KOLUMNA
Da – i diktatura može da se uplaši. Tim prije ako je
populistička, naviknuta da govori isključivo u ime naroda, da se poigrava s
njim, da se svakom njegovom predstavniku obraća sa „ti“ i da koristi svaku
priliku da „mudri narod“ konfrontira sa „šupljoglavom opozicijom“, koja je samo
„šačica baraba na platnom spisku state departmenta“
Piše: Iryna Khalip, thebosniatimes.ba
Da – i diktatura može da se uplaši. Tim prije ako je
populistička, naviknuta da govori isključivo u ime naroda, da se poigrava s
njim, da se svakom njegovom predstavniku obraća sa „ti“ i da koristi svaku
priliku da „mudri narod“ konfrontira sa „šupljoglavom opozicijom“, koja je samo
„šačica baraba na platnom spisku state departmenta“.
Tako se, eto, i Aleksandar Lukašenko uplašio. On je 9. marta
ove godine, poslije masovnih demonstracija širom Bjelorusije, opozvao svoj
„dekret o parazitizmu“. Ili tačnije – nije ga opozvao. On je nakon dužeg
izvlačenja i migoljenja odlučio da dekret vrati svojim lijenjim činovnicima na
doradu i izjavio da građani kojima su već uručena rješenja poreskih organa, za
sada ne moraju ništa da plate. Uostalom, on ovaj dekret i nije smislio zato da
bi olakšao džepove svojih sugrađana, već da bi ih natjerao da rade. On ga je
smislio radi borbe protiv kriminala, jer nezaposleni – to su budući kriminalci.
Po riječima Lukašenka, dekret br. 3 nema ekonomski, već ideološki karakter.
Međutim, ni to što u ustavu piše da svaki bjeloruski građanin ima pravo – a ne
obavezu – da radi, ni to što je Međunarodna organizacija rada njegov dekret
proglasila nezakonitim, pa čak ni to što širom Bjelorusije stoje redovi ljudi
koji čekaju posao kojeg ionako nema, ništa od svega toga nije spriječilo
Lukašenka da organizuje državu u kojoj će mu svi, bukvalno svi biti dužni. A to
u isto vrijeme znači da je lokalnim vlastima dat zadatak da ne birajući
sredstva ljudima otimaju novac.
I sada su se bjeloruski novinari našli pred zaista teškim
zadatkom: kako da svojim zapadnim kolegama objasne smisao tog „antiparazitskog
dekreta“. Nijedan građanin bilo koje evropske zemlje nije u stanju da razumije
kako to da sve države svijeta daju pomoć svojim nezaposlenima, a bjeloruska
država im taj nimalo zavidan status naplaćuje. Zašto Bjeloruskinja koja podiže
djecu i brine o svom domaćinstvu državi sada mora da plati svoje pravo da bude
domaćica? Zašto neko ko je naslijedio nekakvu imovinu i za to platio zakonom
propisani porez sada ne može da uživa plodove tog nasljedstva ne plaćajući
državi nekakvu dodatnu globu? Zašto svemogući vladar svom bjeloruskom narodu
svaki dan nabija na nos besplatno zdravstvo kada je baš takvo zdravstvo ustavom
zagarantovano?
Ova i slična pitanja počeli su sebi da postavljaju i sami Bjeloruski.
Oni su najzad počeli da shvataju da se njihova rođena država nad njima prosto
iživljava, a „antiparazitski dekret“ im je to crno na bijelo nedvosmisleno
potvrdio. Aktuelni protestni marševi „ogorčenih Bjelorusa“ su ultima ratio
naroda: budući da je vlast gluha za naše zahtjeve, izaći ćemo na trgove i
glasno im reći šta mislimo; da ne bude poslije – izvinite, nismo znali.
Aleksandar Lukašenko zna da je javno i ljutito ruženje
sopstvenih činovnika najbolje sredstvo za zamajavanje Bjelorusa. Bolji su,
naravno, direktni televizijski prenosi hapšenja (recimo) desetak nepoćudnih
građana, ali za početak može biti dovoljan i estradni linč par bliskih
saradnika. Zato je on 9. marta pokušao da gnjev ogorčenih Bjelorusa skrene na
lokalne vlasti. Pošteno se izdrao na svoje gubernatore, na te „kompletne
idiote“ koji su na adrese milih i nedužnih ljudi razaslali tužbe za
parazitizam. Zatim im je napomenuo da on vrlo dobro zna da svi činovnici pored
svojih supruga imaju i ljubavnice, da do 1. aprila sve te besposličarke moraju
biti zaposlene i da će svi oni gorko zažaliti ako se to ne desi. Kontrolu ovog
vanrednog nasilnog zapošljavanja činovničkih žena i ljubavnica Lukašenko je povjerio
rukovodiocu operativno-analitičkog centra (njegova lična služba bezbjednosti)
Sergeju Špegunu. Završio je opaskom da u njegovom džepu leži pedantno
presavijen i složen spisak svih imena, prezimena i adresa tih „mračnih predmeta
činovničkih želja“, svih njihovih pasija i da je on spreman da ga objelodani.
Po njegovim procjenama, trebalo je da se Bjelorusi nakon
ovoga vrate u svoje kuhinje, trgnu po par kratkih gutljaja domaće rakije, jedni
drugima zadovoljno kažu „pobijedili smo!“ i sačekaju najavljeni spektakl javnog
oglašavanja činovničkih preljuba. Međutim, oni se nisu razišli. Sutradan posle
uvođenja moratorijuma na „antiparazitski dekret“ protestna akcija se preselila
u grad Molodečno. Na glavnom trgu se okupilo više hiljada ljudi noseći
transparente „Dosta!“ i „Lukašenko – najveći badavadžija!“ Učesnici protesta su
govorili da ukidanje dekreta nije dovoljno, da su Bjelorusiji neophodni
slobodni izbori i hitna smjena vlasti. Zakazali su i novi veliki miting u
Minsku 25. marta, a do tada će protestni marševi proći kroz gradove Orša, Pinsk
i Rogačov.
Aleksandar Lukašenko izgleda nije razumio da njegov
„antiparazitski dekret“ nije razlog, već povod njihovoj ljutnji i da se
protesti produžavaju ne zato što je građane ozlojedio ovaj konkretni dekret,
već zato što su on i njegova vlast narodu dibidus dozlogrdili. Novi govornici –
čistačica, seljak, penzioner – u bjeloruskim gradovima danas govore o smjeni
vlasti i slobodnim izborima. Toga ranije nije bilo.
Prebrojavanjem činovničkih ljubavnica on više ne može da
zamajava te ljude. Doduše, ostali su stari oprobani metodi – pendreci, hapšenja
i zastrašivanja – pouzdane tehnike vladanja uz pomoć kojih bjeloruska vlast posljednjih
20 godina opstojava. Tokom protestne akcije u Brestu, nekoliko učesnika je
uhapšeno i izrečene su im administrativne kazne. Već 10. marta sazvan je hitni
sastanak ministarstva unutrašnjih poslova: „Detaljno pročešljati tu gomilu
zaluđenika i odmah pohapsiti sve pomajdanjene“– naredio je svojim saradnicima
Lukašenko. A u nedjelju je na televiziji u udarnom terminu bio prikazan
propagandni film u kome se nametljivo i uporno insitiralo na sljedećim
retoričkim pitanjima: da li će 25. marta opozicija moći da zaštiti ljude i šta
ako neki pomahnitali Ukrajinac baci bombu u sred gomile okupljenih?
U Bjelorusiji je rasprostranjeno narodno vjerovanje da čim
televizija počne da plaši narod bombama i eksplozijama – znači da se vlast
uplašila. I taj se predznak redovno potvrđuje, baš kao kada nisko kruženje
lastavica predskazuje kišu.
(TBT, Новая газета, Pescanik.net)
