KOLUMNA
Bez obzira na to kakav je krajnji učinak Trumpove
administracije, njen prvi mjesec predsjedničkih dekreta teško se može smatrati
trijumfom liberalne demokratije. Trump bi dobro uradio ako bi proučio Ustav
Piše: Christopher Hill, thebosniatimes.ba
Tek smo u drugom mjesecu predsjedničkog mandata Donalda Trumpa,
ali su se mnogi Amerikanci već umorili od te drame i pitaju se šta donosi sljedećih
46 mjeseci.
Osim što stvara stalnu zebnju, Trumpovo bizarno predsjednikovanje
postavlja jedno važnije pitanje – budući da je pod opsadom u mnogim svojim
ispostavama širom svijeta, da li je liberalna demokratija sada u opasnosti da
izgubi i svoje uporište? Ako je to tako, posljedice po američku spoljnu
politiku i svet bi mogle da budu dalekosežne.
Sjedinjene Države su izabrale predsjednika čije je shvatanje
američke demokratije očito ograničeno na činjenicu da je pobjedu odnio u
Izbornom koledžu. Stiče se, međutim, utisak da Trump osim toga ima malo
poštovanja za ustavni sistem kočnica i ravnoteža i podjele vlasti na izvršnu,
sudsku i zakonodavnu. Ne poštuje ni “četvrti stalež” Amerike, odnosno
štampu, koju je počeo da predstavlja kao “neprijatelja američkog
naroda”.
Izbori, iako su neophodni, jedva da su dovoljni za
podupiranje centralnih principa liberalne demokratije. Najzad, ruski predsjednik
Vladimir Putin, turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan i mnogi drugi despoti
su došli na vlast tako što su osvojili glasove naroda.
Kao što svako dijete školskog uzrasta treba da zna, izbori
zahtijevaju da svi građani tolerišu stavove koji se razlikuju od njihovih.
Izbori ne služe da se prevaziđu ili preinače demokratske institucije i
razdvajanje vlasti. Bez obzira na to kakav je krajnji učinak Trumpove
administracije, njen prvi mjesec predsjedničkih dekreta, ili rečeno američkim
političkim jezikom “izvršnih naredbi”, teško može da se smatra
trijumfom liberalne demokratije.
Trump bi dobro uradio ako bi proučio Ustav; a kada je već
tu, trebalo bi da pronađe vremena da pročita neka druga dokumenta o osnivanju
republike. Mogao bi da počne s prvim dokumentom kolonije Plimut iz 1620.
(Mayflower Compact), kojim se implicitno priznaju prava političkih i društvenih
manjina u jednoj od najranijih američkih vjerskih kolonija.
Ali Trump nije jedini Amerikanac koji treba da iskoristi
ovaj trenutak da ozbiljno razmisli o historiji svoje zemlje i njenoj ulozi u svijetu.
Iako slogan administracije “Prvo Amerika” možda može strancima da
zvuči zastrašujuće, za druge bi možda mogao da bude olakšanje.
Od kraja Hladnog rata, prije više od četvrt vijeka, primarni
cilj američke spoljne politike je širenje demokratije u svijetu. Ali u naporima
za ostvarenje te uzvišene ambicije, SAD su ponekad prevazilazile svoje
kapacitete. Iako bi se činilo da je podrška Amerike demokratiji pozitivna
stvar, njena politika je često primjenjivana sa izvjesnom dozom arogancije i
čak bijesa.
Amerika je ponekad nametala drugim zemljama demokratiju ili
ju je čak uspostavljala na nišanu bajoneta. Ima mnogo razloga zbog kojih se
stiče utisak da je liberalna demokratija u povlačenju širom svijeta. Ali jedan
od njih je definitivno i sve veći prezir država i njihovih lidera, koji su se
umorili slušajući optužbe, pridikovanja i ukore SAD.
Razmotrimo Irak. Mnogi zapadni posmatrači su bili nadahnuti
prizorom prstiju Iračana umrljanih mastilom nakon što su glasali na prvim
izborima u zemlji. Ali, iako su slobodni izbori često prvi korak na putu ka
demokratiji, proces nakon toga nije tekao tako glatko u Iraku. Političke
identitete sve više definiše sektaštvo, a ne suštinska pitanja; a ubrzo je
postalo jasno da se demokratske institucije i kultura tolerancije na kojoj one
počivaju ne uvode lako u društva koja ih ne poznaju od ranije.
Prije nekoliko godina sam razgovarao s jednim balkanskim
liderom koji je upravo proveo dan slušajući američkog filantropa koji mu je
držao predavanje o svim demokratskim nedostacima njegove problematične mlade
zemlje. Pošto je razmislio o političkom bolu koji bi nastao ako bi poslušao
besplatan savjet filantropa, upitao me je: “Šta bi ja trebalo da uradim s
tim?” On je prepoznao da u suštini nema dovoljno inicijative za promociju
demokratije – govoriti nekome kako da sprovede demokratske reforme nije isto
što i preuzeti rizike i odgovornosti njihove realizacije.
Uprkos njihovoj trenutno toksičnoj političkoj sceni, SAD i
dalje imaju jednu od najuspješnijih demokratija u historiji. One pružaju sjajan
model koji ostali treba da oponašaju, ali njihov primjer ne može da se nameće
svijetu. Govoriti ljudima da njihove zemlje treba da budu poput Amerike nije
razumna strategija.
Liberalna demokratija je ispala iz ravnoteže i prije Trumpove
pobjede; sada gubi centar za ravnotežu. Sljedeće četiri godine bi mogle da budu
upamćene kao mračan period za ovaj dragocjeni oblik vlasti. Ali liberalna
demokratija je nadživjela svoje rivale u prošlosti i tako će najvjerovatnije
biti ponovo. Oni koji su se tako snažno borili i toliko mnogo žrtvovali za nju
će biti spremni da obezbijede garancije da tako ostane.
/Autor je bivši pomoćnik državnog sekretara SAD za Istočnu
Aziju. Sada je dekan Fakulteta za međunarodne studije Korbel na Univerzitetu
Denver/
(TBT, Project Syndicate)
