KOLUMNA
Ne može Bošnjake u Evropi zaštititi ni NATO
ukoliko oni sami ne izgrade vrijednosti na kojima je nastala Evropa
Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Nedavno me je sreo general Jovan Divjak i
pružio ruku, rekavši da me čita i podržava u mojim stavovima. Nisam znao da mu
je supruga umrla i da je stoga uvijek živahni i glagoljivi Jovo bio vidno
rezigniran i tužan. „Hvala moj generale,“ rekao sam. “Nemaš pojma koliko mi to
znači.“ Tim prije jer ja sam skrivio što se bilo pokvarilo naše ratno drugarstvo
jer nisam bio prisutan na dodjeli priznanja
koje je Ambasada Francuske dodijelila Divjaku, iako mi je on osobno
uručio pozivnicu. Nikad nije uvažio moju ispriku, da sam to veče imao važne
goste koje nisam mogao ostaviti same, već je sumnjao da sam se distancirao od
njega.
Heroji umiru pjevajući!
Znam da se Jovo povukao nakon hapšenja u Beču
i da veoma pazi i vodi računa šta govori. Na žalost!Tako da ne očekujem da će on
tu podršku javno izreći.
Pošto je umro pokojni Stjepan Šiber, a Dragana
Vikića sudski progone pod otpužbom da je počinio, ili da je odgovoran za
„nečasna djela“, nedostojna jednom istinskom ratnom heroju, pitam se ima li u
tome opake zakulisne igre da se naša oslobodilačka borba ogoli i razvlasti
najdragocjenijih vrijednosti koje smo pokazali tokom agresije na Bosnu i
Hercegovinu?!
Za razliku od Šibera i Divjaka, o kojima sam
napisao velike portrete, Vikića nikad nisam upoznao i nikad nisam napisao tekst
o njemu. Ipak, Vikića se sjećam kad je sa svojim „specijalcima“ izišao na
Širokaču, na primjer, sa nekakvim „oklopnim vozilima“… Od tad nosim mitsku
sliku njegove figure kakvu nikad nisam vidio ni u najspektakularnijim
holivudskim filmovima; držao je „pumparicu“ u velikim šakama, a mišice su mu
izgledale poput debelih guma „oklopnog vozila“ pored kojeg je stajao!
Uvijek o tome govorim kad me ponesu emocije i
uspomene ne te slavne dane kako su Ćelo, Topa, Talijan, Vikić … i drugi
„branioci grada“ izgledali moćnije i ljepše od svih glumaca koji su glumili u holivudskim
filmovima. Takav imidž branilaca Sarajeva je ledio krv u žilama agresorima, ali
ništa manje nije izazivao ushićenje diljem slobodarskog svijeta!
Onda je Tifa snimio spot sa pjesmom „Ponesi zastavu,
Dragane Vikiću!“…
Jeste da danas pro-esdeaovski mediji pišu kako
je Alija Izetbegović primio Vikića i prije rukovanja sa herojem ustao na noge i
zapjevao ovu pjesmu. Sve je to tako bilo i sve je tad bilo u redu, ali šta je
sa „Vikićevom zastavom“ kad se opjevani heroj ponižava po sudovima, a pjevač je
otišao u Beograd, kako je izjavio, da tamo umre.
Nisam pročitao niti čuo tako snažnu podršku i
osudu postupka, tačnije progona i poniženja Dragana Vikića, kao što nisam čuo
ni izraze žaljenja zbog postupka Tife.
Da nije kako jeste, da imamo omladinu koja voli svoj grad i koji su
pjevajući ginuli za ovaj grad, desile bi se demonstracije podrške Vikiću i
pisala bi se pisma/peticije da se legendarnom pjevaču Tifi, ma kakva bolest da
je u pitanju, omogući dostojno liječenje i da, ako već umire, umre u svom
gradu!
Potom, Vikićeva zastava je bila zastava svih
Hrvata-katolika zbog koje Sarajevo i danas jeste i uvijek će biti i njihov
grad. Kao što je na koncu, i Tifina pjesma, bila pjesma svih Srba zbog koje je
Sarajevo bilo i danas jeste njihov grad!
Žao mi
je da nisam čuo riječi prijekora, a prije svega podrške Vikiću od njegovih
sunarodnjaka u Sarajevu! Da nisu umrli Šiber, te braća/fratri Luka i Petar, oni
bi se sigurni oglasili!
Šta da očekujem od političkih nasljednika
Alije Izetbegovića, koji je, na primjer, komentirao hapšenja generala Armije
Bosne i Hercegovine po osnovi optužnica MSP u Haagu, da bi najradije ležao sa
njima?! Ništa! Oni su tu Vikićevu zastavu predali Tayibu Erodganu zarad
jeftinog (islamskog) populizma i desetka para sa kojima grade modemska stambena
naselja za „zelenu buržoaziju“, ili da njihova žgadija kojoj su dali svu vlast
u gradu, grade spomenike ćaćinim brijačnicama u kojima su sunećeni Bošnjaci. E,
shvatili smo poruku: hvala ćuni, ona nas je održala!
Otmi zastavu, Dragane Vikiću!
Uporedo, kako su se nad Bosnom nadvili isti oni crni oblaci
nacionalizma, kako na Istoku, tako i na
Zapadu, bošnjački lideri se zaklinju na vjernost Evropi i mole da Bosna i
Hercegovina uđe u NATO, jer bi, u slučaju da nas zahvati ratni požar, nestalo
Bošnjaka. Problem je, navodno tehničke naravi, jer vlasti neće da uknjiže
državnu svojinu itd. Međutim, to je samo jedan strana problema, ona manje
problematična, zbog koje ni taj ni takav NATO ne može zaštiti Bošnjake od njih
samih. Spas Bošnjaka, odnosno države Bosne i Hercegovine nalazi se u
vrijednostima na kojima je i taj i takav NATO nastao i koje on kao vojna
alijansa primarno štiti. A, to su vrijednosti na kojima je nastala Evropa i one
su primarno definirane kao liberalna demokratija koju baštine svi evropski
narodi. U onoj mjeri u kojoj su te vrijednosti prepoznate kod nas kad smo bili
izloženi agresiji sa genocidnim posljedicama, u toj mjeri nam je svijet, pa i Evropa,
pritekla u pomoć. I obrnuto, u onoj mjeri u kojoj je ta ista Evropa, pa i NATO,
oklijevala i kalkulirala da spasi Jugoslaviju, odnosno spriječi ratove na
Balkanu i agresiju na Bosnu i Hercegovinu, u istoj mjeri joj se to danas vraća
i sveti! Najnovije Deklaracija lidera Evropske unije koju su potpisali u Rimu, da
bi spasili Evropu od raspada, neumoljivo podsjeća na ideju koju je Alija
Izetbegović, sa Kirom Gligorovim, ponudio za spas Jugoslavije. Radi se, sjećate
se zar ne ?!, o takozvanoj „stepenastoj Jugoslaviji“. Da su tadašnji evropski lideri shvatili
Izetbegovića, gdje bi danas bila ta njegova „stapenasta“ Jugoslavija, a gdje
Evropa?! Bez obzira na sve, Evropa, kao i Bosna treba novog Aliju koji će
ponijeti zastavu Dragana Vikića. Taj neko novi, ne mora uopće nositi ime
Alijinih sunarodnjaka, prvo bi morao osloboditi Vikića od nečastivih sila koje
su mu se natovarile na vrat, i oteti njegovu zastavu iz šaka koje nisu dostojne
da mašu njome!
(TBT)
