TEME
Baveći se površnom analizom o stanju
radnika u Bosni i Hercegovini, o njihovom broju, zadovoljstvu, o broju
nezaposlenih i svim drugim pokazateljima
koji kazuju o stanju radnika, može se slobodno zaključiti da je stanje
katastrofalno.
Piše: Teufik Hadžiahmetović, thebosniatimes.ba
Baveći se površnom analizom o stanju
radnika u Bosni i Hercegovini, o njihovom broju, zadovoljstvu, o broju
nezaposlenih (iako nezaposleni ne bi trebali biti briga sindikata, nerad i
nedjelovanje upravo sindikata je dozvolio ogroman broj nezaposlenih, pa im se
iz tog razloga s pravom i veliki broj nezaposlenih stavlja na dušu) i svim
drugim pokazateljima koji kazuju o stanju radnika, može se slobodno zaključiti
da je stanje katastrofalno.
Nigdje radnika u sindikatu
Prije nekoliko dana pročitasmo da nas
Predsjedništvo Saveza samostalnih sindikata Bosne i Hercegovine poziva na na
proteste 1. maja 2017. godine.
Poziva nas rukovodstvo SSS BiH!?
Kako bi se to na današnjim društvenim
mrežama reklo: Izazov upućen!
Nije šala, poziva nas SSS BiH, u slobodnom
prijevodu, onako kakav je rejting ove organizacije među njenim članstvom, razložili
bi smo ovu skraćenicu na Sramni sindikalni savez Bosne i Hercegovine. Doduše ne
jedini, ima nekoliko “sindikalnih” saveza u Bosni i Hercegovini, ali su kao
jaje jajetu slični u svakom smislu. Međutim, ovaj je poseban, ovaj je temeljni,
više od 100 godina star, ekskluzivni korisnik imena Bosna i Hercegovina u svom
nazivu i mnogo toga drugog čime se predstavnici istog busaju u prsa, a a za šta
ni najmanje nisu zaslužni, šta više. Sve ga to čini posebno važnim, savezom bez
kojeg ne bismo mogli, ne bismo izdržali. Naše plate, naknade, sigurnost na
radu, zdravstvena zaštita i ostalo nas radnika u Bosni i Hercegovini bi bile
mizerne ili nikako ne bi postojale. Bili bi smo robovi, ne bismo bili
dostojanstveni, kao što to jesmo, da nije Sramnog sindikalnog saveza Bosne I
Hercegovine. A možemo li gore i dublje od ovoga gdje smo sada?
Dakle, važno je shvatiti koga to poziva SSS
BiH? Kome se obraća? Kome će SSS BiH biti predvodnica u navodnim protestima i
sa kojim ciljem? Od čega SSS BiH neće odustati čak i onda kada ta ustrajnost
podrazumijeva i opasnost po ličnu sigurnost i nezasluženi komfor čelnika SSS
BiH, da bi nas time uvjerio u vjerodostojnost sebe samog, primorao da mu vjerujemo
i čvrsto stanemo iza stavova i ciljeva koje će nam predstaviti i zbog kojih nas
zove?
Baveći se površnom analizom o stanju
radnika u Bosni i Hercegovini, o njihovom broju, zadovoljstvu, o broju
nezaposlenih (iako nezaposleni ne bi trebali biti briga sindikata, nerad i
nedjelovanje upravo sindikata je dozvolio ogroman broj nezaposlenih, pa im se
iz tog razloga s pravom i veliki broj nezaposlenih stavlja na dušu) i svim
drugim pokazateljima koji kazuju o stanju radnika, može se slobodno zaključiti
da je stanje katastrofalno. Takvo je već
dugo, ali posebno u posljednjih desetak godina. Od statističkih podataka
koji o broju nezaposlenih variraju od 24 %, dok drugi govore o stopi od 42%,
kako se kome ćejfne i kako kome treba, samo su gori podaci da oni koji su u
statusu zaposlenih spadaju, u ogromnom broju, u kategoriju socijalno ugroženih,
odnosno spadaju u kategoriju skoro million Bosanaca i Hercegovaca koji se
nalaze ispod granice siromaštva. Ali ovdje se nećemo suštinski baviti
statističkim podacima, svakako ne podacima o broju nezaposlenih, jer oni na
neki način nisu briga sindikata, ali kroz kroz njih svakako možemo bolje
shvatiti apsurd u kojem živimo.
Iako je trend koji je bio preteča ovog
stanja započeo i ranije, kroz procese liberalizacije i privatizacije, a
oslonjen na ratnu devastaciju ekonomije i njenih resursa u skoro potpunom
smislu, unazad dvadesetak godina, mnogi su elementi utjecali na to da stanje
počinje bivati katastrofalno tek u posljednjih desetak godina. Radi se o tome
da je u ranijoj fazi, do 2010. godine mnogo toga bilo nejasno, mnogo toga se
dešavalo a da radnici nisu u najvećem broju imali saznanja o tome da se ne radi
o nemoći niti o neznanju, već o smišljenom konceptu privatizacijske pljačke.
Radnici i oni koji su čekali da im se taj status, nakon ratnog prekida, ponovo
uspostavi to nisu znali, a na kraju krajeva nisu ni morali znati. Te i takve
stvari, u tim godinama su morali znati oni kojima je to bio posao, kao što im
je posao bio da učine ono što se od njih očekuje da se taj trend i namjera
zaustavi ili najmanje da taj trend ne napravi toliku štetu da im pravo na
životnu egzistenciju bude ugroženo. Upravo te godine privida i nerealnih
očekivanja jesu dovele do toga da, umjesto u pozitivnom, stvari krenu ka
katastrofalnom smjeru. Međutim, i u tim godinama je postojao SSS BiH, postojali
su sindikati koji čine SSS BiH, postojale su članarine koje su ubirane od
radnika, postojala je imovina SSS BiH, kirije od zakupa na tu imovinu,
postojale su razne pomoći i donacije prema SSS BiH, odnosno prema sindikatima
koji ga čine. Dakle, neko je morao biti i neko jeste odgovoran, ako ne
krivično, jer ovdje je krivična odgovornost postala irelevantna u svojoj
osnovi, onda u moralnoj, ljudskoj dimenziji odgovornosti. Ali, ta vrsta
odgovornosti je svojstvena samo moralnim i odgovornim ljudima, jer ona nije
bazirana na formalnoj osnovi, pa je prepuštena nekoj definiciji koja ovisi o
drugim vrijednostima kojih moguće nema napisanih u nekim pravilima ponašanja,
zakonima, statutima i sl. Ta vrsta odgovornosti, iako se ovim ne isključuje ni
ona krivična za koju postoje svi elementi, definitivno se mora primijeniti na
osobe koje se sindikalnim liderstvom kroz SSS BiH bave već tri decenije.
Rezultat sindikata je katostrofalan
Nama je sasvim dovoljan podatak koji glasi
da je prosječna plaća u Bosni i Hrecegovini cca 850 KM. Da, toliko iznosi, jer
je na taj nivo podižu neki sektori kojih procentualno, u ukupnom broju
zaposlenih ima manje, ali je njihova prosječna plaća daleko iznad prosjeka,
čime se kroz ovaj podatak, kroz prosječnu plaću amortizuje podatak da u
ključnim privrednim djelatnostima (ključnim za svaku uspješnu državu, ne za
Bosnu i Hercegovinu), plaća koja se isplaćuje iznosi 350, 400, 500,…KM!? Da, u
većini privrednih djelatnosti plaća koja se isplaćuje je daleko ispod prosjeka
koji se statistički prezentira, ali što je, za ovaj tekst daleko važnije,
sindikalni lideri taj podatak, podatak o prosječnoj plati, najčešće koriste.
Time skrivaju dimenziju katastrofe i egzodusa onih za čije interese bi trebali
da se bore i zalažu. Posebno je važan sektor privrede, on je temeljni i kada ga
posmatramo kroz posljednjih tridesetak godina nekako nosi obilježje, u smislu
sindikalog liderstva i sindikalnog pečata, konstantne i sramne povezanosti dva
čovjeka – osoba koje danas (u posljednjih deset godina) ni manje ni više nego
prethodnih dvadeset ili trideset godina, egzistiraju u ulogama sindikalnih
lidera, nekada granskih sindikata, a već godinama čelnika SSS BiH.
Nekada ranije su njih dvojica imali ulogu
predvodnika industrijskih sindikata, metalne industrije, što je i morala i
trebala biti grupacija koja vuče, koja motiviše i tjera naprijed ostale, uz
rudare i drvoprerađivače, hemijsku, industriju tekstila i obuće i druge. Svaka
je grupacija važna, svaki granski sindikat je važan, ali metalci se posebni i specifični,
zbog toga ih izdvajamo i stavljamo u fokus, posebno zbog posljednjih deset
godina. Naime, u prethodnih dvadeset ili trideset godina sindikati iz metalske
oblasti su u smislu borbe protiv pljačkačke privatizacije ostali na nivou ostalih,
spomenutih sindikata, ali i onih koji su ispušteni, a kojih se privatizacija
ticala. Taj nivo je sraman, nivo koji više govori o njihovoj nesposobnosti i
neznanju nego o bilo čemu drugom. Efekti su neumoljivi i sumorni, a rezultati
tih sindikata katastrofalni. Ali ti izrasli lideri, lideri koji su se kalili u
metalskoj industriji su u posljednjih desetak godina preuzeli Sramni sindikalni
savez Bosne I Hercegovine i učinili ga još sramnijim i potpuno impotentnim, smiješnim
do apsurda. Zbog toga ih stavljamo u fokus.
Zaista zvuči krajnje bezobrazno, ali je
veoma istinito da je takvima sindikalni angažman služio kao zaštita od
mobilizacije, bježanje od vojne obaveze, od odbrane, pa i fabrika i radnih
mjesta. Oni su u ratu sve to branili kroz sindikat i time što su bili
predsjednici sindikata.
Gledajući i analizirajući prethodne godine
u kojima je SSS BiH, pod vođstvom ovog dvojca i njima podilazećih pajdaša organizovao
proteste, sa sigurnošću se može konstatovati da oni nisu bili ni po broju niti
po intenzitetu niti po bilo čemu drugom ekvivalent stanju u kojem se nalazi
radnička klasa Bosne i Hercegovine. Ti protesti su ličili na njihove
organizatore – bili su bez karaktera. Protesti koji su organizovani su, i onda,
rijetko, kada su organizovani, završavali sa mizernim efektima, najčešće takvim
da je dostojanstvenije i manje štetno bilo ne organizovati ih nikako. Također,
skoro sve aktivnosti koje su rađene,a ne spadaju u javno izražavanje
nezadovoljstava bile su takve da im je prisustvovalo maksimalnih desetak
hiljada okupljenih, ako je ikada bilo i toliko.
Javnost i sindikalno članstvo i dalje čeka
da se ponovo okupi ispred zgrade arlamenta Federacije BiH i nastavi proteste i
borbu protiv usvajanja Zakona o radu započet 30. jula 2015.godine. Naime, toga dana
nam je jedan od lidera SSS BiH najavio da se protesti sa mnogo više učesnika
nastavljaju poslijepodne, pa evo čekamo da se okupimo, vjerujući da Zakon
protiv kojeg se borimo neće biti usvojen?!
Zbog toga i čuđenje na poziv za proteste,
mi već imamo proteste, u kontinuitetu, samo nas ne vide, radimo incognito: Živio
Bajro, živio Ismo i njihova kasta!
Ovo je uvod, nastavak slijedi…
(TBT)
