KOLUMNA
U oktobru prošle godine, britanska premijerka Theresa May je
izazvala šok svojom izjavom u kojoj je osporila ideju globalnog građanstva.
„Ako vjerujete da ste građanin cijelog svijeta“, rekla je, „onda ste građanin
ničega“
Piše: Dani Rodrik, thebosniatimes.ba
U oktobru prošle godine, britanska premijerka Theresa May je
izazvala šok svojom izjavom u kojoj je osporila ideju globalnog građanstva.
„Ako vjerujete da ste građanin cijelog svijeta“, rekla je, „onda ste građanin
ničega“.
Izjava je naišla na poruge i negodovanje finansijskih medija
i liberalnih komentatora. „Najkorisniji oblik građanstva danas“, poučio joj je
jedan analitičar, „jeste građanstvo koje se ne ograničava na dobrobit
Berkširske grofovije, već vodi računa o dobrobiti čitave planete“. U magazinu
Ekonomist njena izjava je protumačena kao „antiliberalni“ zaokret. Jedan
univerzitetski profesor ju je optužio za odbacivanje prosvjetiteljskih vrijednosti
i skrenuo pažnju na „odjeke 1933. godine“ u njenom govoru.
Dobro znam kako izgledaju „građani svijeta“: jednog od njih
viđam svaki put kad prođem pored ogledala. Odrastao sam u jednoj zemlji, živim
u drugoj, a imam pasoše obje. Pišem o globalnoj ekonomiji i zbog posla često putujem
u sve krajeve svijeta. Više vremena provodim u drugim zemljama nego u državama
čije pasoše nosim.
Većina mojih bliskih kolega takođe su rođeni u inostranstvu.
Redovno pratim međunarodne vijesti, a događa se da lokalne novine ne otvorim nedjeljama.
Što se tiče sporta, nemam pojma kako stoje domaći klubovi, ali sam vatreni
navijač fudbalskog tima s druge strane Atlantika.
Ipak, vjerujem da premijerkina izjava nije sasvim
neutemeljena. Ona iznosi jednu važnu istinu, a njeno zanemarivanje pokazuje
koliko smo se svi mi – pripadnici svjetske finansijske, političke i
tehnokratske elite – udaljili od svojih sunarodnika i izgubili njihovo povjerenje.
Pođimo od značenja riječi „građanin“. Oksfordski rječnik
definiše građanina kao „zakonski priznatog podanika ili državljanina neke
države ili commonwealtha“. To znači da institucija građanstva podrazumijeva
postojanje jasno definisane političke zajednice – „države ili commonwealtha“ –
kojoj građanin pripada. Svaka zemlja je jedna takva politička zajednica; ali svijet
to nije.
Zagovornici globalnog građanstva će na to odgovoriti da riječ
koriste u figurativnom, a ne doslovnom smislu. Tehnološke revolucije u oblasti
komunikacija i ekonomska globalizacija blisko su povezale građane različitih
država, tvrde oni. Svijet se smanjio i zato moramo postupati imajući u vidu
globalne implikacije naših postupaka. Također, svi imamo višestruke i
preklopljene identitete. Status građanina svijeta ne mora podrazumijevati
ukidanje odgovornosti koje imamo na lokalnom i nacionalnom nivou.
Sve je to lijepo i krasno. Ali šta je to što globalni
građani zapravo rade?
Stvarno građansko učešće podrazumijeva interakciju i
dogovaranje s drugim građanima o političkoj zajednici koju dijelimo. To znači
da se ljudi koji donose odluke moraju pozivati na odgovornost i da smo dužni da
učestvujemo u političkom životu da bismo doprinijeli oblikovanju državnih
politika. To je proces u kojem se ideje o poželjnim ciljevima i sredstvima koje
ja zastupam sučeljavaju sa idejama mojih sugrađana.
Globalni građani nemaju sličnih prava i dužnosti. Njima niko
ne polaže račune i oni nikome ne moraju da se pravdaju. U najboljem slučaju
formiraju zajednice sa sličnim ljudima iz drugih zemalja. Njihovi sugrađani
zapravo nisu svi građani svijeta, već samoproglašeni „globalni građani“ iz
drugih zemalja.
Naravno, globalni građani imaju pristup lokalnim političkim
sistemima koje mogu koristiti za ostvarivanje svojih ideja. Ali politički
predstavnici se biraju da bi štitili interese ljudi koji glasaju. Nacionalne
vlade su dužne da zastupaju nacionalne interese i to čine s punim pravom. Ali
to ne isključuje mogućnost da pripadnici neke zajednice nastupe s pozicija
jednog prosvijećenog shvatanja sopstvenih interesa, uzimajući u obzir posljedice
svojih postupaka za druge.
Šta će se dogoditi kad se interesi lokalnog stanovništva
sukobe sa interesima stranaca – kao što se često događa? Nije li ravnodušnost
njihovih globalnih sugrađana u takvim situacijama upravo ono što je narušilo
reputaciju kosmopolitskih elita?
Globalni građani strahuju da bi interesi globanog javnog
dobra mogli biti ugroženi ako svaka vlada slijedi samo svoj uski nacionalni
interes. To je svakako razlog za brigu kada su u pitanju važna globalna
pitanja, kao što su klimatske promjene ili pandemije. Ali u mnogim oblastima
ekonomije – uključujući poreze, trgovinsku politiku, finansijsku stabilnost,
fiskalne i monetarne mere – ono što ima smisla iz globalne perspektive također
ima smisla iz lokalne perspektive. Ekonomija nas uči da zemlje treba da otvore
granice, oprezno primjenjuju razumne propise i teže punoj zaposlenosti, ne zato
što je to dobro za druge zemlje, već zato što je to korisno za domaću
ekonomiju.
Naravno, u svim pomenutim oblastima događaju se promašaji u
vođenju državnih politika – na primjer, protekcionizam. Ali to je odraz lošeg
upravljanja na lokalnom nivou, a ne posljedica nedostatka kosmpolitizma. To je
rezultat nesposobnosti lokalnih elita da glasače uvjere u dobre strane
alternativnih politika ili njihove nespremnosti da izvrše prilagođavanja koja
će osigurati da svi imaju koristi od takvih politika.
Skrivanje iza kosmpolitizma u takvim situacijama – na primjer,
kada insistiramo na trgovinskim sporazumima – ne može zamijeniti zadobijanje
široke podrške za predložene politike prije svega na osnovu koristi koje
donose. Tako se obezvrjeđuje kosmpolitizam, koji nam je u nekim situacijama
zaista potreban, na primjer, u borbi protiv globalnog zagrijavanja.
Malo je ljudi koji su tenzije između naših različitih
identiteta – lokalnog, nacionalnog, globalnog – prikazali sa takvom dubinom
uvida kao što to čini filozof Kwame Anthony Appiah. U doba „planetarnih izazova
i bliske povezanosti svih zemalja“, napisao je u svom odgovoru na pomenutu
izjavu premijerke May, „potreba da osjetimo da svi dijelimo zajedničku ljudsku
sudbinu nikada nije bila veća“. Teško je ne složiti se s njim.
Ipak, kosmpolitizam previše često liči na jednog od junaka
iz romana Braća Karamozovi koji otkriva da što više voli čovječanstvo to manje
voli ljude. Globalni građani ne treba da zaborave da vrijedni ciljevi za koje
se bore ne mogu biti izgovor za zanemarivanje dužnosti prema sunarodnicima.
Moramo živjeti u svijetu kakav jeste, sa svim njegovim
političkim podjelama, a ne u svijetu koji zamišljamo ili želimo. Najbolji način
da se zauzmemo za globalne interese jeste da nastavimo da ispunjavamo svoje
dužnosti unutar onih političkih institucija koje su i dalje najvažnije:
institucija koje već imamo.
(TBT, Social Europe)
