KOLUMNA
Strategija postizanja nacionalnog jedinstva u RS dostigla je
svoj vrhunac. Trka vlasti i opozicije u iskazivanju nacionalizma nikad nije
bila vidljivija
Piše: Muhamed Mulaganović, thebosniatimes.ba
Zbog velike halabuke koja se digla povodom zahtjeva Bakira
Izetbegovića za reviziju tužbe Međunarodnog suda pravde protiv Srbije, ja sam
deprimiran i razočaran, ophrvala me je apatija, a dobijam i snažne porive da se
odreknem altruizma – želje da nesebično, prema svojim mogućnostima, pomognem
zemlji u kojoj živim.
Sa revizijom tužbe Bakir Izetbegović je nacionalistima iz RS
došao kao “kec na deset”. Strategija postizanja nacionalnog jedinstva
u RS dostigla je svoj vrhunac. Trka vlasti i opozicije u iskazivanju
nacionalizma, nikad nije bila vidljivija. U iskazivanju prevelike ljubavi prema
njihovoj dejtonskoj tvorevini, svi oni su zaboravili da pomisle kako je onima
koji su nedavno slušali pjesmu “Ne može nam niko ništa…” i kad su
čuli da predsjednik Republike Srpske neki dan u Beogradu, ne vodeći računa o
očuvanju svog kredibiliteta i pored više odluka Međunarodnog suda pravde,
negira genocid u Srebrenici. Neshvatljivo je da tokom ove euforije, ni tokom obilježavanja
Dana RS 9. januara, niko nije izgovorio ni riječ sažaljenja zbog ubistva oko
8.000 Srebreničana i zbog 700 dana opsade Sarajeva i deset hiljada poginulih od
granata u ovom gradu. Ako oni žmure pred podacima o stravičnim zločinima u
Prijedoru, Foči, Višegradu … historija neće. Masovne grobnice Bošnjaka, ipak,
nije lako zaboraviti.
Kad su ostali bez ikakve satisfakcije i bez poštovanja zbog
pretrpljenih bolova, od onih koji su im ga nanijeli, onda je strah Bošnjaka,
koji su najviše stradali u ratu, od mogućeg novog genocida sasvim opravdan!
“Naše je prokletstvo što živimo u društvima koja se nisu suočila sa
prošlošću, koja nisu ni načela suočavanje, a prošlo je već dvadeset godina od
završetka ratova na prostoru bivše Jugoslavije”, upozorila je uvažena
Snežana Čongradin u kolumni “Da li biste smijenili Dikovića”? (Danas,
23. februara 2017). Ja sam ubijeđen, da je zbog patnje i stradanja Bošnjaka u
minulom ratu, izražen jasan i otvoren vid saosjećanja, za podnošenje zahtjeva
za revizijom presude, ne bi ni bilo potrebe!
Kad sam već pomislio da je u RS i BiH postignuta
homogenizacija i svesrpsko nacionalno jedinstvo, naišao sam na mišljenje
Predraga Kojovića, lidera građanske Naše stranke, koji je izjavio da je
zabrinjavajuća izjava predsjednika RS da je zahtjev za revizijom “akt
mržnje Bošnjaka prema Srbima”. “Revizija nije akt mržnje ni prema
kome, niti može biti, ni prema Srbima ni prema Srbiji. U interesu Srbije i BiH,
budućnosti građana obje zemlje može biti samo istina utemeljena na pravima i
drugim činjenicama. Dodikova generalizacija ipak ne čudi, jer je riječ o
politici koja veličanjem ratnih zločinaca konstantno pokušava krivnju za ratne
zločine jednog političkog režima prebaciti na leđa cijelog jednog etničkog
kolektiva, što nije i ne može biti istina niti je u interesu tog naroda”,
dodao je Kojović. Predsjednik Naše stranke je potom još naglasio: “Umjesto
zemlje u koju se vraćaju oni koji su izbjegli zbog rata, imamo dugačke redove
mladih pred stranim ambasadama. Stalno to ponavljam i neću se nikad umoriti dok
poruka ne bude shvaćena na svakom pedlju zemlje: nacionalne stranke su fabrike
mržnje i to je jedino što one mogu ponuditi”.
Kada sam pročitao da je u ponedjeljak Narodna skupština RS
usvojila zaključak “da je za odluke od vitalnog značaja za RS i
konstitutivni srpski narod, koje se donose na nivou državnih institucija,
potrebno dobiti saglasnost organa i institucija RS”, iznenadio sam se da
opozicione partije iz Saveza za promjenu nisu bile protiv ovog zaključka, već
su mazohistički bile samo uzdržane. Šteta što su pluralizam mišljenja i više
demokratije u entitetu RS odloženi za neko drugo vrijeme.
/Autor je politikolog iz Nove Varoši /
(TBT, Danas)
