KOLUMNA
Zamislite kad bi se isto toliko pažnje
posvetilo nekim drugim problemima – kao što je zabrana ulaska muslimana u
zemlju. Tako se ne bismo riješili Trumpa, ali bismo možda ograničili štetu koju
izaziva
Piše: Masha Gessen, thebosniatimes.ba
U čemu je problem sa Rusijom? To je
ozbiljno pitanje.
Jedna od stvari koje ujedinjuju predsjednika
Donalda Trumpa i članove njegovog kabineta je sklonost laganju. Na siteu
ProPublica nedavno je objavljen spisak laži koje su Trumpovi kandidati izrekli
u intervjuima pred kongresom, uglavnom pod zakletvom. Šef Agencije za zaštitu životne
sredine Scott Pruitt lagao je kada je izjavio da nije koristio privatnu email
adresu dok je obavljao dužnost glavnog tužioca u Oklahomi (potpredsednik Mike
Pence činio je isto dok je bio guverner Indijane); sekretar za zdravstvo i
socijalnu zaštitu Tom Price lagao je o sumnjivoj kupovini dionica; sekretar
trezora Steven Mnuchin lagao je o koristima koje je firma imala od krize na
tržištu nekretnina; sekretarka za obrazovanje Betsy DeVos lagala je da nije uključena
u rad fondacije svoje porodice, koja podržava borbu protiv LGBT+ organizacija i
koja je finansirala više konzervativnih trustova mozgova i koledža, iako
poreske prijave pokazuju da je bila potpredsjednica fondacije 17 godina. I, kao
što smo nedavno saznali, glavni državni pravobranilac Jeff Sessions lagao je o
konktaktima sa ruskim ambasadorom.
Laganje pred Kongresom je krivično djelo.
Ipak, Pruittova kandidatura je prihvaćena rezultatom 52-46, a i dvoje demokrata
glasalo je za njega; Price je prošao s rezultatom 52-47; Mnuchin sa 53-47; čak
i De Vos, čije je zapanjujuće nepoznavanje sistema javnog školstva navelo neke
od republikanaca da glasaju protiv, provukla se s rezultatom 50-50 i
odlučujućim glasom potpredsjednika Pencea. Glasanje je obavljeno iako je prije
donošenja odluke bilo jasno da su kandidati doveli Kongres u zabludu – i uprkos
činjenici da svako od njih zastupa politike koje ugrožavaju veliki broj
Amerikanaca.
Laganje o Rusiji je nešto drugo. Trumpov
savjetnik za nacionalnu sigurnost Mike Flynn bio je prinuđen da se povuče poslije
manje od četiri sedmice novog mandata, pošto se saznalo da se sastajao sa
ruskim ambasadorom; sada se i Sessions suočava sa zahtjevima obje partije da
učini isto, pošto je otkriveno da je lagao Konrges o svojim kontaktima sa istim
ambasadorom.
Naravno, samo se pretvaram da ne znam zašto
je Rusija toliko posebna. Već više od šest mjeseci američka imaginacija se
poštapa Rusijom. Kada treba objasniti kako je moguće da nam se dogodio Donald
Trump, poteže se Rusija. U Rusiju se uzdamo i kada treba probuditi nadu, jer
kada ruska zavjera jednom bude konačno raskrinkana, ovoj noćnoj mori će doći
kraj.
Mnogi novinari i politički komentatori su
od decembra uvjereni da iza svega stoji ruska zavera. Neki to misle od oktobra,
a neki još od jula. Takvo uvjerenje pomaže u “povezivanju tačaka” koje u sve
većem broju izranjaju na površinu. Svaka nova priča uvećava postojeću gomilu
dokaza, čak i ako se kasnije pokaže da između njih ne postoji nikakva veza –
kao u slučaju stručnjaka za siber-sigurnost koje su ruske vlasti uhapsile u
decembru i optužile za izdaju. Kao i mnogi drugi, Rachel Maddow iz Njujork timesa
je u januaru pisala o glasinama da su uhapšeni optuženi za izdaju zbog
otkrivanja podataka o ruskom hakovanju američkih izbora. Mjesec dana kasnije,
Routers je izvjestio da su hapšenja rezultat nepovezane istrage koja je trajala
sedam godina, ali mali broj medija je to prenio. Zapravo, ruski pravosudni
sistem je toliko neproziran i toliko korumpiran da je nemoguće pouzdano znati
šta je bio razlog za hapšenja – ali uprkos tome, ovaj događaj je postao važan
dio šireg narativa.
Osnov priče o vezama između Trumpa i Putina
je curenje podataka iz obaveštajnih agencija kome nema kraja, i to je ono što
najviše zabrinjava. Praktično ništa od informacija koje su procurile ne može se
nezavisno verificirati. Kontekst, redoslijed i izbor trenutka kada će
informacije dospjeti u javnost određuju ljudi koji javnosti nisu poznati, a od
javnosti se očekuje da pričama iz anoniminih izvora povjeruje na riječ; još
nismo dobili čvrste dokaze ni o umješanosti pripadnika Trumpovih zvaničnika u
zavjeru. Već u drugom pasusu analize objavljene u petak u New York timesu autor
primjećuje da “veliki broj novinskih i medijskih organizacija izvještava o
brojnim kontaktima između ljudi povezanih sa Trumpom i ruskih građana povezanih
sa Putinom. Bilo je tu protokolarnih poziva, razgovora o državnim politikama i
poslovnih pregovora, ali u javnosti se nije pojavilo ništa što ukazuje da iza
kontakata stoji zla namjera… Bivši diplomati i stručnjaci za Rusiju kažu da bi
bilo apsurdno i suprotno američkim interesima da Trumpov tim izbjegava kontakte
sa Rusima bilo za vrijeme ili poslije kampanje.”
Budući da čitavu priču zajedno lansiraju
obaveštajna zajednica i mediji, ne treba da nas iznenadi to što svako naredno
otkriće stvara utisak kao da još jedan dio slagalice dolazi na svoje mjesto.
Događaji se nižu kao u nekoj staromodnoj TV seriji podjeljenoj na sedmične
epizode koje ne možemo pogledati sve za jedan vikend. Ono što pamtimo iz prvih
nastavaka nisu informacije već samo opća atmosfera. Uzmimo kao primjer prva
objavljena otkrića: u komentaru objavljenom u julu Wshington post je tvrdio da
Trumpova kampanja “ispod žita” pokušava sprečiti izmjenu stranačke platforme
kojom bi se dozvolila isporuka pomoći Ukrajini u naoružanju, uključujući
napredne sisteme, minobacače, raketne bacače, municiju i ostalo naoružanje.
Članak je čitaoce doveo u zabludu: iz njega bi se moglo zaključiti da Trumpov
tim želi da stranka odustane od održavanja i pojačavanja sankcija, kao i od
pružanja vojne pomoći. Zapravo, deo koji se odnosi na sankcije ostao je neizmjenjen,
a isporuka naoružanja nikada nije bila odobrena, čak ni kada je sukob u
Ukrajini bio na vrhuncu, 2014. To nije jednostavno pitanje: prijedlog za
pružanje vojne pomoći podržava mali broj ljudi u Washingtonu, bilo da su
demokrati ili republikanci.
Sada je u centru pažnje republikanska
konvencija zbog susreta ruskog ambasadora i Sessionsa, koji je u to vreme bio
Trumpov savjetnik. Susret se odigrao u Klivlendu, na diplomatskom skupu
organiziranom paraleleno sa konvencijom. USA Today je 2. marta objavila da su
još dvojica predstavnika Trumpove kampanje – J. D. Gordon i Carter Page –
razgovarali sa ruskim ambasadorom istom prilikom. Kada je CNN prenio priču,
objavljeno je da je “Gordon rekao da je bio dio tima u okviru Trumpove kampanje
koji je imao zadatak da u republikansku platformu ubaci formulaciju kojom se
potvrđuje da se Republikanska stranka neće zalagati za naoružavanje Ukrajinaca
u njihovoj borbi protiv proruskih separatista”. Autor Jim Acosta nastavlja:
“Naravno, to je bilo važno pitanje u tom trenutku.
I njihov napor je donio rezultate. Uspjeli su da uključe takvu formulaciju u
platformu Republikanske stranke. Pitao sam Gordona zašto su želeli da se to
unese u tekst? Odgovorio je da je to želio sam Trump i da je to tražio još u
martu, kad su se sastali u nezavršenom Hotelu Trump u Vašingtonu. J. D. Gordon
kaže da je Trump izjavio da ‘ne želi da započne treći svjetski rat zbog
Ukrajine’. I zato se, kaže J. D. Gordon, na republikanskoj konvenciji u Kvenlandu
on zalagao da platforma partije bude usklađena sa stavovima kandidata Trumpa.”
Autor zatim kratko konstatira da Gordon
tvrdi da nije bilo neprimjerenih razgovora između njega i ruskog ambasadora.
Člankom dominira opći ton osude za teško
nedjelo – osim ako čitalac ne zna da “formulacija” koju je Acosta uspio spomenuti
čak četiri puta za manje od 30 sekundi uopće ne postoji – ljudi iz Trumpovog
tima nisu ubacili u platformu Republikanske stranke ništa što se tiče Ukrajine.
Stav za koji se u članku krivica pripisuje Trumpu zapravo je stav američke
diplomatije koji je zastupala i Obamina administracija. “Sastanci” koji su u
štampi tako zlokobno prikazani odigrali su se pred očima javnosti na panel
diskusijama i koktelima poslije diskusija – što je u opisu radnog mjesta i savjetnika
u kampanji i ruskog ambasadora. Ali vijesti u petak uveče na CNN-u i MSNBC-u
intonirane su upravo kao spomenuti članak, u znaku povezivanja izmišljenih
tačaka koje govore o tajnoj zavjeri ruskog ambasadora i ljudi iz Trumpove
okoline na Republikanskoj konvenciji. CNN je čak, bez ikakvih dokaza, objavio
da je ruski ambasador “šef špijuna”, što je nečuvena optužba koja se može
uporediti sa ruskom propagandom o Obaminom ambasadoru u Moskvi, Michaelu
McFaulu.
Slijedeći dio slagalice, koji je u
međuvremenu postao njen kamen temeljac, jeste zajednički izvještaj obaveštajnih
službi o mješanju Rusije u kampanju koji je objavljen u decembru, a koji je,
najkraće rečeno, smiješan. Da li je moguće da postoji hrpa povjerljivih informacija
koje još nisu procurile, a koje dokazuju da je ruska zavjera postojala i da je
bila uspješna u manipuliranju rezultatima američkih izbora? Da, moguće je. Da
li je takođe moguće da manji ili veći broj pripadnika obavještajnih službi koji
su, prirodno, uvrijeđeni zbog Trumpovh optužbi na račun obavještajnog
establišmenta i preplašeni onim što bi on mogao napraviti od zemlje pokušava potkopati
njegov kredibilitet insinuacijama i nedovoljnim dokazima? Da. Ali ne može se
poreći da je igra potrage za tačkama koje povezuju Trumpa i Putina dobila razmjere
teorije zavjere. To ne znači da zavjera ne postoji. Ali sama mogućnost njenog
postojanja ne može opravdati prihvatanje takvog načina razmišljanja.
Najubjedljiviji dio priče je hakovanje
Demokratskog nacionalnog komiteta, što su navodno obavili ljudi povezani sa
ruskim obavještajnim službama. Hakovanje, objavljivanje elektronske pošte i
širenje dezinformacija već dugo su standardni dio ruske strategije. Na domaćem
terenu takvi postupci se koriste da bi se diskreditirali protivnici režima. U
međunarodnoj areni iste tehnike su više puta korišćene u evropskim zemljama i
SAD da bi se poljuljalo povjerenje u zapadne demokratije. Ta strategija je
starija od elektronske pošte i interneta, pa čak i od savremene Rusije – i seže
u prošlost do doba hladnog rata, kada je Sovjetski Savez sijao dezinfomacije i
gradio saveze sa marginalnim političkim akterima – ne zato što su oni bili
najkorisniji za izazivanje pometnje, već zato što su jedino oni bili otvoreni
za saradnju sa ruskim špijunima.
Većim dijelom historije jedini rezultat te
strategija bilo je kolosalno rasipanje novca i ljudskih resursa, vjerovatno
zato što je sovjetsko razumijevanje zapadnih političkih sistema bilo prilično
nerazvijeno. Sudeći po memoarima prebjega sa sovjetske strane, njihovi
gospodari su Zapad zamišljali upravo onako kako ga je sovjetska propaganda
prikazivala. Na primjer, u popularnoj ruskoj mini-seriji iz 1984. “TASS
objavljuje” oficir KGB-a herojski raskrinkava američkog špijuna u Moskvi, čiji
šef John Glabb ne samo da organizira proameričke državne udare u malim afričkim
zemljama, nego i švercuje heroin u tijelima mrtvih beba koje CIA kupuje od
siromašnih porodica i ubija ih. Moderni ruski majstori špijunaže svoje
predstave o Zapadu dobijaju direktno sa Zapada i vjeruju da je američki
politički sistem najbolje prikazan u seriji House of Cards. Ako su ruski napori
tokom izbora 2016. bili uspješniji nego inače, razlog nije to što su se ruske
službe usavršile u svom poslu ili stekle sofisticirano razumjevanje američke
politike – već to što američka politika sve više liči na sopstvenu karikaturu
iz ruskih TV serija.
Trump i čitav njegov tim iz kampanje i
dalje su oni isti marginalci sa kojima je Rusija tradicionalno sarađivala,
dosad bez uočljivih rezultata. Čak i insideri u Trumpovom timu su autsideri.
Kolege iz senata su Jeffa Sessionsa uvijek smatrali za ekscentrika i
ekstremistu u pogledu imigracije i drugih pitanja; general Mike Flynn je
otpušten iz Obamine administracije zbog insubordinacije i sklonosti teorijama
zavjere. Drugi, kao Carter Page, savjetnik za spoljnu politiku, dosad nisu
obavljali nikakve važnije funkcije. Paul Manafort, bivši menadžer kampanje,
uprkos brojnim referencama iz Republikanske stranke i Washingtona, u osnovi je
plaćenik koji će raditi za svakog prevaranta koji mu ponudi posao. A Steve
Bannon je poziciju autsidera i marginalca pretvorio u profesiju.
I onda je tim sastavljen od marginalaca pobjedio,
a teorije o uticaju Rusije na ishod izbora – mada je Kremlj, po svoj prilici,
računao na pobjedu Hillary Clintion – toliko su se raširile da su vodeći
članovi kongresa zatražili da specijalni istražitelj otvori istragu. Ako
postoji uzročni odnos izmeđi ruskog mješanja u kampanju i Trumpove pobjede sa
70.000 glasova i tri države razlike, vjerovatnoća da se to može dokazati je
zanemarljivo mala. A ako to nije moguće, čemu bi takva istraga služila? Da se
pokaže da su Trumpovi saradnici lagali o kontaktima sa ruskim zvaničnicima –
kao što po navici lažu o mnogim drugim stvarima. Zbog čega su laži o Rusiji
gore od drugih laži?
Neke odgovore može ponuditi intuicija:
republikanci u predstavničkom domu i senatu jednostavno nemaju snage da optuže
Trumpovu administraciju za ostale laži – čak i ako je prekršen zakon. Učinit će
sve što je u njihovoj moći da izbjegnu takvu mogućnost, jer koliko god da je
Trump grozan, njegova administracija im najzad pruža priliku da ostvare sve svoje
političke ciljeve, od ukidanja zdravstvene zaštite do smanjivanja poreza i
opoziva reforme bankarskog sektora. Takođe, njihovi glasači su ga izabrali, a
Trump će na svaku naznaku nedovoljne podrške, stvarnu ili prividnu, odgvoriti olujom
na Twiteru. S druge strane, strah da će izgledati kao da su zanemarili najveću
prijetnju nacionalnoj sigurnosti i da nisu dovoljno lojalni domovini mogao bi
ih primorati da ipak reagiraju na optužbe, ako se pritisak medija nastavi.
Rusija je postala univerzalno retoričko
oružje u američkoj politici. Pozivi da se objave Trumpove poreske prijave – za
šta se predstavnici grupe Građani za odgovornost i etiku u Washingtonu (CREW)
nadaju da će osigurati sudski nalog poslije tužbe za kršenje ustavne odredbe o
korupciji – sada se tumače u svjetlu potrebe da se razotkriju Trumpove
finansijske veze sa Rusijom. A predsjednik na Twiteru reprizira poznatu scenu
iz debate u kojoj odgovara “Nisam ja pion. Ti si pion” i pokušava da demokrate
Charlsa Schumera i Nancy Pelosi poveže sa Rusijom.
Iza histerične opsesije Rusijom stoji nada
to da će se tako vremenom oko Trumpa stvoriti oblak sumnji dovoljno mračan da
primora kongres da nađe snage i iznjedri osnov za njegovu smjenu. Ako se to
dogodi, to će biti rezultat prije svega medijske kampanje koju su orkestrirali
pripadnici obavještajne zajednice – čime se uspostavlja opasan politički
presedan koji će korumpirati javnu sferu i izazivati paranoju. I to u najboljem
slučaju.
Ipak, mnogo je vjerovatnije da optužbe koje
povezju Trumpa sa Rusijom neće dovesti do njegovog pada. On će možda žrtvovati
još ponekog saradnika, kao što je žrtvovao Flynna. Istrage se mogu razvlačiti mjesecima
i usput istisnuti na marginu neka druga, važnija pitanja. Na kraju,
republikanci u kongresu će zaključiti da Trumpove veze sa Rusijom nisu dovoljno
važne njihovim glasačima da bi im se isplatilo da zbog toga ruše republikanskog
predsjednika. U međuvremenu, dok Rusija dominira naslovnim stranama, Trump
nastavlja svoj rat protiv imigranata, kresanje budžeta za sve što nije vojska i
sastavljanje kabineta prezrenih. Šest demokrata je glasalo za imenovanje Bena
Carsona za šefa uprave za stanovanje, a deset će ih glasati za imenovanje Ricka
Perrya za sekretara za energetiku. Izgleda da prema Trumpovom planu svaki od njegovih
kandidata ima zadatak da uništi agenciju koja mu je dodjeljena – da obave ono
što Steve Bannon opisuje kao “razgradnju administrativne države”. Što se tiče
Sessionsa, u prvom govoru koji je održao na novoj funkciji obećao je da će
suziti primjenu zakona o građanskim pravima, a već je obustavio postupak
sekretarijata za pravosuđe za ocjenu diskriminatorskog teksaškog zakona o
identifikaciji glasača. Ali novinski naslovi uporno ponavljaju samo optužbe da
je lagao o kontaktima sa ruskim zvaničnicima.
Ali fokusiranje na Rusiju je donjelo i neke
neočekivane pozitivne rezultate. Posle Flynnove ostavke, Trump je na mjesto savjetnika
za nacionalnu sigurnost postavio general-potpukovnika H. R. McMastera,
promišljenog i uvaženog vojnog stratega. Takođe, očekuje se da će Fiona Hill, vjerovatno
najveći američki poznavalac Putinove Rusije, biti nadležna za Rusiju u
Nacionalnom savjetu za sigurnost. Ona je dosljedan i pronicljiv kritičar Putina
i zagovornik produžavanja sankcija koje su Sjedinjene Države uvele poslije
invazije na Ukrajinu. Oba imenovanja – i činjenica da su sankcije i dalje na
snazi poslije šest sedmica Trumpovog vratolomnog mandata – u suprotnosti su sa
prikazima Trumpa kao “Putinovog piona” (kao i činjenica da se ruska unutrašnja
propaganda već okrenula protiv Trumpa). Ali teorije zavjere ne obraćaju mnogo
pažnje na činjenice.
Zamislite kad bi se isto toliko pažnje
posvetilo nekim drugim problemima – kao što je zabrana ulaska muslimana u
zemlju. Tako se ne bismo rješili Trumpa, ali bismo možda ograničili štetu koju
izaziva. On uništava američke demokratske institucije i načela tako što predsjedničku
funkciju pretvara u mašineriju za sticanje profita za sebe i svoju porodicu, on
truje političku kulturu polupismenom retorikom punom mržnje i laži, potkopava
javnu sferu napadima na novinare i demonstrante i sprema se da demontira sve
segmente federalne administracije kojima svrha nije vođenje rata. Afera sa
Rusijom mu u tome samo pomaže – tako što skreće pažnju sa stvarnih, dokazivih i
dokumentiranih problema i raspiruje masovnu ksenofobičnu teoriju zavjere kojoj
je jedini cilj da se jedan ksenofobični teoretičar zavjere ukloni s funkcije.
(TBT, The New York Review of Books)
