KOLUMNA
Zanemarivanje razlika između vlada članica i građana koje te
vlade predstavljaju pokazatelj je odsustva mašte u samim osnovama upravljanja
EU
Piše: John Weeks, thebosniatimes.ba
Poslije referendumske odluke o izlasku Britanije iz EU i
novog suočavanja grčke vlade sa mogućim prinudnim napuštanjem zajednice,
problemi upravljanja EU postaju očevidni. Umjesto da se sa setom oproste od
Britanije i požele joj sretan put, neki od EU lidera su riješeni da joj naplate
najvišu moguću cijenu. U sličnom tonu, ministri finansija EU na čelu sa njemačkim
ministrom Wolfgangom Schäubleom grčku krizu uporno rješavaju na iti način – primjenom
mjera koje daju loše rezultate uz očekivanje dobrih ishoda.
Sada već izvjesni brexit i mogući grexit jasno ukazuju na
probleme vođstva i upravljanja EU. Unija je nastala kao dobrovoljna zajednica
zemalja čije vlade su željele da osiguraju mir i saradnju u Evropi vijekovima
razdiranoj unutrašnjim sukobima. Djeluje nevjerovatno, ali njeni današnji
lideri kao žele da kazne vlade zemalja članica koje se usude da dovedu u
pitanje loše prakse upravljanja ugrađene u EU sporazume i prijete osvetom onima
koji požele da izađu iz EU.
EU lideri nisu izvukli pouke iz slučaja Britanije i Grčke.
Nije britanska vlada odlučila da napusti EU – to je odlučilo 52% građana koji
su izašli na referendum. Konzervativna vlada je samo izvršilac, sumnjivih
sposobnosti, koji se trudi da sprovede ovaj postupak. Isto tako, čak i kada bi
otplata grčkog duga bila moguća, njega ne bi vraćala grčka vlada već grčki
poreski obveznici. Vlada na čelu sa Sirizom je samo izvršilac tog nemogućeg
zadatka.
Zanemarivanje razlika između vlada članica i građana koje te
vlade predstavljaju pokazatelj je odsustva mašte u samim osnovama upravljanja
EU. Do ovog sužavanja prostora za demokratski proces došlo je premještanjem
nadležnosti za razvoj i sprovođenje politika sa demokratski biranih tijela na
Evropsku komisiju.
Nacionalne vlade formalno imaju pravo da odlučuju o
ekonomskim politikama koje utiču na život građana, ali uslovi postavljeni u
usvojenim sporazumima smanjuju mogućnost izbora politika na nacionalnom nivou,
naročito za članice eurozone. Ta ograničenja se kose sa temeljnim vrijednostima
Unije i pate od tehničkih manjkavosti. Njihova dosljedna primjena samo
potkopava vjeru građana da Evropska komisija i Evropski parlament postupaju u
njihovom interesu.
Ograničenja u vođenju ekonomske politike ugrađena u
sporazume narušavaju najšire prihvaćeno načelo da odluke koje utiču na
blagostanje građana treba da donose njihovi izabrani predstavnici. Umjesto
toga, sporazumi nameću suženi oblik „demokratske odgovornosti“. Sporazum o
koordinaciji, stabilnosti i upravljanju (TCSG) jasno kodifikuje ta odstupanja
od demokratske procedure.
Tim sporazumom je predviđen „postupak u slučaju
makroekonomske neravnoteže“, uključujući i „korektivne radnje koje se mogu
nametati zemljama u okviru procedure za slučaj prekomjerne neravnoteže (EIP)“.
Ovo je nesretni izbor riječi (bar u engleskoj verziji dokumenta). Bezlična
konstrukcija zamagljuje činjenicu da u stvarnom životu Evropska komisija
„korektivne“ mjere „nameće“ nacionalnim vladama, a ne „zemljama“.
Neprecizno korištenje termina u ovom sporazumu dokaz je nerazumijevanja
demokratskih procedura. Da stvari budu još gore, Evropska komisija je ovaj
propis koji je fundamentalno važan za život evropskih građana na svojoj web
stranici smijestila u dio posvećen „biznisu i ekonomiji“,u odjeljak
„Koordinacija ekonomske i fiskalne politike“. Ovo je još jedan pokazatelj da
Evropska komisija ekonomsku politiku vidi kao nepolitičku temu.
Po ovom sporazumu Evropska komisija prije pokretanja
„postupka u slučaju neravnoteže“ u nekoj zemlji ne mora da traži odobrenje
Evropskog parlamenta, a još manje od nacionalne skupštine te zemlje (Izvještaj
5 predsjednika, strana 8). Jedina obaveza Evropske komisije je da izvještava
Evropski parlament o svojim aktivnostima, koje poslanici u načelu mogu da
opozovu. „Pozivanje na odgovornost“ za vođenje politika na niovu EU sada je
predviđeno jedino u tom ograničenom smislu. A pridjev „demokratski“ je u ovom
slučaju opravdan jedino time što postoji obaveza izvještavanja članova
demokratski izabranog tijela.
Međutim, postoji značajna razlika između politika koje
razvijaju i sprovode demokratski izabrana zakonodavna tijela i davanja prava
izvršnim organima da sami formulišu politike i za to „odgovaraju“ nakon što
odluke donesu i sprovedu. U prvom slučaju postoji mogućnost da se demokratski
proces kreiranja politika odvoji od njihovog sprovođenja. U drugom slučaju,
izvršno tijelo preuzima na sebe diskreciono pravo kreiranja i sprovođenja
politika, a zakonodavnom tijelu prepušta da ocjenjuje da li je postupak bio primjeren
ili neprimjeren tek kada je sve već završeno. U praksi, negativna ocjena
postupaka izvršnog tijela se tumači kao napad na Evropsku komisiju, pa su
negativne ocjene u Evropskom parlamentu veoma rijetke. Jasnija podjela dužnosti
bi svakako umanjila moguće konfrontacije između Evropske komisije i Evropskog
parlamenta.
Ovlaštenja Evropske komisije problematičnima čine pravila o
ekonomskoj politici ugrađena u sporazume EU. Ti sporazumi su de facto ustav
Evropske unije. Oni su zakonski obavezujući za vlade članica, a nacionalna
zakonodavna tijela ih ne mogu mijenjati. Za razliku od mnogih, možda i većine
ustava, sporazumi Evropske unije primoravaju zemlje članice da se pridržavaju
određenih pravila ekonomskog ponašanja i sprovođenje tih pravila prepuštaju
izvršnoj grani vlasti koja nije demokratski izabrana. Propisivanjem ciljnih vrijednosti
za fiskalni budžet i javni dug, fiskalna pravila izvorno kodifikovana u
Sporazumu iz Mastrihta su očigledan primjer neprimjerenog ulaženja u detalje u
ustavnom tekstu.
Uključivanje takvih detalja u ustavne dokumente nije mudro
iz bar tri razloga. Prvo, pravila mogu biti pogrešno formulisana ili sadržati
tehničke greške koje zahtijevaju izmjene zbog logičke ili unutrašnje nedosljednosti.
(O tehničkim nedostacima fiskalnih pravila pisao sam u svom prethodnom članku.)
Jednostavna promjena teksta može riješiti problem, ali za tu promjenu je
potrebna saglasnost svih vlada potpisnica sporazuma.
Drugo, pravila mogu biti dobra za neke ekonomske situacije,
ali ne i za neke druge. Ako tekst sporazuma ne dozvoljava prilagođavanje novim
ekonomskim okolnostima, sporazumi postaju disfunkcionalni. S druge strane,
pokušaji preciznog definisanja kada će se pravila o ograničavanju deficita
primenjivati čine sporazume beskrajno komplikovanim. Treće, prenošenje ovlaštenja
za sprovođenje detaljno definisanih pravila na instituciju koja nije
demokratski izabrana, kao što je Evropska komisija, dodatno produbljuje
problem, a prenošenje tog zadatka na Evropsku komisiju čini čitav proces
netransparentnim.
Niz sporazuma usvojenih u posljednjih 60 godina temeljno je
promenio način upravljanja Evropskom unijom, pomjeranjem ka sistemu koji
izvršnoj grani vlasti daje sve veća ovlaštenja. Kao što pokazuje primjer
Francuske, demokratskom društvu ne mora smetati jaka izvršna vlast, pod jednim
uslovom: da su njeni predstavnici demokratski izabrani. Sa Evropskom komisijom
i sistemom „5 predsjednika“ to nije slučaj.
(TBT, Social Europe)
