KOLUMNA
Priznanje menadžmenta BH Telecoma da su vođeni pregovori sa
turskom kompanijom Turkcell, potkrepljuju sumnju da je Bakir Izetbegović zaista
tako nešto bio obećao Erdoganu!
Piše: Teufik Hadžiahmetović, thebosniatimes.ba
Pročitaste li ikada konkurs za zapošljavanje u BH Telecomu
d.d. Sarajevo, kompaniji u većinskom vlasništvu FBiH, dakle većinskom
vlasništvu građana FBiH? Sigurno da jeste, ali ako ih sve zbrojimo sigurno da
se ne bi prešla cifra od 10-tak pozicija koje su javno oglašene konkursom i
koje su, bar na taj način, formalno bile „ugrožene“ od strane onih koji su
najsposobniji i koji bi možda mogli da se zaposle na taj način, a za koje nije
došao ferman iz centrale. Ali, nije se dešavalo, jer je nemoguće da se neko
zaposli bez „fermana“. Na taj način nisu zaposleni najbolji, sem pokojeg
izuzetka, već su zaposleni njima najbliži. Jasko Akšamija, zet rahmetli Alije
Izetbegovića, koji je od osnutka BH Telecoma vodio kadrovsku politiku, a Nađa
Lutvikadić Fočo, bliža rođaka Hasana Čengića, koja je vodila sektor marketinga,
samo su „endemski uzorci“ nepotizma tzv.“zelene buržoazije“ u ovoj kompaniji.
Ovaj i ovakav nepotizam mogao je pogubno završiti da je BH Telecom kupio Bilal,
sin predsjednika Turske Tayiba Erdogana. Tek priznanje menadžmenta BH Telecoma
da su vođeni pregovori sa turskom kompanijom Turkcell, potkrepljuju sumnju da
je Bakir Izetbegović zaista tako nešto bio obećao Erdoganu! Sad se šire tabloidske
glasine kako će kao odmazdu za prekršeno obećanje Erdogan povući turske
investicije iz BiH.
Čemu ovakav uvod? Da omrznemo BH Telecom? Ne, dovoljno je
omražen!
Bošnjaci ostaju bez strateških resursa
Provociramo jedno sasvim drugo razmišljanje, razmišljanje
temeljeno na suočavanju sa ulogom svakog građanina Federacije BiH u brizi o
tome šta će se desiti sa nama kada ostanemo bez svih strateških resursa,
strateških kompanija. Strateških, ne samo po pitanju profitabilnosti, već i
zbog mnogih drugih važnih aspekata.
Erozija vlasništva FBiH u kompanijama u posljednjih nekoliko
mjeseci ušla je u neku sasvim novu fazu. Svjedočimo potpuno neshvatljivo i
nerazumno snažnoj aroganciji i neodgovornosti, netransparentnosti,
nipodaštavanju, potpunoj neodgovornosti u procesima koji doživljavaju svoj
vrhunac, koji se između ostalog, ogleda u prodaji „manjinskih“ udjela vlasništva
u kompanijama kao što su Fabrika duhana Sarajevo, Bosnalijek, i veoma brzo i
Sarajevo osiguranja i mnogim drugim. Prodaju se kompanije koje u modernom
svjetskom poretku, novom shvatanju ekonomije, jesu onaj dio koji pokriva sve
veću slijepu potrebu korisnika/građana za konzumiranjem, i kvalitativno i
kvantitativno, usluga koje su fabricirane putem mass-medija i u skladu sa novim
nametnutim trendovima. To je onaj središnji dio ekonomskog spektra koji kroz
stalno fabriciranje i ponudu novih proizvoda i usluga, ubire za svoje vlasnike
stotine i stotine miliona dolara, maraka, eura…. čega god, ključno je da se
radi o stotinama miliona. Onaj ko prodaje svjesno ostaje bez toga novca. U ovom
slučaju građani FBiH potpuno i definitivno ostaju bez tih novaca, bez tih
resursa, bez tog potencijala, ostaju bez prilike da upravljaju bilo čime. Na
taj način, bez prilike da se pitaju, dolaze u isti rang sa strancima koji rade
u bilo kojoj državi svijeta. Rade samo i isključivo za platu, bez ikakve druge
uloge. Čak i bez obzira na to što su građani i do sada, posebno u posljednjih
nekoliko godina teške sistemske anarhije
i pljačke, vidjeli malo koristi od tih kompanija, do trenutka dok su direktno
ili indirektno vlasnici, imali su bar mogućnost da se osvijeste i počnu upravljati
onim što je njihovo i ubirati, kao i korisno trošiti tako stečena dobra. Iako i
to podrazumijeva, a podrazumijeva obavezno, političku emancipaciju i hrabrost
kod odabira onih koji će u naše ime imati mandat i upravljati tim resursima,
mogli su se nadati da će postati emancipirani i odgovorni. Kad je riječ o
prethodno nabrojanim kompanijama, za njih je kasno, više nikada nećemo
upravljati niti imati, osim minimalne, koristi od tih kompanija.
Šta je nama BH Telecom
Ono što nije, ono što još uvijek teoretski jeste naše
vlasništvo je BH Telecom. Da, teoretski ili kako bi rekli de iure, ali
praktično ili de facto, BH Telecom je vlasništvo SDA i čitave piramide
zaposlenih u BH Telecomu koji se nisu zaposlili putem konkursa. To je već dvije
decenije apsolutno strogo kontrolisan sistem upravljanja, kontrole,
namještanja, nagrađivanja i odstranjivanja svakoga ko odudara makar i za
mrvicu. BH Telecom je još uvijek profitabilan, za naše prilike super
profitabilan i to se ima zahvaliti jedino i isključivo, najvažnijem i najvećem
strateškom partneru BH Telecoma, građanima FBiH, njihovom patriotizmu kojeg oni
na neki način „odrađuju“ time što su pretplatnici ili korisnici usluga
kompanije koja u svom nazivu nosi skraćenicu naziva države, odnosno BH. Da nije
tog patriotizma odavno BH Telecom ne bi bio profitabilan. Dakle, to je
apsolutno identično političkoj situaciji u kojoj SDA opstaje samo zbog toga što
je niko nije odlučio politički sahraniti na inteligentan način. Da je
sahrana/dženaza blizu i da je moguća i da je građani žele pokazuju tek održani
lokalni izbori. Pitanje je dana, možda mjeseci ili najdalje naredne dvije
godine kada će se to desiti.
Ali, šta je nama BH Telecom? Mnogo toga. Lično i pretežno,
za većinu je kompanija koja ne daje adekvatne usluge, koja takve usluge naplaćuje
previše i prečesto, koja presporo rješava probleme i smetnji, kompanija u kojoj
rade „uhljebi“. Plate i ostala primanja tih „uhljeba“ su za naše uslove astronomska,
ali ima ono BH. Simplificirano mogli bismo reći da u odnosu kompanija
(vlasništvo) – građani (vlasnici) dominira odnos zadovoljnih zaposlenika kontra
nezadovoljnih korisnika. Malo apsurdno, ali veoma istinito. Takav odnos već
deceniju uzrokuje stav građana koji zbog toga što nemaju status zaposlenih u BH
Telecomu, ali i zbog nezadovoljstva odnosom kompanije prema njima kao
korisnicima, te zbog frustracija oko svih drugih aspekata u vezi BH Telecoma, nemaju
ništa protiv ili su za prodaju BH Telecoma. Zaposlenici, oni koji bi morali
strahovati od ostanka bez radnih mjesta, posebno jer je već godinama jasno da
višak zaposlenih nije mnogo manji od polovine zaposlenih, bi morali pružati
otpor prodaji, jer ih samo ostanak kompanije u većinskom državnom vlasništvu i
dalje čvrsto drži u situaciji da mogu tražiti od centrale i dobru platu i dobre
uslove za rad, bez straha za posao, pa čak ni onda kada danima ne dolaze na
posao, a desetine je takvih. Ali, otpora nema. Nema ga jer oni koji su ih
zaposlili imaju drugačije namjere. Zbog toga vlada muk i tišina. Centrala je
definisala stav, a oni koje je centrala zaposlila su slijepi poslušnici, čak i
kada ih to vodi u sunovrat. Tu se završava krug shvatanja razloga zbog kojih
prodaja BH Telecoma nema otpor.
Naši tajkuni su ekonomski zlikovci
Gdje je onda dilema? Da li još uvijek postoji ili je bila
dilemom do nekoliko mjeseci unazad i sada više nije? Informacije govore u
prilog tome da više nema nikakve dileme – BH Telecom se prodaje. Ta odluka još
uvijek nije konačna i nije dobro prihvaćena na svim minderima najjače bošnjačke
stranke. Samo jedan ili najviše dva mindera koji godinama upravljaju,
apsolutno, BH Telecomom i svime što se
dešava u vezi sa njim, imaju konačnu odluku. Samo oni ostvaruju enormne prihode
kroz kompaniju, jer imaju stalno i iznova ekskluzivitet dobijanja i dodjele
ugovora na razne usluge koje traži BH Telecom. Jedna davna analiza, iz vremena
kada obim investicija u finansijskom smislu nije bio ni izbliza u mjeri kao
sada niti je obim marketinških aktivnosti, a shodno tome i finansijskih
izdataka po tom osnovu, bio kao u posljednjih nekoliko godina, a riječ je o
periodu 1996-2006. godine, otkriva da je kroz razne ugovore i poslove iz BH
Telecoma na sumnjiv način izvučeno cca milijardu KM. Sasvim logično se može
zaključiti da je, pojačavanjem upravo kvantiteta novih usluga i servisa, samim tim nabavke raznih vrsta usluga i
opreme, ali i povećanim marketinškim aktivnostima, taj iznos od 2006. godine do
danas najmanje udvostručen. U takav izračun obavezno ulaze razne vrste
malverzacija i kriminalnih, po državu štetnih radnji, kao što su višestruke
nabavke opreme, hardware-a, software-a, raznih platformi, infrastrukturne
opreme itd. Kao dokaz totalnog odsustva suosjećanja sa žrtvama takvih
kriminalnih radnji, a žrtve smo svi mi i naša budućnost, po više puta su
plaćani update-i za software-ska rješenja koja nikad nisu stavljena u funkciju
niti su zaradila ijednu KM. Ta su rješenja bila ili proizvod neznanja
„stručnjaka“ zaposlenih bez konkursa ili proizvod nečijeg rastaljivanja sa
proizvođačem ili prodavcem. Kako god, te su platforme, nadogradnje i
ažuriranja, odnosno nečiji avanturizam, koštale i koštaju stotine hiljada i
milione godišnje. Sve je ovo trebalo ispitati, procesuirati i dokazati. No
postojali su i daleko jednostavniji slučajevi, čak i oni koje nije trebalo
posebno istraživati, jer su javnost i mediji sve istražili, dokazali,
dokumentovali, i javno objavili. Njih je trebalo samo završiti, ali…..???
Treba li ponovo potencirati kupovinu zgrade u kojoj je danas smješten
menadžment BH Telecoma? Ne treba. Potencirala je javnost, potencirali su
novinari, potencirao je i Sindikat te kompanije. Sa više strana je saopćeno da
je opsežna istraga privedena kraju, da su utvrđeni svi elementi i osnove za
procesuiranje odgovornih i čak djelimično promovisana euforija zbog skorog
podizanja optužnice. Tako je jedan od, ne običnih tužilaca, ne početnika, već
snažno pozicioniranih tužilaca u Tužilaštvu Kantona Sarajevo, prije četiri
mjeseca brojao minute kada će optužnica biti podignuta. Zaposlen je u
Tužilaštvu koje, kako neki dan pročitasmo, dominantno služi da političke naloge
pretvori u svoje ciljeve djelovanja. I evo čekamo optužnicu i čekamo….. pa ne
postoji niko u Sarajevu ko bar jednom heftično ne popije kahvu od Sebilja do
Vječne vatre, a da se ne suoči sa izračunom koliko je firma uvaženog nam
sekretara naše stranke zaradila na dolaznim međunarodnim pozivima koje
nezakonito uzima i preusmjerava nanoseći direktnu štetu državi. Šteta po državu
i sve nas je ekvivalent njegovoj enormnoj zaradi. Zna to i Tužilaštvo, ali ne
haje..! Ali ono je nezavisno, prečesto potpuno nezavisno od svojih nadležnosti
i odgovornosti. Sjećamo se da su nekad u
periodu Nadzornog odbora BH Telecoma koji nije imao niti validan upis, to je
Zakonom obavezno u komisiji za vrijednosne papire zbog nezakonitosti prijavljeni
svi članovi NO za činjenje krivičnih djela. Nikad nisu procesuirani! Stoga
sati, dani, mjeseci istraga, ispitivanja, dokumentiranja krivičnih djela
činjenih oko ili u BH Telecomu, tada ili sada ostaju samo fini način da
zaposlenici SIPE, Tužilaštva BiH, Tužilaštva Kantona Sarajevo, raznih MUP-ova
imaju zanimaciju od plate do plate. U takvim okolnostima, uz mogućnost potpunog
i beskonačnog izvlačenja novca, bez ikakve prijetnje od institucija države, otvoreno
se postavlja pitanje: zašto, onda, ta dva mindera razmišljaju o prodaji BH Telecoma?
Najmanje su tri razloga u pitanju. Prvi je obaveza koju nameće Međunarodna
zajednica, uslovljavajući to sa kreditnim aranžamanima MMF-a, SB, EBRD-a ili
koga više ne. Drugi razlog je to što uvijek postoji mogućnost da se okliznete
na izborima i da nakon toga neko drugi dobije mandat da harči, ali i da proda kompaniju
i samim time uzme ogroman novac koji se uzima kod takvih procesa. Treći razlog
je to što je postalo jasno da se oni ne mogu izvući iz cirkusa kojeg su
napravili to iz dva razloga koji se nalaze u činjenicama da su nazapošljavali
samo svoje i da su ih nazapošljavali preko svake mjere, preko mjere
izdržljivosti. Ovo znači da će neko morati otpuštati, a ko će otpuštati svoje?
Neka ih neko drugi otpušta. Mudro. Oni minderi koji se protive i koji
čangrizavo, ali suviše tiho, grade mišljenje da je BH Telecom i dalje
„porodično blago“ to rade isključivo iz razloga što se nisu namirili onoliko
koliko misle da su trebali ili nisu nimalo. Oni bi da se kompanija drži još u
državnom vlasništvu, a da oni dobiju priliku da malo uzimaju od nje. Pokušavaju
i djelimično uspjevaju da uz neki odnos sa tzv. političkom opozicijom ili sa
tzv. koalicionim partnerima, utječu na odgađanje prodaje, ali je to preslabo da
bi bilo razlogom odgađanja ili odustajanja od prodaje. I mozaik bi se ovdje
mogao sklopiti, priča bi se mogla zatvoriti ili je već mogla da su kupci
ubijeđeni u to šta se nudi i šta kupuju. Kupci BH Telecoma, oni koji to
potencijalno jesu, već dugo rade dubinske analize kompanije i u mnogome ono što
saznaju ne odražava stanje koje im je prezentirano. Apsurd rekli bismo, ali
nije. Toliko je tih unutrašnjih struktura koje su radile i dalje rade neovisno,
čak i suprotstavljeno jedno drugoj, da bi pravo čudo bilo da neko uspije u
integralnom smislu ponuditi ono što je stvarno realno i zakonito stanje u BiH i
u čitavom BH Telecomu. Od organizacije koja je uvijek odražavala političke
želje i potrebe za uhljebljavanje do interesa koji su uvijek u prvi plan
stavljali interes klanova, a zanemarivali funkcionalnost kompanije, ali i nekim
drugim segmentima u posljednjih godinu-dvije otkrivenih, izuzetno riskantnih
potencijalnih opterećenja koja prijete da eskaliraju i da kompaniju dovedu u
situaciju da prije rješavanja svih tih problema neće biti tako atraktivna udavača.
Ti novi problemi svoj epilog imaju na sudovima i bilo je potpuno neodgovorno i
neozbiljno, a nismo ni mogli očekivati drugačije od onih kojima smo dali mandat
da upravljaju našim vlasništvom, da problem nisu riješili prije nego je
eskalirao. Gurali su ga pod tepih, smatrali ga minornim, nedovoljno atraktivnim
i na kraju ga pokušali riješiti na nezakonit način, na mišiće, kroz „svoje“
institucije. Ono što su gurali pod tepih je postala jedina nada da neko, osim
visoko pozicioniranih članova najveće nam stranke, može imati neku korist od
naše, a sutra od nečije imovine i u budućnosti.
Tajkuni, naši tajkuni i ekonomski zlikovci su na dobitku
kako god. Njima prodaja BH Telecoma neće predstavljati gubitak. Nama je trebalo
biti važno kao i za sve drugo, za Bosnalijek, za FDS, jer mi ćemo biti na
gubitku. Umjesto toga nama je svejedno, tako se čini.
(TBT)
