KOLUMNA
I Penis Pizdić poput Budnje plaća ciganima da
zataškavaju ubistvo Ramiza Delalića Ćele!
Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Ovaj tekst bi trebao nositi oznaku koja
ukazuje da nije preporučljiv čitati maloljetnim i labilnim osobama zbog eventualnih
neprimjerenih izraza kojih se neću libiti. Čemu ovo upozorenje? Zato što sam
toliko ljut i ogorčen na aktualnu bošnjačku vlast, ali ništa manje ni na
žitelje ovog grada koje smo nekad ponosno zvali Sarajlijama!
Još je ovo grad Duška Zgonjanina?!
Razlog ovakvoj mojoj ljutnji je moje
saslušavanje u Tužilaštvu KSA zbog teksta kojeg sam objavio na ovom portalu pod
naslovom „ALIJIN SIN JE UBICA?! Ako
cijeli Grad zna, zašto niko ne smije reći ko je i kako ubio mladića DŽENANA
MEMIĆA!“
Kada me je pozvala neka žena preko telefona da
se javim u Tužilaštvo da bih bio saslušan u svojstvu svjedoka, nisam mogao ni
pretpostaviti da je problem neki tekst i moje pisanje. Tek kad mi je isljednik/tužilac
pokazao otprintan tekst shvatio sam zbog čega sam tu. Dato mi je do znanja kako
moram otkriti informacije, jer zataškavanje informacija o ubistvu je krivično
djelo. Zanemarit ću osobu koja me je saslušavala imajući razumijevanja da je to
njemu suđeno i da mu je takva nafaka
propisana.
Stoga sam se, ne potcjenjujući nimalo
ozbiljnost situacije, pokušao ponašati tako da tog čovjeka osobno ničim ne
izazovem kako ne bi učinio nešto iracionalno. Također sam bio svjestan da je
kancelarija ozvučena i da bi snimka trebala biti proslijeđena na više
obavještajno-političke instance gdje su, očito, kivni na mene. Pa sam stoga
rekao da sam svjestan ozbiljnosti situacije koju je izazvao tekst, te da sam ja klasični novinar koji zna težinu
teksta na papiru, ali da još nisam shvatio fenomen društvenih mreža itd. „To je
bilo kao da sam upalio šibicu u prostoru punom butana“, objašnjavao sam fenomen
reakcije na tekst. „Da, butan…!“, potvrdio je isljednik/tužilac.
„Ali, ovo je, gospodine, politički tekst“,
branio sam se. „Naslov se više odnosi na Bakira Izetbegovića, nego na
osumnjičenog sina Alija Budnje, jer njega, kao predsjednika SDA smatram indirektno
odgovornim što nam mladost Sarajeva skončava na pločnicima! Stoga ja prezirem
ovu i ovakvu vlast!“
Sudeći po grimasama lica mom isljedniku/tužiocu
koliko nije bilo jasno da to čuje iz mojih usta, toliko nije bilo ni drago.
Stoga se htio držati problema informacija o ubistvu mladića Dženana Memića.
Zato sam tražio odgodu saslušanja.
„Jedva smo Vas našli. Promijenili ste nekoliko
adresa…“, htio je reći da bih mogao izbjegavati novo saslušanje. Međutim, to
me je povrijedilo toliko da sam mu uzvratio protupitanjem u kojem mu sugeriram
da je malkice glup. „Šta mislite zbog čega sam mijenjao adrese stanovanja?“,
upitao sam ga. „Ne znam,“ smijao se. „Možda sam bio, a možda sam i sada
podstanar.“ Tad se isljedniku/tužiocu sledio osmijeh na licu jer očito nije
mogao vjerovati da ja sa ovim imenom, a prije svega prezimenom, od ove i ovakve
vlasti nisam maznuo stan. „E, pošto se čudite da Vam otkrijem ekskluzivnu
informaciju“, rekao sam mu nagnuvši se prema njegovom stolu: „Tom istom Bakiru
sam vratio ključeve od stana od 120 kvadratnih metara koji mi je bio dao!“
Tad mi je dozvolio odgodu saslušanja za dva
dana da bih razmislio da li ću otkriti informacije o ubistvu.
Odlučio sam se pozvati na Zakon o informiranju
po kojem novinar ne mora otkriti izvor informacija. Doduše, da bih olakšao
poziciju i sebi i isljedniku/tužiocu priznao sam da sam napravio grešku sa
objavljivanjem teksta, jer sam doveo sebe u opasnost i ugrozio sigurnost
familije, te da sam spreman objaviti svaki relevantan demantij potkrijepljen
činjenicama. Naglasio sam da se nisam konsultirao sa advokatom te da sam ovakvu
odluku donio po sopstvenoj savjesti.
Isljednik/tužilac ili nije bio zadovoljan
mojim iskazom, ili je osjetio da sam „omekšao“ pa mi je priprijetio kako bi
slijedeći put mogao doći sa advokatom,
što znači da bi mogli podići krivičnu prijavu protiv mene.
E tad sam mu, beli (!), bez ustezanja rekao ko
sam i zašto pišem tako kako pišem: „Gospodine, ja sam kao dječak 1983. iskusio
šta znači strah i šta znači ne smjeti slobodno govoriti. Žrtva toga su bili i
ovi koji danas vladaju i siju strah po Sarajevu. Kako sam ih tad smio vaditi iz
komunističkih zatvora, ne bojeći se ni strašnog Duška Zgonjanina, tako sam
1992. smio napisati tekst, objavljen u ‘Muslimanskom glasu’ pod naslovom ‘Grad
nijemih posmatrača’, u kojem sam napao Ismeta Bajramovića Ćelu i Juku Prazinu
što maltretiraju građane, te javno upitao Aliju Izetbegovića, kao njihovog
vrhovnog komandanta, da objasni prestrašenim građanima da li je to normalno i
legalno stanje, tako sam smio i napisati ovaj tekst zbog kojeg me peglate. Čak šta
više, sa više gorčine sam to pisao jer vlast čiji su lideri bili po zatvorima
zbog slobode govora danas drugim metodama zastrašuje ljude tako da sto hiljada
Sarajlija šapuće o ovome, i niko javno ne smije ni pisnuti!“
Nakon ovoga isljednik/tužilac me se kanio.
Iako, za sada, moje saslušanje nije imalo neke bitne reperkusije, indikativno
je da je samo sahatak vremena poslije mog iskaza prva kantonalna tužiteljica
sazvala konferenciju za novinare na kojoj je demantirala navode mog teksta,
tako što je ostala pri svojim tvrdnjama da je Dženan Memić poginuo u saobraćajnoj
nesreći. Dobro, eto njoj njeno gledište!
Meni ostaje da se borim sa samim sobom na
način da se pitam da li da odsutanem od borbe za slobodu i halalim Zgonjaninu i
ostalim komunističkim progoniteljima, ili da se nastavim boriti protiv
baršunastog diktatora Bakira Izetbegovića
i strahovlade Stranke demokratske akcije koju sam stvarao i svim srcem
podržavao, vjerujući da će biti isključivo slobodarska stranka!
Bakir nije smio pisnuti pred Ćelom!
Pošto nikad ni u snu pomislio nisam da će SDA
postati stranka pod čijom se vlašću ljudi boje govoriti, još manje sam mogao
očekivati da ću sam doživjeti da budem saslušan zbog „verbalnog delikta“, dakle
istog onog „grijeha“ zbog kojeg je osuđivan osnivač i lider te stranke Alija
Izetbegović, pa sam zbog toga što sam ga morao braniti i kutarisavati iz
zatvora bio također hapšen i saslušavan od strane Udbe i to nekoliko puta.
Moje poniženje je tim veće što jedan Senad
Avdić iz lista/portala „Slobodna Bosna“ nikad nije saslušan zbog klevetničkih
tekstova o političkim ubistvima u Sarajevu, kojima već deceniju frustrira
naciju. Da, tražio sam od Bakira Izetbegovića kad je „Slobodna Bosna“ napisala
pogan tekst (23. avgusta 2004. godine) s fotomontažom krezavog Alije
Izetbegovića, kojeg je nazvao Mefistom da to demantiramo! „Ma, ko to još čita?!“,
odmahnuo je rukom Bakir. Tek kada se Fahrudin Radončić pozvao na intervjue
Ramiza Delalića date u toj takvoj Slobodnoj Bosni, oglasio se Bakir, pa njegova
stranka, pa potom tuce zatucanih hodža sa osudama što se spominje ime Alijino u
takvim (ne)prilikama. Na stranu što ne daju čovjeku ni da se brani od
mostruoznih optužbi za ubistvo, svi oni, kao i sam Bakir, bili su „manji od
makova zrna“ i nisu smjeli pisnuti dok je Ramiz bio živ! Ništa manje se nisu
bojali ni samog Avdića, dok ga nisu (pot)kupili!
Ali, ako danas pretražite u arhivi The New
York Timesa tekstove o Aliji Izetbegoviću, naći ćete ih samo par koji se baš
referiraju na te tekstove Slobodne Bosne u kojima je Alija portretiran kao Kazanova,
Mefisto, ili Bagdadski lopov.
I ti tekstovi o ubistvu Ramiza Delalića, ma
koliko imali osnova, jer je podignuta optužnica protiv nekoliko osoba po
inkriminacijama da se sumnjiče da su bili saučesnici ili organizatori njegova
ubistva, u biti su policijski izvještaji koje Slobodnoj Bosni dostavljaju
izravno Dragan Lukač i Dubravko Čampara.
Motivi koji se podastiru za ubistvo Ćele nisu
ništa manje mizerni nego motivi cigana sa Ilidže osumnjičenih za ubistvo Dženana
Memića. Radi se o ljubomori, koristoljublju itd. Gdje je ovdje istraživačko-analitičko
novinarstvo koje bi polazilo od ključne činjenice koja određuje Ramiza Delalića
kao historijsku figuru u ratu 92-95?! Zar Ćelu ne određuje činjenica da je ubio
srpskog svata i da su taj događaj srpski agresori na Bosnu uzeli kao povod?! Da
li je Ćelo stvarno ubio svata, ili neko drugi? Gdje su i šta se desilo sa ostalim osumnjičenicima za ovo ubistvo? Na ova pitanja je upravo sud trebao dati
odgovor, jer se protiv Ćele vodio sudski postupak, a nije dao! Zašto? Zato što
je Ćelo ubijen prije okončanja tog postupka!
I da paradoks bude potpun, taj isti Avdić, živi svega stotinjak metara od
mjesta ubistva sprskog svata, pored toga što mu je prvi komšija u zgradi bivši
udbaš i bivši šef CSB-a, sa kojim je napisao gomilu tekstova i knjiga o obavještajnim
službama u BiH, i opet nisu u stanju
dozvati se pameti i prisjetiti se vremena početka napada na Sarajevo, pa postaviti
sebi pitanje: kome je tada najviše odgovaralo da „padne krv“ između Bošnjaka i
Srba i da rat (ot)počne?!
Uvjeren sam da su svojim očima mogli vidjeti
razne protuhe i kriminalce, buduće „pse rata“
dok se smucaju po Sarajevu, kakve sam ja vidio u „Olomanci“, kafe-slastičarni
udaljenoj samo tridestak metara od MUP-a. Šta su u to vrijeme na tom mjestu
radili, na primjer, Štela i Tuta i drugi?!
Takve pijune su već imali na Drini poput Alije
Šiljka u Foči i Nurifa Rizvanovića u Srebrenici. Taj Rizvanović se hvalio da je
radio za nekoliko obavještajnih službi, a Šiljak je umro u bijedi negdje na
kolodvoru u Zagrebu kao beskućnik.
Objavljivanjem knjige Darka Hudelista u kojoj
tvrdi da su Papa Woytila i Zbignjev Bžežinski radili na razbijanju komunističke
Jugoslavije, tako što su iznijeli plan o podršci radiklanim
nacionalističko-vjerskim grupacijama, umnogome oslikava tadašnje stanje u
Sarajevu kad su baš takve grupacije unutar SDA i HDZ-a „vezali zastave“, a
pjesme Marka Perkovića Tompsona bile popularnije od pjesama Dine
Dervišhalidovića Merlina.
E, sad, uopće ne bih preskakao istragu o
ubistvu Joze Leotara, i miniranju mezara Alije Izetbegovića, jer se, vjerovatno
radi o „rukotvorini“ istog majstora, mislim na bombu kojom je razneseno auto i
turbe. E, tu policija i tužilaštvo tapka u mjestu, a prozivam Lukača i Čmaparu,
pa i samog Bakira Izetbegovića koji o svemu šuti! Zašto? Mislim da bi ti
tragovi, koji se mogu čitati i kao poruke, bliže vodili stvarnoj mafiji koja je
ubijala po Sarajevu, nego svi tekstovi koje je objavila Slobodna Bosna o ovim
slučajevima!
Da završim, jer zaista ova tema zaslužuje
obimnu knjigu, i bila bi bestseler u što ne sumnjam, ovakvim pisanjem o ubistvu
Ramiza Delalića više se zataškava historija rata, nego što se želi rasvjetliti i
otkriti stvarni njegov ubica! Tako da vjerujem da politička mafija u Sarajevu
zna ubicu i krije ga iz sopstvenih interesa i ciljeva! Zašto? Pa skidanjem
hipoteke i misterije sa ovog ubistva možda bi se također odredio karakter rata kao
i kad bismo dobili presudu u Haagu protiv Srbije na koju smo neuspješno uputili
zahtjev za reviziju!
Najvjerovatnije je da su motivi zataškavanja
ovog ubistva prizemniji i da se radi o goloj borbi za vlast, u kojoj se neko treba
diskreditirati jer nije dostojan da sjedne u „svetu“ Alijinu stolicu u Predsjedništvu,
odnosno cilj je da u nju, nakon Bakira, sjedne jedan Penis Pizdić, najbliži rođak onih
koji najbrutalnije frustriraju naciju kreirajući svađe oko toga. Zbog ovako mizernog
motiva su vrlo nemaštovito iskonstruirali scenarij po kojem je „Sandžaklija
ubio Sandžakliju zbog ljubomore“. Sa distance
od samo par godina ovakva postavka na kojoj se htjelo staviti historijsku tačku
na ubistvo srpskog svata, pa tako i Ćele, smatrat će se naivnijom od teze da u Sandžaku nije buknuo rat između
Bošnjaka i Srba, i da Sjenica nije postala druga Srebrenica, jer tamo nije bilo
proustaške mafije koja bi isprovocirala taj sukob!
(TBT)
