugopapirom odlučili smo se prisjetiti jednog od najopsežnijih, ali i najznakovitijih intervjua koje je frontmen kultne Azre ikada dao
Jedan od najvećih muzičara s ovih područja, Branimir Johnny
Štulić sutra slavi 63. rođendan, a tim povodom u suradnji s Yugopapirom
odlučili smo se prisjetiti jednog od najopsežnijih, ali i najznakovitijih
intervjua koje je frontmen kultne Azre ikada dao. Iako smo već imali prilike
vidjeti koliko je slutio što će zadesiti Jugoslaviju u godinama koje slijede,
ovaj intervju samo je potvrdio to uvjerenje. Neke od Johnnyjevih misli i danas
su aktualne.
Januar 1982: Branimir Štulić, 28 godina, poznat pod nadimkom
Johnny. Gitarista, pjesnik, kompozitor, pjevač, glasnogovornik i snaga vodilja
grupe Azra. Autor je “Sunčane strane ulice”, albuma sastavljenog od
24 pjesme, koji je po mišljenju kritike najbolja LP ploča izdana tijekom 1981.
Krajnje proturječna, kontroverzna i zanimljiva osoba. Ne
uklapa se ni u jednu predstavu o YU rockeru. Obrazovan i vrlo obaviješten, čita
razne knjige i upija svakojaka znanja, upućen u mnoge događaje svijeta oko
sebe.
Svakom intervjuu prethodi neki uvod. Imam dojam da bi svaki
predgovor o tebi mogao biti štur. Imaš li neku ideju?
Ja sam oduvijek u nekom intervjuu sa sobom. Kad god osjetim
neku nepravdu počinjem sebi postavljati pitanja i davati nekakve odgovore.
Uvijek sam u razgovoru ali nisam razmišljao kako treba izgledati taj početak.
Nikad mi baš to nije palo na pamet…
Što znam, kako je ono Cohen u svojoj knjizi rekao: ja nisam
pjesnik, nisam pjevač, nego puno više od toga – čovjek. Meni je uvijek smetalo
kad su me stavljali u neke muzičke okvire, rock'n'roll… Pojma nemam što je
rock'n'roll, ja to nikad nisam bio. Za mene su rock'n'roll samo Beatlesi.
Istina, sviram, tu sam cehovski, ali sam okupiran nečim drugačijim, nešto drugo
govorim. Znam zanatski koliko treba ali mene u osnovi to ne zanima. Ja sam više
od svega toga. Zato me puno varaju… možda i sam sebe varam. Znam da svjesno
moramo platiti danak.
Ima onih koji misle da sam budala. Ako. Moram nešto platiti
da bih nešto rekao. Ne plaćaju oni mene gledati već ja plaćam da bih bio u
poziciji da kažem što želim…
Znaš, čak nisam ni tako glup. Na umu imam jednu Malrauxovu
knjigu. Onaj dio kad piše o umiranju. Na samom kraju, u času agonije dolazi
mačka. Na sav svoj užas on primjećuje da se ta mačka smije. Recimo, ja se koji
put smijem kao ta Malrauxova mačka. Ljudima se i ja ponekad smijem. Na kratko.
Smiješ se al’ si ipak objelodanio i svoj epitaf. Makar si
tako objasnio onu minijaturu “Daleko od istine”. Kako to izgleda;
živjeti s epitafom?
Čuj, svijet po sebi sudim i reći ću ti da sam stari epitaf
zamijenio novim. On izgleda ovako:
“Bolje pijan nego mrtav
govore vojnici
koja korist od vizije
svirepe tišine.
Baci pogled na ulicu
nitko se ne smije kao ja
gomila nesklada.
Digli su te visoko u zrak
riječi, gospodaru, sijeku kao nož
za mene si srce uvijek bio stranac
riječi, gospodaru, kvare tvoje snove
ne dam da oživiš!
Sutradan isti doušnici traže moju glavu
njihov prst je na orozu
nišane svoju metu
zadnji korak pred odlazak
vidim kako padaš
kao i ja
gomila ne oprašta.
Digli su te visoko u zrak… “
E, to bi sada bio moj epitaf. Onaj prvi, “Daleko od
istine” bio je dosta naivniji prema nekoj čistoj istini. Više prema
taoističkom pristupu svijetu; sam si kriv. Ili onoj grčkoj: kralj ima vlast
kakvu je zaslužio. To je jedna, ne akademska, već apstraktna vizija…
Znaš, ja sam u zreloj fazi. Prošao sam ono vrijeme kad sam
sam vježbao klasičnu gitaru a nisam imao što da kažem svijetu, kada nisam imao
pjesmu. To je ono – od drveta ne vidiš šumu. Sad sam bliži, ja se ponekad gubim
ali sam shvatio: što ću ja svojom pameću i svojom apsolutnom dobrotom kada će
me zgaziti. Šutiraju me kao zvijer. Svjestan sam da nekad i griješim ali znam
da se moram boriti. Neću odustati jer sam bliži svojoj viziji.
Neka pjesme prođu kako zasluže
Mijenjaš epitafe, znači li to da se odričeš nekih ideala s
početka. Može li se to protumačiti da s godinama mijenjaš i osnovnu priču?
To možemo tako shvatiti. Ali… ja sam čovjek i to je
normalno. Misliš li da zato gubim alibi za ovo što radim? Priznajem da sam samo
čovjek. Jebi tog čovjeka koji sve zna a nije čovjek, to je kamen. Što je čovjek
na vjetrometini? Toga se stidim: ne znam otkud sam, zašto sam i kuda ću. Ja
barem pošteno radim najbolje što mogu. Stojim iza toga. Nikad ne govorim MI i
za to odgovaram. Svaki dan otkrivam nešto što prije nisam znao. Zar to nije
dijalektički?
Tvoja ploča “Sunčana strana ulice” u mnogim
procjenama izabrana je za ploču 1981. Načinila je nekakav pomak unutar domaćeg
rocka. Istovremeno se prodala u odličnoj tiraži (oko 50.000 duplog albuma!) bez
obzira na to što se desetak od ukupno 24 pjesme uopće nisu čule na radio
valovima. Bi li se ploča, po tebi, bolje prodala da su sve pjesme emitirane?
To uopće nije važno. I te pjesme koje se nisu čule preko
radio valova doprijet će do ljudi. Za deset godina, ali će doprijeti.
Hoće li tada imati isti smisao kao sada?
Imat će. Ako ne budu imale znači da nisu ni zaslužile…
Neka pjesme prođu kako zasluže. To je malo cinično, onda postajemo malo fatalni
kao Turci, sa sve sevdahom, ali neka je tako. Beatlesi su još Beatlesi. Vrijeme
je arbitar istine…
U prvom izvlačenju neke pjesme su, kažem,
“zaobiđene”. Nalaziš li ti sada u tim pjesmama neke razloge za
neemitiranje?
Da sam ja cenzor ja bih našao iste razloge kao i taj koji ih
je našao. Ljudi čuvaju svoje položaje i zašto bi ih riskirali puštajući moju
pjesmu “Kurvini sinovi”? Jebem ti ja tu umjetnost koja je prvo
podobna pa onda sve ostalo.
Dobro, a da li te situacija u kojoj si se našao nagoni da
ubuduće budeš lukaviji, pažljiviji, ako mogu reći podmukliji?
Sigurno!
Riskiraš li tada da izgubiš svoju osnovnu odliku?
Ne ako si svjestan sebe. Mijenjaš samo taktiku. Vuk dlaku
mijenja, a ćud nikada.
Bi li, poučen iskustvom, sada neke pjesme mijenjao da bi
dospjele na radio valove?
Pjesme bih mijenjao samo u glazbenom a nikako ne u
tekstualnom smislu. Kad sam rekao “oni dolaze”, zna se na koga sam
mislio. A “oni” nisu ni početak ni kraj svijeta. Nekad su nas
tiranizirali Turci a danas ih nigdje nema. Nekad je crkva bila važna, danas nije
u toj mjeri. Onda su bili Nijemci pa su i oni prošli. Sile i nepravde će uvijek
biti u drugačijem obliku a pjesma mora biti za sva vremena.
Poljska 1980, Jugoslavija 1948.
Reci, koliko je sada, u decembru ‘81., Poljska u tvom srcu.
Je li na isti način kao i kad si pisao tu pjesmu?
Kao kad sam svim srcem bio uz narod Vijetnama, narod
Nikaragve tako sam i uz narod Poljske. Ja sam uvijek uz narod. S uvjerenjem i
riječju, jer drugo i nemam… Želim reći da praveći tu pjesmu nisam želio
stvoriti neki panegirik Poljacima. Želio sam da napišem kako jest. Već sam
govorio o tome da je Poljska u jesen ‘80. imala sličan problem kao i mi 1948.
Misleći u toj pjesmi na Poljsku ja sam uvijek u sebi duboko mislio na nas.
Mislio jer znam da se tako krupne stvari ne mogu riješiti sa strane kao što ih
ni vojska ne može riješiti. Mogu se pobiti tisuće ljudi ali se time zauvijek
neće riješiti problem…
Mi smo smrtnici, možda nećemo doživjeti pravi ishod ali znam
da krvavi sistemi uvijek propadaju. Recimo Bastilla. Pala je 1789. a evo
Francuska je tek nedavno postala socijalistička. Ali Bastilla je pojam, simbol.
Mislim da je i Poljska simbol. Svijet će otići dalje ali više nikada neće biti
kao prije te jeseni 1980., zar ne?
Kao što u našoj muzici neće biti isto kao prije pojave Azre.
Ja mogu nestati ali više neće biti isto. Neka će se budala naći…
Koliko te dotiče trenutak u kome smo sada? Ima li nešto o
čemu bi pjevao a još nisi?
Pjevam o svemu i to vrlo zrelo. Nevolja je što ne znam
koliko ću još moći. Nije mi stvar za svoju guzicu jer ja nemam ništa za
izgubiti. Strah me je za pjesme, taj proizvod. Ogroman rad stoji iza svake od
tih pjesama, mnogo sam proživio da bih takvu pjesmu stvorio. Pjesnik nije moj
ego nego moj rad. A to je ljudska svojina u ime socijalizma
Bojim se da me netko može spriječiti da pružim što mogu, a
mogu još puno toga. Koliko je to mnogo u širim razmjerima ne znam, ali u našoj
prosječnosti, u svom ovom autorskom sivilu, to može vrijediti.
Na kom nivou se bojiš da bi mogao biti spriječen, onemogućen?
Sprečavaju me na svim nivoima. To su perfidne stvari. Jedino
me još nisu uhapsili.
U tom kontekstu: koliko ti je lako biti Johnny Štulić?
Meni bi najteža kazna bila da nisam ovo što jesam. Odmah bih
se ubio. Bez obzira koliko mi je teško ja sam vrlo sretan. To je moja
sloboda… Svjestan sam da sam nitko i ništa. Puno veće gubice od mene, kada se
okrenulo kolo sreće, bile su brisane sa slika i iz knjiga. Niko nije ništa,
takvo je vrijeme. Valensa je ništa. To je ono najgore. Pjesnik je ništa. On je
uvijek na početku. Ja sam tigar od papira, uvijek na nekom početku…
Recimo, da je Bregović htio da bude zvijezda na početku. A
za to trebaš imati strahovito jak želudac i živce da ne poludiš. Stalno biti
pod lupom – to je užasan pritisak. Ne poznajem dovoljno Bregovića da bih rekao
kako sada izdržava i koliko se kaje te prve želje…
Na tvom početku kakva je ambicija postojala?
Ovako, s devet-deset Beatlesi su me stvarno drmnuli. Nisam
kužio engleski i nisam znao što sve to znači. Kad danas prevodim te pjesme
shvaćam da je ono što me je onda pogađalo upravo ono što sam i pretpostavljao.
Vremenom sam i ja osjećao da mogu, neka mi ljudi oproste, biti bolji od drugih
u nekim stvarima.
Za neke stvari mogu biti velika gubica. Ubijalo bi me ono
kad idem ulicom a drugi ne znaju ono što ja znam i mogu. To je kao kad te
zdravog strpaju u ludnicu.
Jesi li imao neke značajne uzore?
Paganini! U gimnaziji sam bio lud za Paganinijem. Inače
idola nikad nisam imao… Beatlesi su me uvukli u ovo ali ja bih nešto i ovako
bio. Vjerujem da bih postao dobar nogometaš. Bio sam lud, da mi je netko
posvetio pažnju bio bih Beckenbauer. Samo mi je falio rad. Talenat je baš
ništa. Sad izgleda blesavo, ali bih sigurno uspio… Važno je uložiti energiju,
vjeru i rad, rad, rad.
Znaš ono u šahu; dospiješ donekle, otvori se kombinacija
koja pruža deset varijanti. Potrebna je osnova, da dopreš do prve kombinacije,
e, za to je nužan rad. Kad dospiješ do nekih pozicija onda počinju da se
zadovoljavaju drugi kriteriji.
Ne uklapam se jer sam svjetska gubica
Dobro, vratimo se tvojim ambicijama. Koliko si onu prvu
zadovoljio?
Djelomično! Čovjek govori cijelim svojim bićem i ja osjećam
da sam još pri početku. Sudeći po objavljenom opusu, ja sam pjesnički možda tek
u prvoj polovini… Što se tiče muzičkog; sada bih morao naći s ovim znanjem
band s kojim bih ponovo sve ove pjesme odsvirao. To bi bilo pravo.
Jesi li 1978. vjerovao da ćeš dovde dogurati?
Ja sam vidio drugi kraj tunela, viziju svjetla, ali nisam
znao hoću li i dokle dospjeti. U sebi sam čuo daljinu, ali sam znao da je sve
tako neizvjesno.
Zanima me nešto drugo: kolika je cijena tvog neuklapanja u
vladajuće sisteme domaće rock scene?
Imam svoje povijesne okolnosti zašto sam drugačiji od
drugih. Htio sam uvijek da ljudi pa i muzičari misle svojom glavom. Nastojim
misliti svojom glavom uz sve svoje užasne greške i mane. Najviše što svojoj
zemlji mogu dati je da razmišljam svojom glavom. Neću da osrednjost vlada. Neću
da osrednjost sve određuje u fahu. Mnogi muzičari ni ne pokušavaju da se odvoje
od te poražavajuće osrednjosti…
Ja se ne uklapam u našu scenu jer sam svjetska gubica. Nije
se uklopio ni Pogorelić. Vjerojatno se ne bi uklopio ni Tesla… Baza je važna
a taj faktor osrednjosti varira u svojoj osrednjosti.
Bio si oklevetan kao demagog?
Ja demagog? Da prodam nešto? Kako da ja kažem da nisam
demagog? Nije važno što ja kažem, važno je ono što ja radim. Uzmimo, ja sam
veliki glumac ali pijem i smrdi mi iz usta. Da li to znači da sam slabiji
glumac? Istinu je teže dokazati nego laž. Kunem se bogom da sam pošteniji od
drugih. Kako mogu biti ja demagog kad ne jebem nikoga?
Kako bi volio da te ova generacija, koja ti je naklonjena,
zapamti: kao pametnog ili kao knjiškog čovjeka?
Ni jedno ni drugo, ima i pametnijih i knjiškijih od mene.
Volio bih da me svrstaju u anarhiju. Ljudi ne znaju što znači anarhija. Ne
znaju ni što je primitivan. To ne znači: uh, kako smrdi, već prvobitan.
Anarhija doslovno označava: pomanjkanje autoriteta. Ništa više. A ja hoću da
čovjek bude čovjek. On nije čovjek što ima dvije ruke i dvije noge nego zato
što ima tu svoju glavu. Volio bih da cvjeta na tisuće cvjetova.
Zar to nije komunizam? Da svako misli svojom glavom, da želi
bolje svima – ako to nije komunizam, ne znam što je drugo.
Jesi li razmišljao nekad o publici koja ti vjeruje. Koja
tako iskreno prihvaća to što ti radiš?
Raduje me pošto i ja u to vjerujem… Mene muči nešto drugo;
zašto ljudi nikad ne uče iz povijesti. Ne iz dnevne politike već iz povijesti.
Kako ne shvaćaju da sve ide po nekom kodu… Pusti manipuliranje ljudima. Bez
obzira na pobjednika, bez obzira na crno ili bijelo. Ne gleda se šifra, kod –
već uvijek ljudska glava.
Tvoja nova ploča se već trebala pojaviti. Zašto kasni?
Pitanje je hoće li se uopće pojaviti. Problem je jedna
pjesma, naslov joj je “Nedjeljni komentar”. U toku su neke
konzultacije i ne znam sudbinu, konačnu odluku. Ja pjesmu neću skidati s ploče.
Ako se ona ne može pojaviti – prekidam suradnju s Jugotonom,
a ako ne mogu naći nekog drugog izdavača prestat ću s radom… Meni je stalo do
te ploče jer ona sadrži 44 pjesme u koncertnom izdanju, dakle predstavlja jedno
zaokruženje dosadašnjeg djelovanja Azre.
Zašto se ta ploča zove “Ravno do dna”?
To je moje čišćenje pred samim sobom. Čas samokritike. Onda,
postoji i druga dimenzija svega. Tako se, na kraju, i jedna pjesma zove.
Zanima me nešto drugo. Bregović uporno tvrdi kako je sve to,
tvoj i njegov posao, zapravo posao za luđake.
Da vidiš jest… to prije nisam znao. Radiš ilegalno, protiv
bogova i protiv ljudi. Kradu te, varaju… Nije pitanje love već pitanje ideje.
Nikad nisam siguran da te neko jutro neće pokupiti zbog nekog razloga. Država
uzima lovu, ti koji će te pokupiti i oni žive od tvoje zarade… Sad, Bregović
ima drugačija iskustva i on više sudi po svojim cehovskim horizontima. Ja sam
pomalo van toga, lakše mi je pošto ne zavisim od ceha. Al’ to nije poruka.
Ne znam, ali mi je teško da vjerujem da su baš svi u toj
mjeri luđaci.
Slušaj, nitko od nas nije bukvalno lud. Ali, reci mi jednog
umjetnika koga kroz stoljeća ljudi nisu držali za ludog? Umjetnik drugačije
vidi svijet, a ljudi se toga pribojavaju. Kad čovjek nakupi više saznanja od
drugih on mora eksplodirati na neki način i to je opasno… Mi smo oni koji
uvijek dolaze s druge strane.
Možda će mi ostati samo koncerti
Bi li se s nekim mijenjao?
Ne. Jedino ako bi me stavili na muke, mijenjao bih se s
nekim tko nije na mukama.
Da li bi trampio neku svoju manu?
Volio bih da malo bolje sviram tu gitaru. To mi ne bi
škodilo.
Reci, vidiš li sebe kao nekog vođu?
Ja ne igram ulogu vođe, ne želim biti Valensa. Možda sam
nekakav vođa jer govorim neke stvari… Živim, a dobro znam da ću umrijeti…
Mada, kada bih ja bio predsjednik, kao što je govorio de Gaulle, onda bih
nekoga uvrijedio…
Na kraju bih te zamolio za jedno mišljenje; kako ti izgleda
“Sunčana strana ulice” s ove distance?
Baš sam je prije neki dan slušao. To je dobra ploča, mada bi
se dala bolje napraviti. Moja je nevolja u tome što imam mnogo boljih pjesama,
a nisam siguran hoću li uspjeti objaviti ih. Oduvijek sam želio da mi pjesme
izađu, da dopru do ljudi, tako i sada… Možda će mi ostati samo koncerti,
možda ni oni… Dolazi 1984. Orwellova 1984. Ostalo je tako malo vremena. Ljudi
moraju ravno do dna, moraju se otrijezniti. Cijena je velika. A ja imam samo
pjesme i ništa više.
Razgovarao: Petar Popović, foto: Ivan Posavec (Intervju,
1982.)
(TBT, index.hr)
