KOLUMNA
Ako neko i pomišlja napraviti razliku ili pomisliti da
postoji ikakva razlika u pristupu, ali i motivu, vezanom za ekonomiju, obrazovanje,
kulturu, sigurnost ili bilo koju drugu oblast važnu za naše živote i
egzistenciju, u odnosu na politički diletantizam i krajnje lopovske namjere
„naših“ političara i njihovih, nikako naših, savjetnika, sekretara i agenata,
kako su to pokazali u slučaju ovih dana aktuelnog procesa revizije, vara se
Piše: Teufik Hadžiahmetović, thebosniatimes.ba
Vijest da je savjetnik premijera Federacije BiH otpušten jer
je Azerbejdžancima htio prodati BH Telecom mogli bismo olahko razumjeti da je
dotični savjetnik radio nešto na svoju ruku, da se oteo kontroli onih koji su
ga imenovali ili da je radio stvari koje nisu u opisu njegovog posla, pa je sasvim
očekivano ostao bez pozicije. Otkud jednom savjetniku uopće pravo i da
razmišlja, a kamo li pravi bilo kakve poteze koji vode ka prodaji državnog
kapitala, i to kakvog i kolikog kapitala? Međutim ovo nije realna dilema. Kod
nas je to dopušteno, moguće i dešava/dešavalo/dešavat će se. Ako neko i
pomišlja napraviti razliku ili pomisliti da postoji ikakva razlika u pristupu,
ali i motivu, vezanom za ekonomiju, obrazovanje, kulturu, sigurnost ili bilo
koju drugu oblast važnu za naše živote i egzistenciju, u odnosu na politički
diletantizam i krajnje lopovske namjere „naših“ političara i njihovih, nikako
naših, savjetnika, sekretara i agenata, kako su to pokazali u slučaju ovih dana
aktuelnog procesa revizije, vara se. Grdno se vara. Godinama smo izloženi diletantima i
mešetarima, zovemo ih čak i „zelenim termitima, bez ikakve zaštite i bez ikakvog organiziranog
i smislenog otpora. Nećemo prelaziti granicu od 30 godina unazad, bilo bi
previše, iako znamo da su i preci ovih današnjih bili skoro isti diletanti.
Sudionici smo i protagonisti onoga što se dešava u posljednjih 30 godina i tome
svjedočimo. A slučaj BH Telecoma nudi jasan dokaz čemu smo sve bili i jesmo
izloženi.
Kolika je vrijednost BH Telecoma?
Knjigovodstvena vrijednost BH Telecoma je cca 640 miliona
KM. Sramotnih 640 miliona KM. Ovo je u suštini bilans stanja koji je sačinjen
nakon što je 2002. godine došlo do razdvajanja tadašnjeg preduzeća JP PTT BiH
na BH Poštu i BH Telecom. Od te 2002. godine do danas na investicije za potrebe
BH Telecoma su potrošene stotine miliona KM. Razni su oblici tog investiranja
realizovani u ovih prethodnih 15-ak godina, ali u tom investicionom zamahu, po
onome što danas stoji kao knjigovodstvena vrijednost BH Telecoma, nije se našlo
prostora ni za jednu investiciju kojom se vrijednost BH Telecoma povećala bar
za jednu KM. Tako govori, od 2002. godine, nepromijenjena cifra upisana kao
knjigovodstvena vrijednost Kompanije. Iako knjigovodstveni i računovodstveni
standardi, te sama izrada bilansa stanja, kao i gotovo sve u ovoj državi, ima
izuzetno kompliciran oblik, logika je uvijek logika, a domaćinski odnos je
domaćinski odnos. Nemoguće je potrošiti stotine miliona KM, kupovati
softwaresku i/ili hardwaresku opremu, pružiti kilometre i kilometre optičkih i
svakih drugih kablova, izgraditi antenske stubove, razne objekte, pa bilo to i
nezakonito kao što se moglo pročitati i čuti u vezi kupovine poslovne zgrada u
ulici Franca Lehara, itd., a da vrijednost kompanije u onom osnovnom smislu ne
bude povećana. To jednostavno ne može biti slučajnost. Iza toga stoji namjera,
i to vrlo očita i veoma zlonamjerna. Iako
joj nije idejni tvorac, ta namjera i takav pristup su dali sadašnjem premijeru
Vlade Federacije BiH pravo da prije nekoliko mjeseci bez ustručavanja izjavi da
danas BH Telecom vrijedi oko 700 milona KM. Može se samo pretpostaviti da je
iza takve izjave, koja je upotpunjena i premijerovim očekivanjem daljnjeg pada
vrijednosti i erozije BH Telecoma, stajala namjera da zažalimo što tu kompaniju
nismo prodali 2008 ili 2009. godine, kada je po premijerovim riječima vrijedila
više od 3 milijarde KM. Trebamo žaliti i trebamo suze liti, ali samo zbog
činjenice da stranka kojoj pripada F. Novalić i koja ga je postavila na
premijersku poziciju nije bila sposobna uraditi ništa slično onome što je u
oblasti telekomunikacija uradila Republika Srbija. Pri tome se mora imati na
umu da je to uradila polazeći sa politički daleko teže pozicije, ali je uradila
zato što je imala politiku koja je vodila računa o tome. Danas njihovi
rezultati izgledaju impresivno, a strateški interesi Republike Srbije su potpuno
jasno i precizno definirani, usmjereni i u radnom su modu. O tome šta je
uradila, kako je uradilia, koji su to benefiti za državu i njene građane, i sve
ostale aspekte nekom drugom prilikom, ali je dovoljno znati da kada se u
Republici Srbiji kaže da će država prodati većinu svoga vlasništva u Telekomu
Srbija, to nikoga previše ne nasekira. Pametnom dosta.
Prodati sve u bescijenje?!
Otvaranje ove teme na ovaj način svakako vodi u smjeru koji
je manje-više poznat i koji završava zaključkom da sve prvo obezvrijedimo pa
prodajemo u bescijenje, kao što smo se uvjerili posljednjih 30-ak godina, s tim
da bescijenje koje je vezano za BH Telecom ima tolike dimenzije da će veoma
teško biti obuhvatiti njegov ukupni obim. Na stranu stavljamo, ako smijemo,
činjenicu da se ni o čemu drugom ni ne razmišlja osim o prodaji i rasprodaji.
Nikakvog trzaja kojim bi se dalo naslutiti da neko razmišlja o tome u šta ćemo
biti pretvoreni kada ne budemo u vlasničkom smislu gazdovali niti upravljali
bilo čime. Bez toga nema ni suvereniteta ni samostalnosti, a niti
dostojanstva.
Odnos „naših“ prema ovoj strateškoj oblasti je moguće
shvatiti i kroz sljedeće: U Bosni i Hercegovini je do prije nekoliko godina
bilo registrovano, postojalo i radilo nekoliko izuzetno značajnih međunarodnih
kompanija iz oblasti telekomunikacija, koje su zapošljavale bh. stručnjake iz
te oblasti. Ovo je važan podatak koji objašnjava količinu nemara i
nedostatak pameti i odgovornosti u
odnosu na strateške oblasti. Te su kompanije sa bh. kadrovima bile regionalno
koncipirane i imale su kapacitet i obavezu pružanja svake vrste pomoći,
asistencije, planiranja, ugovaranja, održavanja na telekomunikacionim sistemima
najdominantnijih regionalnih telekom operatera, uključujući i državne. Dakle,
međunarodna zajednica je, ali i te kompanije samostalno, cijeneći sve ono što
je potrebno, bila opredijeljena da kompanije kao što su Siemens, Nokia,
Ericsson, itd., pozicionira u Sarajevu i dodijeli im ulogu regionalnog servisa.
Znate šta je to značilo? To je značilo da neki Mujo iz Sarajeva odlazi u
Beograd i radi popravku na centrali u Telekomu Srbije. Ali smo mi i to izgubili,
a da se niko iza uha nije počešao, pa umjesto da kao što je nekada radio Mujo u
Beogradu, danas neki Milovan iz Beograda dolazi u Sarajevo i mjesecima radi
neke popravke na centrali BH Telecoma u Sarajevu. Naravno da je važno popravke
shvatiti na ispravan način. Nema tu kombinovanih kliješta i čekića, te se
popravke rade sa laptopom priključenim u srce BH Telecom sistema, sa software-om
koji je posljednja najmodernija verzija, kojem mi više nemamo ni pristup, jer
smo to pravo izgubili, te samim tim možemo sanjati šta sve Milovan radi. A može sve što poželi. I da ne bude zabune,
Milovan mjesecima boravi u centrali BH Telecoma, a spava na Palama. Iz ovoga je
važno, suštinski važno znati i nikada to ne izgubiti iz vida, da o tome
nikakvog pojma nemaju niti žele da imaju pojma oni koji kroje i kreiraju našu
sudbinu, a koje nam kao kukavičije jaje već godinama podvaljuju kao „naše“.
U prethodnom kontekstu se može tretirati i neshvatljiv potez
po kojem je Federalno ministarstvo prometa i komunikacija dato u nadležnost
HDZ-u. U ranijim godinama javno je, više puta, postavljano pitanje osnova po
kojem Federalno ministarstvo finansija u međustranačkoj podjeli uvijek bude
dodjeljeno HDZ-u, odnosno hrvatkom političkom bloku, na šta je odgovor bio da
je to dogovor sadržan u Vašingtonskom ili nekom drugom političkom sporazumu. Po
toj logici bi se dalo zaključiti da je Federalno ministarstvo prometa i
komunikacija, u čijoj nadležnosti su i telekomunikacije, trebalo uvijek pripadati
bošnjačkom bloku, što je i bila praksa sve do 2014. godine, kada je, potpuno
neshvatljivo, bez objašnjenja i na potpuno iznenađenje svih koji poznaju ovu
temu, ovo ministarstvo prepušteno HDZ-u.
Dakle, iako je javna tajna da postoji pritisak za prodaju (čime će možda
doći i do privatizacije) BH Telecoma i HT Mostar, na šta ovo ministarstvo u proceduralnom
smislu ima snažan utjecaj, ali ne zanemarujući činjenicu da u nadležnosti tog
ministarstva jesu i drugi strateški resursi i oblasti (željeznice, ceste,
pošte,…), može se zaključiti da se posredno i neposredno ovo ministarstvo
koje se, u skladu sa zakonom, bavi
izuzetno značajnim i važnim resursima i interesima, faktički predaje u
ruke Draganu Čoviću. Svjesno odustajanje od kontrole takvih i tolikih interesa
je potpuni diletantizam, ili nešto gore od toga, a neko „naš“ je doveo do toga.
Da li se snaga Dragana Čovića, kojoj svjedočimo upravo u posljednjih dvije
godine, može dovesti i u vezu sa ovim?
Paralelno sa objašnjenim procesima se dešava fantastičan
igrokaz za široke narodne mase. Kako drugačije shvatiti promociju BH Telecomove
donacije finansijskih sredstava nekolicini zdravstvenih ustnova uz ogromnu
medijsku pažnju? Da smo načisto, to je dobra gesta, ali predsjednik Nadzornog odbora BH Telecoma ili Generalni
direktor BH Telecoma ne doniraju svoja sredstva, sredstva iz njihove ili nečije
privatne kompanije. Doniraju sredstva koja su naša, nas građana Federacije BiH,
nas koji smo na neki način vlasnici BH Telecoma i sve i ako je dodjela donacije
dobar potez, nemaju potrebe za takvom vrstom promocije. Na kraju, neka tu
promociju radi onaj ko je nazivno vlasnik Kompanije, a nijedan od njih to nije,
niti privatno niti po funkciji na kojoj se nalazi. Osim ako time ne
objašnjavaju javnosti da je zauzimanje
Mirsada Zaimovića za zaustavljanje prodaje BH Telecoma opravdano i da mu
trebamo dati podršku u toj namjeri. Možda je upravu, možda će trebati, ali sa
druge strane te namjere stoji nekoliko važnih činjenica.
Postoji, kako nam je prezetirano i kako razumijemo, pritisak
međunarodne zajednice da se Kompanija proda, postoji dokument kojeg je uradila
Vlada FBiH koji govori u prilog prodaji, postoji ambijent koji je stvoren da se
prodaja shvati kao uspjeh. Ako je to tako, pitanje je čime on pravda optimizam
u slučaju da ne dođe do prodaje? Kojim kapacitetom misli promijeniti politički
ambijent koji je potreban da se isprave sve „krive Drine“ i time BH Telecomu
obezbijede korektni uslovi za poslovanje i uspjeh? Ko će, a to je obavezno i bez toga ta namjera
ima potpuno drugačiji prizvuk, promijeniti zakonsku regulativu i natjerati
državni aparat da prati potrebe BH Telecoma? To bi trebale uraditi upravo
Zaimovićeve nekadašnje kolege iz Parlamenta koje to do sada, pa ni kada je on
bio među njima, nisu uradile.
Šta hoće Zaimović i Rešidbegović?
Šta više, do lokalnih izbora održanih 2016. godine njegov
pristup nije bio suprotan namjerama o prodaji. Čak je učestvovao u kreiranju i
realizaciji poteza kojima se došlo do situacije da je po osnovu prestanka
važenja Kolektivnog ugovora za područje telekomunikacija (podsjećanja radi Kolektivni
ugovor je prestao da važi 14.11.2016. godine),
Kompaniju pojeftinio za nekoliko stotina miliona KM, a radnike ostavio da vise
u zraku. Sve za kupca (kupca BH Telecoma), idemo prvi poklanjamo više. Sve je to rađeno uz punu koordinaciju sa Vladom
FBiH, pa i sa sada bivšim savjetnikom iz naslova. Imao je priliku da
realizacijom i pozitivnim pristupom nekim procesima koje je zatekao, prodaju i
namjeru o prodaji potpuno zaustavi, ali birao je drugačije. Sve do lokalnih
izbora?! Tada je izgubio svoju političku bazu, već je izgubio politički
angažman na federalnom nivou, počeo je gubiti i na drugim poljima, pa bi
prodaja BH Telecoma značila i njegov potpuni gubitak. Strah od ostajanja bez
utjecajnog angažmana je proizvela otpor procesima (prodaji) koji su mu do tada
bili prihvatljiva opcija.
Ovo je bilo neophodno prezentirati, ne zbog Zaimovića ili
Rešidbegovića, svi su oni u 5 deka. Bilo je neophodno jer na ovaj način
shvatamo do koje mjere je sve što bi nama trebalo biti strateško, podložno
ličnim interesima i ciljevima. U tom smislu imamo već više puta i na više načina
prezentiran unutar SDA-ovski sukob na ovu temu, dok nam drugi sve te resurse
preuzimaju i stavljaju pod njihovu kontrolu. Na kraju, ako Zaimović i uspije,
znači li to da Novalić nije uspio? Ako je
tako, znači li to da međunarodna zajednica, od koje povremeno, kao što je bio
zahtjev za reviziju presude iz 2007. godine očekujemo da je bar malo na našoj
strani, odustaje od nas samo iz razloga zbog kojih su nam i neki prijatelji,
ili braća kako se međusobno nazivamo, odustali? Odustaje od nas jer mi ne znamo
šta želimo. U tom kontekstu očekivati je da trendovi i dalje idu u smjeru kao
se to desilo sa Siemensom, Nokiom, Ericssonom, jer mi nemamo unutar bošnjački
konsezus oko bilo čega. Imamo li namjeru, imamo li snage i kapaciteta da se
suprotstavimo? Želimo li taj sukob?
Jednako nam je važno spomenuti događaje sa posljednjih
skupština BH Telecoma d.d. Sarajevo na kojima se pokušavaju usvojiti planovi
poslovanja i investiranja za naredni period. Znajući da je mišljenje i
saglasnost aktuelnog ministra Federalnog ministarstva prometa i komunikacija
(pozicija gratis, ničim izazvana, HDZ-u od SDA), od ključne važnost za to kako
će glasati predstavnik 90% državnog kapitala na skupštini BH Telecoma, nekako
ne čudi haos koji vlada na nekoliko posljednjih skupština i ne čudi neusvajanje
izvještaja i planova. Nikako između redova prepoznati interes kupca (kupaca)
koji vreba i kojem nikako ne odgovara usvajanje bilo kakvih obaveza u smislu
investiranja. Jedino se Bošnjaci prisutni na tim skupštinama ibretom ibrete što
ne prolaze planovi. Proći će, naravno, HDZ je dosljedan partner, samo ima i
nekih zahtjeva, a kada im već poklonismo kandžiju, što nas ne bi ka…
Možemo li onda zaključiti da je prodaja BH Telecoma u stvari
njegovo spašavanje od propasti uzrokovane privatnim interesima, sa jedne i
potpunim izostankom bošnjačke političke snage, zrelosti i vizije, sa druge
strane?
Nama ostaje da odnos „naše“ politike prema svemu stavimo u
ispravan kontekst. Kontekst diletanata, kriminalaca i lopova, bez trunke obraza
i odgovornosti. Odnos „naših“ prema strateškim vrijednostima kao što su i
telekomunikacije, za razliku od njihovih u Republici Srbiji ali i u Republici
Srpskoj, je sveden i ispisan na
stranicama neki dan napisane i objavljene optužnice protiv samog vrha „naše“ temeljne stranke. Iako
moramo napomenuti da optužnica nije obuhvatila neke elemente objavljene u našem
prethodnom članku napisanom i objavljenom na ovu temu.
Nadamo se da je, sada već bivši savjetnik premijera Novalića,
znao da je Svjetska banka, po nama dostupnim informacijama, već uradila analizu
BH Telecoma, bez obzira koliko nas Novalić, Miličevićeva ili Zaimović
ubjeđivali u suprotno. U junu/lipnju je tender za prodaju. Višak zaposlenih
1800 (slovima: tisuću i osam stotina), trenutno su bez Kolektivnog ugovora pa
će jednostavno i jeftino postati nezaposleni.
Nazdravlje!
(TBT)
