KOLUMNA
Prihvatiti, na primjer, na predsjedničkim izborima u
Francuskoj pobjedu Marine le Pen iz redova Nacionalnog fronta, tvrdeći da je to
barem bolje nego dozvoliti radikalnom islamizmu da se dalje širi, znači ignorirati
historijsku lekciju i zapravo ignorirati realnost
Piše: Dominique Moisi, thebosniatimes.ba
“Recite mi čega se bojite i reći ću vam šta vam se
dogodilo”, napisao je psiholog D. V. Vinikot početkom dvadesetog vijeka.
Zvuči jasno sve dok se ne razmotri koliko toga se dogodilo – i koliko toga ima
čega se treba bojati.
Čista raznolikost prijetnji s kojima se svijet danas suočava
budi sjećanje na tragične farse Luiđija Pirandela. Na Zapadu se pojedini
usredsređuju na vjerski ekstremizam – naročito terorizam koji se navodno
izvršava u ime islama.
Drugi pokazuju na Rusiju, upozoravajući na novi hladni rat,
koji je već očigledan u Istočnoj Evropi i u sajber carstvu. Ipak, drugi, koji ističu
uspon snažnog desničarskog populizma u Sjedinjenim Državama i dijelovima
Evrope, saopštavaju da prava opasnost vreba iznutra.
Čak i oni koji prepoznaju sve ove prijetnje upinju se da
među njima izdvoje prioritete, što je od suštinskog značaja za hvatanje s njima
u koštac. Ako je, recimo, islamistički terorizam glavna prijetnja, onda bi
možda imalo smisla da se Zapad udruži s Rusijom u borbi protiv nje.
Ali, šta ako je desničarski populizam, koji Kremlj aktivno
podržava, najveća boljka? U tom slučaju se udruživanje s Rusijom može pokazati
kao destruktivno za zapadne liberalne demokratije. Zapravo, preuveličavanje
opasnosti od islamističkog terorizma, uz istovremeno umanjivanje opasnosti od
desničarskog populizma, može i te kako da ide naruku ruskom predsjedniku
Vladimiru Putinu.
Upinjanje da se među prijetnjama izdvoje prioriteti nije
ograničeno samo na Zapad. Zemlje na Bliskom istoku pokušavaju da prokljuve koga
treba zauzdati. Među onima koji prednjače su Islamska država (ID), Iran i
Izrael.
Za Izrael (i Saudijsku Arabiju) odgovor je očito Iran. Za
Iran odgovor je Izrael (uprkos visokim tenzijama sa Saudijskom Arabijom). I
Zapad ima stav o tim stvarima – Evropska unija je ubijeđena da glavni prioritet
treba da bude Islamska država. SAD bi se prije nekoliko mjeseci možda složile,
ali predsjednik Donald Trump, uprkos tome što je kao glavni politički cilj
navodio istrebljenje ISIS-a, možda je također spreman da se bori na strani
Izraela da bi se zauzdao Iran.
I u Aziji je zemljama teško da sortiraju opasnosti s kojima
se suočavaju. Da li treba da se usredsrede na režim Sjeverne Koreje za koji do
sada nije postojala veća vjerovatnoća da će postati ratoboran i koji je nedavno
lansirao sa svoje istočne obale balističku raketu ka moru? Ili treba da paze na
Kinu koja postepeno širi i svoj regionalni uticaj i revanšističke izjave?
Izgleda da je za Japan i Južnu Koreju Sjeverna Koreja glavni
prioritet. Ali je za Vijetnam, Indoneziju i Singapur teško prozreti da li Sjeverna
Koreja zapravo predstavlja veću opasnost od gigantske i sve više
nacionalistički nastrojene Kine. A da ne govorimo o drugim akutnim opasnostima
kao što su napetosti između dve lokalne nuklearne sile Pakistana i Indije.
Kada se govori o hijerarhiji današnjih opasnosti, lakih
odgovora nema. Ali ako ih ne nađemo, rizikujemo da ponovimo neke od najvećih historijskih
grešaka.
Francuski filozof Pol Valeri je smatrao da nas historija ne
uči ničemu “jer sadrži sve i obezbjeđuje primjere za sve”. Ali je u
ovom trenutku teško ne praviti historijska poređenja, naročito u Evropi.
Krajem devetnaestog vijeka sve snažniji nacionalizam je
podupirao eru revolucija i građanskih ratova. Tridesetih godina dvadesetog veka
uspon populizma u Evropi je otvorio put za katastrofu. Mnogi Evropljani, koji
su se onoliko bojali od “crvenih”, bili su spremni na kompromis sa
onima “braon”. Nije trebalo mnogo vremena da se shvati prava opasnost
koju su nacisti predstavljali.
Lekcija je jasna. Umesto biranja prioriteta među opasnostima
s kojima se suočavamo, praveći kompromis oko jednog cilja da bi odmakli s
drugim, moramo da se uhvatimo u koštac sa svima odjednom. Kako je ubijeni
premijer Izraela Jicak Rabin govorio, treba da “se borimo protiv terorizma
kao da ne postoji mirovni proces i da težimo miru kao da ne postoji
terorizam”.
Borba protiv islamističkog terorizma je važna, ali ona ne
treba da zasjeni i još manje potkopa imperativ da se naše demokratije zaštite
od opasnosti desničarskog populizma. Prihvatiti, na primjer, na predsjedničkim
izborima u Francuskoj pobjedu Marine le Pen iz redova Nacionalnog fronta,
tvrdeći da je to barem bolje nego dozvoliti radikalnom islamizmu da se dalje
širi, znači ignorisati historijsku lekciju i zapravo ignorisati realnost.
ISIS je možda rođen iz kulture ponižavanja i možda je vođen
duhom osvete kao što je to bio slučaj sa nacizmom, ali on nema ništa od
industrijskih i vojnih resursa Njemačke tridesetih godina dvadesetog veka. ISIS
nije “moderni nacizam” koga treba da se bojimo; terorizam je taj
protiv kojeg treba da se borimo u duhu Rabina.
Mir kojem u međuvremenu treba da težimo nalazi se u okviru
naših zemalja. Dozvoliti desničarskom populizmu da nastavi da napreduje znači
podleći strahu umjesto ponašati se u skladu s racionalnom analizom naših
interesa i, iznad svega, naših vrijednosti. To znači praviti kompromise s
“braon majicama” iz straha od “crvenih”.
Nije bilo mnogo davno kada je EU, model pomirenja, mira i
prosperiteta, nadahnjivala zemlje od Latinske Amerike do Azije. Danas Evropa
zajedno sa nekada cijenjenim Sjedinjenim Državama predstavlja model straha i zastrašuje
druge. Ako Evropljani ne mogu da nađu svojom racionalnošću, čvrstinom i
posvećenošću prosvijećena rješenja za prijetnje s kojima se suočavaju, ko onda
može?
/Autor je viši savjetnik na Institutu Montenj u Parizu/
(TBT, Project
Syndicate)
