ANALITIKA
Posebno je vrijedno što su to predstavnici naroda iz
pustinje koji mogu zaustaviti krijumčare ljudi
Piše: Inoslav Bešker, thebosniatimes.ba
Nije čudo što su se predstavnici više od 60 uglavnom
berberskih plemena iz Fezana tri puna dana dogovarali s talijanskim ministrom
unutrašnjih poslova Marcom Minnitijem na rimskom Viminalu, gdje je Ministarstvo
unutrašnjih poslova, o kontroli južnih libijskih granica (odnosno, preciznije,
fezanskih, jer ni Tripoli, ni Bengazi, a ni Tobruk nemaju nad tim područjem ama
baš nikakve djelatne kontrole, i tako već desetljećima), koliko je čudo da se
sve to vrijeme nije ni znalo da je sva berberska, tebuska, odnosno sulejmanska
elita iz Fezana u Rimu. Pravo je čudo da nitko od Talijana to nije provalio, ni
na društvenoj mreži.
Talijanska kultura nije poznata po tome što bi bila
hermetički nepropusna kada su posrijedi tajne. Njezina je obrana upravo
suprotna: razašilja Hermesa niza svih 16 tradicionalnih vjetrova, s
eksponencijalnim brojem različitih, nerijetko posve suprotstavljenih verzija,
tako da se ne može pouzdano ni pretpostaviti koja je od “alternativnih
istina” najbliža činjeničnoj, kamoli točna – jer se tako nijedna ne
uspijeva nametnuti kao neosporna, po potrebi i desetljećima. To se naziva
“dizanjem prašine”, doslovce “prašinetine” (polverone),
korištenje sipine taktike u redundantnome informacijskom moru. Ovaj put –
grobni mûk do preksinoć.
Glavni tok ilegalnih imigranata u južnu Evropu ide iz Libije
preko Sicilijanskog kanala. To je put skopčan s opasnostima jer izbjeglice,
emigrante, na libijskoj obali šverceri ukrcavaju na podrtine, tjeraju ih i po
olujnom moru. Ako treba, ustrijele jedno ili dvoje kako se ostali ne bi nećkali
nego birali nesiguran prijelaz radije nego sigurnu smrt. Stručnjaci Ujedinjenih
naroda računaju da je tako u prvih 16 godina ovog stoljeća u Sicilijanskom kanalu
našlo smrt otprilike 20.000 ljudi – desetak puta više nego u Dvojnim
neboderima. Ali nije u New Yorku, pa nije skandal.
Svega toga ne bi bilo (barem ne u tim razmjerima) da u
Libiji postoji kakva-takva kontrola teritorija i kada šverceri ne bi plaćali
ujam mjesnim “gospodarima rata”. Ali ne bi bilo ni da je kontrolirana
južna granica, jer lavovski dio te čeljadi, toga imigrantskog mesa za
eksploatiranje, stiže u Libiju švercerskim kanalima iz Nigera i Čada, te
dijelom iz Alžira i Sudana.
Na tom pograničnom području ni Idrisova monarhija a ni
Gaddafijeva džamahirija nisu vladale drukčije nego u krhkom dogovoru s
tamošnjim pustinjskim plemenima. Ona su, od Gaddafijeva strašnoga kraja,
praktički suverena. I u neprestanim trzavicama koje znaju prerastati i u
sukobe.
Italija, ostavljena na cjedilu od Evropske unije, ismijana
od članica Visegrádske skupine, suočena s podatkom da bi pokazano milosrđe
moglo Angelu Merkel koštati vlasti u Njemačkoj, po drugi je put odlučila sama
platiti svoj mir, kao što ga je svojedobno platila da bi se prekinuli
švercerski kanali iz Crne Gore odnosno Albanije. Prvi put je Gaddafiju obećala
25 milijardi dolara, ali on je poginuo bitno prije isteka perioda dogovora.
Sada je sklopila ugovor s vladom u Tripoliju, kojoj obučava obalnu stražu i
moli Boga da Washington opozove embargo UN na isporuku radara Libiji. Istodobno
je ispotiha krenula rješavati problem pustinjskih kanala.
Znajući da ni Tripolitanija ni Cirenaika nemaju autoritet u
Sahari (iako Tuarezi i Awlad Suleimani većinom podržavaju proevropsku vladu u
Tripoliju, a Tebui onu proegipatsko-prorusku u Tobruku), uspjela je sama u Rimu
okupiti fezanska pustinjska plemena, pomiriti ih međusobno i uortačiti ih s
Italijom. Koliko će taj pothvat zapasti talijanske porezne obveznike – nemamo
pojma.
Jamačno nije jeftino, ali ne može biti skuplje od onoga što
Italija plaća za smještaj azilantskih aspiranata od kojih tek možda svaki
deseti-dvadeseti ima ikakve uvjete za odobrenje azila.
Svrha nije upropastiti imigrante, nego otežati i, po
mogućnosti, uništiti lagodnu zaradu švercerima koji nesretnike namamljuju u
Keniji, Kongu, Somaliji, Darfuru i gdje sve ne.
Pozornosti ne može promaknuti anakrona tribalistička
struktura dogovora s blagim okusom rasističkih stereotipa. Huffington prenosi
da su poglavice Minnitiju dali usmeno jamstvo: “Nama, Beduinima, dogovori
su pitanje krvi.” A Minniti je, po istom izvoru, odgovorio: “Ja sam
Kalabrez, i u oblasti odakle potječem računa se krv.” Može zvučati
ponosno, uznosito – ali kad se sjetimo da je u samoj Kalabriji, upola manjoj od
Hrvatske, u 1991 ubijeno više ljudi nego u zaraćenoj Hrvatskoj, kad se sjetimo
da je kalabreška ‘ndrangheta najkrvoločnija od svih evropskih mafija, gotovo da
bi trebalo zepsti. Barem dok se ne sjetimo koliko ljudi gine na mediteranskoj
trasi. Toliko o trećem mileniju, o dobu elektroničke globalizacije.
(TBT, Jutarnji.hr)
