KOLUMNA
Goldman Sachs procjenjuje da su šanse za finansijsku krizu u Kini 2017. godine 25%, a sljedeće godine čak 50%. Ali šta to tačno znači? Da li će se ekonomija suočiti sa stvarnim rizikom sloma koji bi uzdrmao čitavo društvo, ili će to biti stagnacija u japanskom stilu, ili samo usporavanje rasta?
Piše: Timothy Garton Ash, thebosniatimes.ba
Kada se dvojica najmoćnijih ljudi na planeti, Donald Trump i Si Đinping, budu sreli u ljetnjoj palati američkog imperatora, moći će da se pohvale jedan drugome da su političke sisteme svojih zemalja zaista napregli do krajnjih granica. Nakon što su nezavisni sudovi blokirali Trumpova uredbe o zabrani ulaska bliskoistočnih građana u SAD, pošto su šefovi obavještajnih agencija glatko odbacili tvrdnje da mu je Obama prisluškivao telefone, a kongres odbio inicijativu za ukidanje Obamacarea, što je bilo jedno od glavnih obećanja u Trumpovoj kampanji, najstarija liberalna demokratija bilježi najveće opterećenje u svojoj historiji. Još uvijek nije sasvim izvjesno da će taj sistem imati snage da zauzda ovog ekscentričnog, narcisoidnog i agresivnog egomanijaka.
U međuvremenu, u drugoj imperijalnoj prijestonici, Si nastavlja da konsoliduje zastrašujuće centralizovanu moć lenjinističke partije koja ima vodeću ulogu u svim sferama života. U Pekingu se prepričava šala da je Si sada kineski COE (chairman of everything) – šef svega. Pitanje vrijedno 64 triliona dolara glasi: da li će recentralizovani autoritarni sistem – koji je dijelom lenjinistički/maoistički/dengistički, dijelom kineski imperijalni, a dijelom nešto sasvim novo – uspjeti da zadrži kontrolu nad sve složenijim ekonomskim i društvenim zbivanjima.
Magla neizvjesnosti u Pekingu je gušća nego u Washingtonu, dijelom zbog tajnovitosti koja okružuje politički život imperijalne partijske države, a dijelom zato što je sistem uspostavljen u Kini nešto sasvim novo u historiji svijeta. O mogućim pravcima razvoja lenjinističkog kapitalizma stvarno ne znamo ništa. Ali znamo ko su gubitnici u primjeni nove Sijeve strategije. To su korumpirani državni zvaničnici i poslovni ljudi koji su se našli na meti drakonskih antikorupcijskih mera i čistki. Gubitnici su i kineski liberali. U godišnjim izvještajima vrhovnog narodnog suda i vrhovnog tužilaštva posebno se naglašavaju optužnice podignute protiv advokata i aktivista koji se bore za ljudska prava.
Civilno društvo je izloženo sličnim napadima kao u Rusiji poslije donošenja Putinovog zakona o stranim nevladinim organizacijama. Svakog dana stižu vijesti o cenzuri neke web stranice, bloga ili servisa Weixin (WeChat). Liberalni intelektualci koji su do nedavno učestvovali u javnim raspravama povukli su se na univerzitete i u unutrašnju emigraciju. Jedan od njih je primjetio da Si i Trump imaju i tu zajedničku crtu: odbojnost prema liberalnim intelektualcima i medijima. Ako je sloboda govora jedan od preduslova dobre državne uprave, onda je njeno gušenje veliki gubitak za razvoj Kine na duži rok.
Sjetimo se trojstva o kojem je govorio politički ekonomista Albert Hirschamn – odlazak, glas i lojalnost. Glas (to jest, javno istupanje) naglašeno je prisutan u političkom sistemu SAD – kao što su utemeljivači nacije i željeli – kroz nezavisne medije, nezavisne sudove i razvijeno civilno društvo. U Kini je taj glas sveden na šapat odobravanja uplašenih dvorana. Odlazak je u porastu: bogati ljudi sklanjaju svoj kapital i svoju djecu van zemlje. Jedan od članova partije nižeg ranga povjerio mi je da dio svog novca drži u Hong Kongu – „ne mnogo, ali dovoljno“. Ipak, zalihe lojalnosti su i dalje ogromne zahvaljujući izuzetnim ekonomskim uspjesima u posljednjih 40 godina i ponosu stanovnika nekada siromašne i ponižene zemlja koja je postala globalno važna sila. Pitanje je da li sistem predsjednika Sija može održati ono što politikolozi nazivaju performativnom legitimnošću, budući da se zemlja približava prepreci srednjeg nivoa razvijenosti.
Kina je prošla kroz finansijsku i ekonomsku krizu zahvaljujući velikim investicijama i masovnom zaduživanju. Švicarski UBS procjenjuje da je ukupna zaduženost javnog i korporativnog sektora i domaćinstava u Kini porasla sa oko 150% BDP-a krajem 2006. na više od 270% BDP-a krajem prošle godine – što je zabrinjavajuće visok nivo za ekonomiju u razvoju. Cijene nekretnina u velikim gradovima su van kontrole. Priliv jeftine radne snage iz ruralnih oblasti presušuje. Zbog politike jednog djeteta stanovništvo Kine ubrzano stari. Korupcija i kriminalno udruživanje državnih zvaničnika i biznismena često su imali za rezultat grandiozne investicione promašaje. Pokrenuta antikorupcijska kampanja doprinosi rješavanju tog problema, ali istovremeno blokira proces odlučivanja, jer uplašeni zvaničnici sada prosto ne rade ništa. Aktuelni režim iz političkih razloga podržava preduzeća u državnom vlasništvu, mada bi sa stanovišta rasta produktivnosti i inovacija bilo korisnije dati više prostora privatnom sektoru (i inostranim investitorima). Trumpovski populizam ugrožava otvorena tržišta na koja Kina izvozi. I tome kao da nema kraj.
Goldman Sachs procjenjuje da su šanse za finansijsku krizu u Kini 2017. godine 25%, a sljedeće godine čak 50%. Ali šta to tačno znači? Da li će se ekonomija suočiti sa stvarnim rizikom sloma koji bi uzdrmao čitavo društvo, ili će to biti stagnacija u japanskom stilu, ili samo usporavanje rasta? Pored dugačkog spiska očekivanih ekonomskih izazova, tu je i impresivna lista faktora koji pozitivno utiču na razvoj kineske ekonomije. Kao zemlja u kojoj je sloboda govora ograničena, Kina možda nema inovativnost jedne Silicijumske doline, ali ostaje neprevaziđena u razvoju inovacija, u njihovom kopiranju i usavršavanju. Aplikacija Weixin-WeChat je nastala kao kopija WhatsAppa, a danas je bolja od originala.
Vadeći debitnu karticu u gradu u kojem se plaćanje pomoću smart telefona praktično podrazumijeva, osjećao sam se kao rođak iz provincije. U gradu je u isto vrijeme bio Tim Cook, šef Applea, da bi najboljima među kineskim inovatorima ponudio gomilu novca i mjesto u kineskoj verziji prodavnice Apple aplikacija.
Perspektive politizovane kineske ekonomije nisu važne samo za stanovnike Kine i opšte stanje svjetske ekonomije. Kineski politički sistem uživa relativno nizak nivo proceduralne legitimnosti, za razliku od zapadnih demokratija koje prihvataju ono što jedan kineski kolumnista opisuje kao „nepredvidivost“ izbornog procesa. Ako legitimnost koju je osigurao ekonomski uspjeh počne da se osipa, Kina će vjerovatno morati da se osloni na drugi ključni izvor podrške: nacionalizam. U najgorem slučaju, očekuje nas kineska verzija putinizma, uz primjenu represije u zemlji i hibridnu agresiju van nje.
Imajući u vidu nepredvidivo ponašanje američkog predsjednika, kao i niz kriznih tačaka – nuklearni program Sjeverne Koreje, Tajvan i Južno kinesko i Jugoistočno kinesko more – koje mogu dovesti do sukoba SAD i američkih saveznika s jedne i nastajuće azijske supersile s druge strane, zaključak je jasan. Unutrašnja dinamika jedinstvenog političkog eksperimenta u Kini važna je ne samo za one koje imaju interese u ovoj zemlji, već za svakoga ko razmišlja o mogućem ratu i šansama za mir u današnjem svijetu.
(TBT, The Guardian)
