KOLUMNA
Trumpov izbor je samo još jedan obrt u normalnom smjenjivanju
republikanskih i demokratskih predsjednika – Reagan, Bush Clinton, Bush, Obama
i sada Trump
Piše: Slavoj Žižek, thebosniatimes.ba
Inauguracijski govor Donalda Trumpa 20. januara bio je
ideologija u najčistijem obliku, a njegova jednostavna poruka počivala je na
nizu nedosljednosti. U osnovnim obrisima govor je zvučao kao nešto što bi mogao
reći Bernie Sanders: ja govorim za sve vas zaboravljene, zanemarene i
izrabljivane radne ljude. Ja sam vaš glas. Vi ste sad na vlasti. Međutim,
uprkos očiglednom kontrastu između tih proklamacija i ljudi koje je Trump dosad
imenovao (Rex Tillerson, glas izrabljivanih radnih ljudi?), niz znakova
omogućuje nam da protumačimo njegove poruke.
Trump je govorio o washingtonskim elitama, ne o
kapitalistima i velikim bankarima. Govorio je da SAD više neće igrati ulogu
globalnog policajca, ali je obećavao zatiranje terorizma.
Drugi put je pak
rekao da će spriječiti sjevernokorejske nuklearne probe i ograničiti kinesku
okupaciju ostrva u Južnom kineskom moru. Dobijamo, dakle, globalni vojni
intervencionizam u službi američkih interesa, nezastrt velom ljudskih prava i
demokratije. Dalekih šezdesetih godina prošlog veka moto ranog ekološkog
pokreta je bio „Misli globalno, djeluj lokalno!“
Trump obećava da će uraditi nešto direktno suprotno: „Misli
lokalno, djeluj globalno!“ U 20. vijeku nije se moralo uzvikivati „Amerika na
prvom mjestu!“ To je bila datost. Činjenica da Trump to proklamuje pokazuje da
će u 21. vijeku američki globalni intervencionizam poprimiti brutalniji lik.
Ironija je da bi ljevica, koja je dugo kritikovala američke pretenzije na ulogu
globalnog policajca, mogla zažaliti za starim danima u kojima je Amerika, uz
svu dvoličnost, nametala svijetu demokratske standarde.
Ipak, najmučniji aspekt postizbornog perioda u Sjedinjenim
Državama nisu Trumpove strategije, već reakcija establišmenta Demokratske
stranke na sopstveni istorijski poraz: oscilovanje između dvije krajnosti,
užasa Velikog zlog vuka zvanog Trump i njegove suprotnosti, normalizacije tog
stanja, ideje da se nije dogodilo ništa što odudara od uobičajenog. S jedne
strane, Chris Matthews je rekao za MSNBC da je u Trumpovom inauguracijskom
govoru uočio nešto „hitlerovsko“. S druge, novinar Politicoa John Bresnahan izvijestio
je da Nancy Pelosi „u više navrata priziva događaje od prije deset godina. Za
nju je pouka jasna – prošlost je prolog. Ono što je uspjevalo ranije, uspijevat
će ponovo. Trump i republikanci će se protegnuti više nego što mogu i demokrate
moraju spremno dočekati svoju priliku.“
Drugim riječima, Trumpov izbor je samo još jedan obrt u
normalnom smjenjivanju republikanskih i demokratskih predsjednika – Reagan,
Bush Clinton, Bush, Obama i sada Trump. Takav stav potpuno previđa stvarno
značenje izbora Trumpa za predsjednika: slabost Demokratske stranke koja je
omogućila njegovu pobjedu i radikalno restrukturiranje cijelog političkog
prostora koji ta pobjeda najavljuje.
Ali šta ako njegov projekat umjerenog protekcionizma –
veliki javni radovi i stvaranje radnih mjesta, udruženi sa antiimigrantskim
bezbjednosnim mjerama i novim izvitoperenim mirom sa Rusijom – nekako proradi i
donese izvesne kratkoročne rezultate? Toga se užasnuti liberali zapravo plaše:
da Trump neće biti katastrofa.
Ne bismo smjeli da podlegnemo takvoj panici. Čak i ako Trump
bude uspješan, pokazat će se da rezultati njegove politike imaju dvije strane,
bar za obične ljude koje će njegov uspjeh vrlo brzo zaboljeti. Jedini način da
se Trump porazi – i da se spase ono što je u liberalnoj demokratiji vrijedno
spasavanja – jeste da se odvojimo od leša liberalne demokratije i stvorimo novu
ljevicu. Elemente njenog programa lako je zamisliti. Trump obećava poništavanje
velikih trgovinskih sporazuma koje je Hillary Clinton podržavala, a
alaternativa nove ljevice i za jedno i za drugo bila bi projekat novih,
drukčijih međunarodnih sporazuma. Njima bi se uspostavila javna kontrola nad
bankama, ekološkim standardima, radničkim pravima, univerzalnom zdravstvenom
zaštitom, zaštitom seksualnih i etničkih manjina, itd. Velika pouka globalnog
kapitalizma je da same nacionalne države ne mogu obaviti taj posao – samo nova
politička internacionala mogla bi da zauzda globalni kapital.
Jedan stari antikomunistički ljevičar rekao mi je jednom
prilikom da je jedina dobra stvar u vezi sa Staljinom to što je zastrašio
velike zapadne sile; isto to se može reći o Trumpu: dobra stvar u vezi s
Trumpom je to što je zaista uplašio liberale.
Poslije Drugog svjetskog rata zapadne sile su odgovorile na
sovjetsku prijetnju tako što su se fokusirale na sopstvene nedostatke, što ih
je navelo da uspostave državu blagostanja. Da li će današnji lijevi liberali
biti u stanju da urade nešto slično?
(TBT, In These Times)
