KOLUMNA
Nijaz Duraković, Sulejman Tihić, Željko Komšić, Fahrudin
Radončić i svi drugi bošnjački lideri i liderčići, samo su epizodisti u
političkom životu Sarajeva, dok su stvarnu političku moć u svojim rukama imali
Lagumdžija i B. Izetbegović. Oni su bili bošnjačka konstanta!
Piše: Neždad Latić, thebosniatimes.ba
Na ceremonijalnoj proslavi Dana nezavisnosti Bosne i
Hercegovine u Vijećnici nije bilo Harisa Silajdžića, što je primjetio, na
primjer, Mirko Pejanović. Znam da je Silajdžić ovih dana u Sarajevu i pretpostavljam
da je u to vrijeme sjedio u restoranu „Bazeni“, samo stotinjak metara od
Vijećnice.
On je, kao što je poznato, prije 25 godina kao tadašnji
ministar vanjskih poslova održao svoj historijski govor pred Ujedinjenim
nacijama prilikom prijema, odnosno priznanja Bosne i Hercegovine od strane UN-a.
Zbog toga se ne bi trebalo, pa čak ne bi ni smjelo, praviti nikakvo slavlje
niti ceremonija povodom tih državnih praznika bez Silajdžića. Sa Silajdžićem su
bili još prvi predsjednik nezavisne Bosne i Hercegovine, rahmetli Alija
Izetbegović, i tadašnji bosanski ministar u UN-u, Muhamed Šaćirbegović.
Kako su nas priznali
Stoga smatram da je velika sramota što takvim državnim
praznicima ne prisustvuje ni Šaćirbegović. I kako (do)sada stvari stoje, Šaćirbegović
ne može boraviti uopće na tlu Bosne i Hercegovine jer bi bio uhapšen po
optužnici koju je osobno potpisao Zlatko Lagumdžija.
Vrijeme tako brzo prolazi da generacije stasaju a da mnogi
mladi Bosanci skoro ni ne znaju ko je bio Šaćirbegović. Oni oskudijevaju sa
kvalitetnom memoaristikom iz tih historijskih dana. Pa stoga, iako sjećanje na
te dane u izvjesnoj mjeri spašava internet, to nikako ne može biti dovoljno mladim
Bosancima da shvate šta se zaista zbivalo tih dana kad je svijet priznao pravo
njihovoj domovini na postojanje. A bilo je veoma, veoma dramatično…
Evo da dam doprinos tome sa nekoliko informacija. Mogu
ispričati jednu anegdotu koja vrlo dobro oslikava kako smo učili koračati na svjetskoj
sceni.
Koliko znam iz prve ruke, a razgovarao sam na ovu temu sa
svim akterima tog historijskog događaja, tadašnji generalni sekretar Boutros
Ghali učinio je sve da odgodi, pa čak i da suspendira, prijem Bosne i Hercegovine
u UN. Tako su naši zahtjevi za priznanje dugo „lutali“ po lavirintu bezbrojnih
kancelarija i(li) bili sakrivani po
fiokama itd. Sa čoporima osornih
činovnika i agenata lavovski se borio baš Šaćirbegović. „Da to nismo tad
uspjeli,“ kazao mi je jednom prilikom Silajdžić, „nikad ne bismo dobili priliku
da kao država steknemo pravo na odbranu svoje zemlje. Eto, Kurda ima dvadestak
miliona i vode višedecenijsku oružanu borbu, pa još nemaju pravo na državu! Šta
bi tek bilo sa nama?!“
E, taman kad su se izborili sa opakim Ghalijevim smicalicama
i kad su uspjeli dobiti termin, naša delegacija je bila podvrgnuta treningu
strogog protokola ulaska u konferencijsku salu Generalne skupštine UN-a, gdje se
Silajdžić trebao popeti za govornicu i obratiti cijelom svijetu da kaže kakvu
mi to državu hoćemo. Tuce agenata dalo je striktna naređenja ko će kojom stazom
hoditi. Pored Izetbegovića, Silajdžića i Šaćirbegovića u delegaciji je bio i
Dinče, legendarni Alijin tjelohranitelj poznat po tome što je sa njim bio
zarobljen u kasarni Lukavica nakon kidnapovanja na aerodromu. Alija je Dinčeta
javno pohvalio za hrabro držanje u tim veoma teškim trenucima. I taman kad su
se bili poredali kojom stazom da krenu, Dinče se odlučio promijeniti stazu, pokušavši
pretrčati Aliji iza leđa. To je učinio tako trampavo da je potkačio Aliju za petu,
da se Alija sapleo u hodu i posrnuo, tako da je bio ispružio ruke da se
dlanovima dočeka pri padu na pod. Hitri Dinče se bacio da bi uhvatio i pridržao
zateturanog Aliju. Međutim, u tom
trenutku mu je ispao mali pištolj iz unutarnjeg džepa sakoa, na šta su agenti
oštro podviknuli da se niko ne miče. Nisu se ni pomaknuli dok jedan od agenata
nije uzeo pištolj sa poda, a potom pretresao cijelog Diničeta od glave do pete.
Drama je bila u tome što se i pored upozorenja agenata da se u salu ne smije unositi
oružje, Dinče pravio lud i sakrio mali pištolj u džep.
On što ovoj anegdoti nedostaje kao poenta može se pročitati,
još bolje preslušati, cijeli govor Harisa Silajdžića kojeg smo slušali i
gledali pored malih ekran sa suzama u očima. Mnogi mediji su pisali kako jedan
predsjednik Izetbegović, kao mudri starac, ima dva mlada ministra koja
oslikavaju mlado i lijepo lice njegove „mlade države“.
Njih trojica su skupa bili i u Daytonu na pregovorima o
mirovnom sporazumu …
Bošnjačka konstanta
Nažalost, kad je došla sloboda, ova(kva) slika mlade države
se razbila u paramparčad. Nastale su svađe i prepirke, a potom i raskoli među njima.
Koliko znam, Silajdžić i Šaćirbegović su danas u dobrim odnosima, iako su bili
posvađani. Ali, rahmetli Alija je javno rekao da se razočarao u Šaćirbegovića
koji mu se nije htio odazvati na telefonske pozive u vrijeme kad ga je
Lagumdžija progonio i tražio njegovo hapšenje i izručenje. Vjerujem da se
Šaćirbegović ljutio jer je smatrao da ga je Alija izdao!
Možda suviše uprošteno djeluje, ali smijem ustvrditi da
nakon što se razišla ova historijska trojka,
bolje reći nakon što su ih uspjeli „razbiti“, „vrijeme Bosne“ pripalo je
dvojici fakina; Zlatku Lagumdžiji i Bakiru Izetbegoviću. Da, Nijaz Duraković,
Sulejman Tihić, Željko Komšić, Fahrudin Radončić i svi drugi bošnjački lideri i
liderčići, samo su epizodisti u političkom životu Sarajeva, dok su stvarnu
političku moć u svojim rukama imali Lagumdžija i B. Izetbegović. Oni su bili
bošnjačka konstanta! To njihovo vrijeme je, zapravo, vrijeme vladavine
ambasada, a ne naroda! Tako je Lagumdžija držao zapadno, a B. Izetbegović
istočno diplomatsko krilo naše „Avlije“.
Zato sa sigurnošću tvrdim da je i posljednji susret Nermina
Nikšića i Bakira Izetbegovića djelo Lagumdžije. Iako se Nikšić kleo kako će promijeniti
bravu na kancelarijama SDP-a, te se ogradio da je sa Izetbegovićem razgovarao
samo o reviziji presude, ništa mu ne treba vjerovati. On je razgovarao sa
Izetbegovićem o koaliciji SDP-a i SDA, jer se ovaj želi otarasiti Radončića i
njegovog SBB-a. Nikšić nije prihvatio, a ne znači da neće ako mu malo jače
„zavrnu ruku“ Lagumdžijini jarani, mislim na neke od ambasadora.
No, ta priča o eventulanom koaliranju SDP-a sa SDA-om, uopće
više nije zanimljiva jer je B. Izetbegović „dotjerao cara do duvara“ i zna da
niko više ne želi sa njim koalirati. To znaju, naravno, i mnogi ambasadori u
Sarajevu koji su ga podržavali.
Ovdje je zanimljivije konstatirati da su Lagumdžija i B.
Izetbegović stekli enormno bogatstvo koje nije ništa manje od onog kojeg imaju
Milorad Dodik i Dragan Čović. I to će sa historijske tačke gledišta biti jedini
rezultat i učinak njihovog postratnog stolovanja u Sarajevu. Dok, taj Muhamed
Šaćirbegović, kojeg je Lagumdžija optužio za pronevjera donacija u iznosu od
oko 2 miliona KM, živi veoma skromno, čak mogu posvjedočiti da živi bijedno u
odnosu na američki standard života.
O ovome bi trebali razmisliti novi lideri, poput Senada
Šepića, koji formira Evropski blok, ili Ibrahim Hadžibajrić, koji najavljuje
formiranje Nezavisne liste BiH, kako ne bi upali u stupicu dvojice fakina koji
„drmaju“ sarajevskom političkom scenom evo već dvije decenije! Jer, kao što
vidimo, nezavisni načelnici često „doručkuju“ sa ambasadorima. Prisjest će im
taj doručak ukoliko budu njihove marionete, a ne omoguće da konačno narod počne
vladati u svojoj nezavisnoj i slobodnoj državi Bosni i Hercegovini!
(TBT)
