TEMPO
Liverpoolovi navijači nisu pretjerano ludi za time da ih
neko podsjeća da je njihov klub nastao od Evertonovog “rebra”
FOTO: (public)
Baš ništa posebno nema u tih 40-ak hektara parka u središtu
urbanog Liverpoola. Ništa što niste vidjeli u nekom od bezbroj istih ili
sličnih parkova bilo gde na svijetu; ništa što bi vas, ako ne živite u Liverpoolu,
inače privuklo da odete u Stanley Park. Jedna mala evangelička crkva, nekoliko
viktorijanskih građevina kakvim je ovaj grad ionako nakrcan i poneka fontana.
Par penzionera koji su izveli psa u šetnju, njihovi mlađi savremenici koji su pobjegli
s matematike i malo se bolje zabavljaju na zavučenoj klupi ili dječak koji
nespretno trči za loptom.
Sve dok ne podignete pogled i ne ugledate Goodison Park s
jedne i Anfield s druge strane, ni po čemu ne možete biti svjesni da ste na
jednom od najvažnijih mjesta u historiji svjetskog fudbala, piše Telegram.hr. Na
mjestu koje je izrodilo dva velika kluba i specifično rivalstvo kojem smo danas
svjedočili u 228. kompetitivnom dvoboju Evertona i Liverpoola u historiji.
Da nije bilo Stanley Parka, koji je u maju 1870. svečano
otvorio gradonačelnik tada ubrzano rastućeg Liverpoola Joseph Haback, historija
fudbala bi danas sasvim sigurno izgledala drugačije. A jedan od najvećih
klubova ikad, Liverpool FC, vjerovatno ne bi ni postojao.
Liverpool tog vremena bio je u najmanju ruku specifičan
grad. Amerikanci su ga zvali evropskim New Yorkom; Liverpool je već tada imao
odlike kosmopolitskog grada u kom su imigranti bili dobrodošli. Međutim,
najveća luka carstva u praksi je privlačila prije svega one najsiromašnije –
radničku klasu u potrazi za poslom, koju je bogata elita izrabljivala do
maksimuma. Kako piše Johm Williams u knjizi Red Men, u Liverpoolu se radilo u
pravilu mnogo više nego u Londonu ili Birminghamu, satnica je dosezala i do 70
sati nedjeljno. Razlika između bogatih industrijalaca i radnika bila je
ogromna, a ulice Liverpoola postale su najopasnije u Engleskoj.
Alkohol je bio jeftin i lako dostupan. U Liverpoolu, koji je
u vrijeme kada se otvorio Stanley Park imao nešto više od pola miliona
stanovnika, bilo je preko 2.500 mjesta na kojima se točilo piće. Pijanci, koji
su na ćoškovima prepadali prolaznike tražeći novac za pivo ili viski, s
vremenom su udruživali u bande, pa su High Rip Gang, Bridge Boys i Canal
bankersi uskoro vodili prave ratove za prevlast na ulicama.
Elita je u to vrijeme “svojim” sportovima i dalje smatrala
ragbi te donekle kriket, dok oni najsiromašniji jednostavno nisu imali vremena
za takve hobije. Međutim, kao i u drugim većim engleskim gradovima tog vremena,
crkva je kroz sport – prvenstveno fudbal – vidjela svoju priliku da priđe
radničkoj klasi. Crkva je već ranije osnovala fudbalske i kriket klubove –
poput Aston Villa, Wolverhamptona, Birmingham Citya i Boltona – a u Liverpoolu
su zainteresovane počeli da okupljaju oko metodističke crkve Svetog Dominga.
St. Domingo FC bilo je prvo ime kluba koji je dobio svoj
kutak u Stanley Parku i sve je više ljudi dolazilo da gleda fudbal koji se tamo
igrao. Uskoro, sredinom 1879, klub je preimenovan po jednom dijelu Liverpoola u
kojem, doduše, nikad nije zaigrao: Everton FC. Veza sa samom crkvom postajala
je slabija, a s obzirom na to da se u blizini igrališta nalazila i malena
kapelica te lokalno groblje, buka koju su navijači proizvodili subotom i nedjeljom
natjerala je Everton na selidbu; prvo nakratko na obližnji Prior Road,
igralište koje je bilo premaleno, a onda i tek malo izvan parka na dio koji su
lokalci zvali Anfield.
Bila je to ideja izvjesnog Johna Houldinga, vlasnika pivare
i ambicioznog lokalnog političara, koji je u fudbalu vidio sjajnu priliku za
biznis, ali i jačanje uticaja u društvu. To što su klupsku upravu činili
crkvenjaci, konzervativci i borci protiv prodaje alkohola nije ga spriječilo da
se s njima udruži i uskoro postane i predsjednik kluba. Na njegovu inicijativu,
Everton je napravio i za to vrijeme moderne tribine te Anfield pretvorio u
jedan od najmodernijih stadiona u zemlji s kapacitetom od 20.000 gledaoca,
uskoro je postao i najpopularniji klub u gradu, ali i jedan od osnivača
“Football League”.
Već u drugoj sezoni takmičenja s klubovima iz ostatka zemlje
Everton je osvojio svoju prvu titulu prvaka, uloživši za to vrijeme solidan
novac u tim – igrači su zarađivali i do nevjerovatnih 90 funti nedjeljno – ali
i zaradivši pristojne svote na odličnoj posjećenosti. Međutim, Houlding nije
tako zamislio stvari.
On je bio jedan od najbogatijih i najpoznatijih ljudi u Liverpoolu,
zakleti konzervativac, krupni kapitalista i vođa lokalnog društva Slobodnih
zidara koji je govorio samo jezik novca. Fudbal je vidio kao način za
proširenje svog posla, pa je tako i sopstvenom klubu naplaćivao rentu na Anfieldu.
Štaviše, nekoliko je puta povećavao iznos. U zamršenim vlasničkim odnosima
između prvog vlasnika zemljišta na kojem je stadion izgrađen, Houldinga i samog
kluba, svako je imao neki svoj interes i na kraju se klupska uprava pobunila te
odlučila da iseli s Anfielda. Ali, Houlding je 1892. registrovao kompaniju pod
imenom Everton Football Club and Athletic Grounds Ltd. prije nego što su to oni
stigli da učine.
Bio je to njegov potpuno legalni pokušaj otimanja kluba.
Međutim, velika većina malih dioničara stala je na stranu ‘pravog’ Evertona, a
isto je napravila i “Football League”. Klub je za 50 funti godišnje – Houlding
je na Anfieldu tražio već 380 funti – dobio zemlju u obližnjem Goodison Parku i
krenuo s izgradnjom novog stadiona.
Houldingu je tako ostao stadion, ali bez kluba koji bi na
njemu igrao, te je odlučio da osnuje novi.
Oko sebe je okupio lojalne saradnike, mahom preduzetnike –
od 1892. do 1914. čak 15 od 23 Liverpoolovih direktora bili su aktivni Slobodni
zidari – gotovo sve igrače doveo iz Škotske i stvorio ono što danas poznajemo
kao jedan od najvećih svjetskih klubova – Liverpool FC.
Na početku je Liverpool okupljao mnogo manje navijača nego
Everton, koji je još uvijek bio klub zajednice. Međutim, s ulaganjima su došli i
rezultati, klub je dospio do Prve lige i prvu titulu osvojio već 1901, pa je i
broj gledaoca srazmjerno tome rastao.
Danas, više od vijek kasnije, Liverpoolovi navijači nisu
preterano ludi za time da ih neko podsjeća kako je njihov klub nastao od
Evertonovog ‘rebra’; Evertonovi pak u tome nalaze utjehu za znatno slabije
popunjenu trofejnu dvoranu. Liverpool je osvojio čak 18 engleskih titula, 15
kupova (FA i League), pet puta bio evropski prvak i još triput osvajao Kup
UEFA/Europsku ligu; Everton je dvostruko manje puta bio engleski prvak, a uz to
još ima pet FA Cupova i jedan UEFA-in Kup pobjednika kupova.
No, Merseyside derbi od prvog je dana bio ponešto drugačiji
nego druga gradska rivalstva. Među navijačima nikad nije postojao velik razdor
po socijalnim ili nekim drugim linijama i mnoge porodice među sobom imaju i
‘plave’ i ‘crvene’ članove. Rijetko je dolazilo do sukoba među navijačima, čak
i u najgore doba huliganizma. Liverpool, uostalom, ima i dosta žešće navijačko
– i također historijsko – rivalstvo s Manchester Unitedu.
Dva davno posvađana i razdvojena brata naučila su da žive
kao dobri susjedi, zaključuje se u tekstu Telegrama. Pogotovo zadnjih decenija,
nakon što su – jedan prije, drugi malo kasnije – zapela negdje na pola puta
između osrednjosti i velikih ambicija te vremenom možda izgubili dio svog
identiteta. Ono što oba tabora najviše boli sigurno je to što trofej
nacionalnog prvaka još od 1987. (Everton), odnosno 1990. (Liverpool) nije
stigao u Stanley Park.
(TBT)