KOLUMNA
Sram Vas bilo, prije svega kao roditelja, a tek onda i kao
predsjednika. Bolje bi bilo da se uz izvinjenje svima nama kao građanima zemlje
čiji ste predsjednik prošetate do Slankamena ili VMA, sigurna sam da i danas
tamo ima nekog ko se bori sa posljedicama besmisla devedesetih, koji ste i Vi
podržavali
Piše: Marina Fratucan, thebosniatimes.ba
Specijalna bolnica za neurološka oboljenja i posttraumatska
stanja u Starom Slankamenu. U jednoj izolovanoj sobi leži momak potpuno
prekriven bijelim čaršavom. Vidi mu se samo glava, koju, baš kao ni bilo koji
drugi dio tijela, ne može da pomjera. Imao je tada, kao i ja, 24. I bio je
mobilisan, kao i većina mojih drugara. Odveden u Slavoniju, u Slobin i Tuđmanov
rat. U sobi do njega gužva. Petogodišnja djevojčica i sedmogodišnji dječak,
zajedno s mamom, došli su tati u posjetu. Za razliku od komšije iz susjedne
sobe, može da pokreće glavu, ali ne i noge, tek pomalo ruke. Bolje je prošao. I
njega je vojna policija jedne noći strpala u džip i odvela preko Dunava. Ispred
u dvorištu, u kolicima, 32-dvogodišnjak. Nema jednu nogu. Raznijela je mina.
Proklinje dan kad je u rat za odbranu srpstva krenuo dobrovoljno. Vjerovao je
Slobi. Tada, kada sam ga snimala za reportažu o posljedicama rata, sočno ga je
psovao. Za izdaju. Iz Slankamena, gdje sam se direktno upoznala sa fizičkim posljedicama
rata u kojem Srbija nije učestvovala, novinarski put me je odveo na VMA, na
psihijatriju. Od mnogobrojnih pacijenata koji su tamo dospjeli istim, ratnim
povodom, upoznala sam dvojicu. Pilota JNA, inače Hrvata po nacionalnosti, tada
već bezuspješno liječenog alkoholičara, koji je, jer se zakleo državi
Jugoslaviji i njenoj vojsci da će izvršavati komande nadređenih, iz aviona
pucao po mjestu odakle su svi njegovi. Mama, sinovi, žena. Nije znao da li je i
koga pogodio. Ubrzo su ga se sinovi odrekli. Na krevetu pored 19-godišnji
momak, te 1992. redovan vojnik. Završio je na psihijatriji jer je pokušao
samoubistvo. Pištoljem. Bio je pored najboljeg druga kada ga je mina raznijela,
prilikom povlačenja JNA iz kasarne u Tuzli.
Poslije balvana na putevima, oružanih koškanja, a potom i
snajperskih pucanja i rovovskih borbi 1991. u Hrvatskoj, potom izbjeglica koje
su, kao epilog, svakodnevno, pristizale širom Vojvodine, o kojima sam kao
reporter izvještavala, posjeta VMA i bolnici u Slankamenu bila je jedno od
bolnijih i traumatičnijih novinarskih iskustava. Priča o posttraumatskom
stresu, tada tako čestom među ljudima i u najbližem okruženju, otišla je u svijet,
ali ne i pred naše gledaoce. Ova besmislena, traumatična i gorka strana rata
nije bila za oči i uši naših građana, od kojih su neki u nove ratove, u Bosni
te 1992, a potom i na Kosovu 1998. i 1999, išli dobrovoljno. I priče o njima
sam snimala. I one u Bosni, a najviše na Kosovu, kad se za rat spremala i jedna
i druga strana. I momci u uniformama srpske policije i vojske i kosovske UČK i
oni po već odavno razdijeljenim srpskim i albanskim kafićima u Prištini, koji
pušku nisu ni vidjeli, ali su mi u mikrofon odlučno poručili da su spremni da
poginu za nezavisno, odnosno srpsko Kosovo. Snimala sam i Novosađane koji su
vlastima te 1998., kada su samo u jednom danu sahranjena petorica rezervista iz
Kaća, sela nadomak Novog Sada, poručili stop ratu i mobilizaciji. Snimala sam i
ratne pokliče našeg Velikog vođe devedesetih, koga su u stopu pratili današnji
prerušeni mirotvorci, kojima sve češće zasmeta ova prisilno obučena nova,
evropska mirnodopska odora, te izađu iz nje kako bi nam poručili da je i za djecu
onih koji su svoj rat, najčešće van svoje volje, odratovali stiglo ratno vrijeme,
jer ono nijednu generaciju ne zaobilazi. E pa, predsjedniče Nikoliću, Vi što
govorite ono što nam zapravo kroji predsjednik Vlade, sa drskom srBskom voznom
provokacijom ili bez nje, ja svoje sinove ne dam. Ne znam koja bi me to odluka
Savjeta za nacionalnu bezbjednost natjerala da sopstvenu djecu, kao što ste to
Vi uradili, ponudim kao glinene golubove. I to za nešto što su najviši
predstavnici Vaše stranke svojim potpisom davno, i to mirno, predali u ruke
našim sad već skoro decenijskim susjedima. Sram Vas bilo, prije svega kao
roditelja, a tek onda i kao predsjednika. Bolje bi bilo da se uz izvinjenje
svima nama kao građanima zemlje čiji ste predsjednik prošetate do Slankamena
ili VMA, sigurna sam da i danas tamo ima nekog ko se bori sa posljedicama
besmisla devedesetih, koji ste i Vi podržavali. Ili da bar odate poštu generalu
Vladimiru Trifunoviću, čovjeku koji je, za razliku od Vas i premijera, znao šta
je rat.
(TBT, Newweek.rs)
