Albanski diktator Enver Hoxha preminuo je na današnji datum, 11. travnja 1985. godine. Ovaj tekst o njemu Express je objavio prošle godine.
Većina ljudi u Albaniji izvana prepozna zgradu u Ulici Ismaila Qemalija. Takozvana Vila 31 je ranije bila rezidencija diktatora Envera Hoxhe. Prije nekoliko sedmica je u njoj svečano otvorena umjetnička rezidencija – nakon dugotrajnog planiranja i nakon desetljeća u kojima je bila potpuno zatvorena.
Otvaranje se dogodilo slučajno pred 11. april, kada je četrdeseta godišnjica smrti paranoidnog diktatora. Ali nije slučajno da stanovništvo još uvijek nema slobodan pristup nekadašnjoj Hoxhinoj rezidenciji. Posjet je moguć samo u izuzetnim slučajevima.
Vila 31 nema skrivene tajne, ali nemogućnost pristupa simbolično pokazuje odnos Albanije prema tom poglavlju svoje prošlosti. Vladajuća elita nije zainteresirana za sveobuhvatno suočavanje s prošlošću, a najveći broj građana ima druge, uglavnom ekonomske brige, piše Deutsche Welle.
Tako je okrugla godišnjica smrti Envera Hoxhe u Tirani običan dan. Ovaj diktator je za vrijeme svoje vladavine zemlju pretvorio u jedno od najizoliranijih područja na svijetu. Izvan Albanije njegovo je ime postalo sinonim diktature posebnog tipa, koja se okružila bunkerima. Umjesto da gradi stambene zgrade, Hoxha je po cijeloj zemlji gradio bunkere. Ti tragovi su do danas vidljivi. Milion bunkera od armiranog betona u zemlji s nešto više od tri miliona stanovnika – to su bila svjedočanstva diktatorskog ludila čovjeka koji je usavršio teror. Hoxha je izgradio komunizam koji u tom obliku nigdje više nije postojao, a ostao je od svih komunističkih diktatora najduže na vlasti. On svoj kult ličnosti nije gradio samo na svojoj ideologiji i diktatorskom vladanju, već i na sposobnosti da raskine veze sa svim saveznicima.
Opraštanje od „velike braće“
Raskinuo je veze sa susjednom Titovom Jugoslavijom, sa Sovjetskim Savezom, a na kraju i s Kinom, optužujući te države da su se odrekle jedinog istinskog učenja – staljinizma. Tako je odveo Albance u izolaciju i teško siromaštvo. Smatrao je da će njegov socijalizam funkcionirati i bez vanjskog svijeta. Analitičari smatraju da je njegova manija proganjanja postajala sve veća kako je napredovao njegov dijabetes.
Hoxha je u novembru 1941. osnovao Komunističku partiju Albanije uz pomoć jugoslavenskih komunista. Dvije godine kasnije je stao na njezino čelo i ostao na toj funkciji do smrti. Izgleda da je raskid s Jugoslavijom bio predvidljiv jer je Hoxha smatrao da u albanskoj nacionalnoj državi treba biti i Kosovo, a Tito je imao viziju balkanske federacije s Bugarskom i Albanijom koju bi predvodili Jugoslavija i on osobno. Kasnije se Hoxha usudio raskinuti veze i s “velikim bratom”, Sovjetskim Savezom.
Nikita Hruščov je 1956. započeo destaljinizaciju, Hoxha se usprotivio. U Hoxhinom svijetu Staljin je do kraja ostao mjerilo svih stvari. Danas se povjesničari prepiru oko toga je li to bio samo izgovor za okončanje sovjetske prisutnosti u zemlji. Sljedeći „veliki brat” Albanije je bila Kina. Savez s malenom Albanijom Kinezima je bio vrijedan pet milijardi dolara. Nakon Maove smrti, Hoxha je 1978. prekinuo odnose i s Kinom. Rekao je da ne može podržati novu politiku Kine. Ali taj raskid savezništva je Albaniju ekonomski bacio na koljena.
Enver Hoxha je u ime učvršćivanja vlasti tražio oslonac i u zemljama koje nisu odgovarale njegovim ideološkim shvaćanjima. U kolovozu 1984. je u Tirani ugostio bavarskog premijera Franza Josefa Straußa kojeg je prije toga javno označavao kao revanšista. Strauß je, doduše, bio poznat kao strastveni antikomunist, ali to mu nije smetalo da ugovara milijunske poslove s komunističkim diktatorima. Ipak, za albanske prilike taj posjet je bio jako neobičan. Ni do danas nije potpuno razjašnjeno o čemu su tada njih dvojica razgovarali. Posjet se odvijao u potpunoj tajnosti.
Neupućeni često postavljaju pitanje zašto su Albanci većinom slijedili režim bez otpora. Do sloma sustava 1990. nije postojao disidentski pokret kao u drugim komunističkim zemljama. Hoxha nije trpio takve pojave ni u zametku. Uzrok treba tražiti u plemenskoj osnovi ruralnog društva, u kojem ni u gradovima nije bilo anonimnosti. S druge strane represija je bila brutalna, usporediva jedino s najgorim sovjetskim vremenima pod Staljinom.
Smrtna kazna za posjedovanje Kur’ana
Predratnu građansku elitu je Hoxha skoro potpuno uništio. On je htio da Albanija postane prva ateistička država svijeta. Vjernici su bili izloženi velikim progonima. To se naročito odnosilo na katolike na sjeveru Albanije. I posjedovanje Kur’ana se moglo kazniti smrću. Tisuće ljudi su nestale bez traga, o njihovoj sudbini se još uvijek ništa ne zna. Skoro sve do svoje smrti, Enver Hoxha je osobno i krajnje konzekventno predvodio čistke u kojima su mnogi ljudi, najčešće političari koji su pali u nemilost ili intelektualci, osuđivani na smrt ili progonstvo. S druge strane postojao je Hoxhin kult ličnosti koji je bio usporediv samo sa Staljinovim ili Maovim. To se ogledalo u sveprisutnim parolama na transparentima i plakatima: „Živio Enver Hoxha” ili „Narod-Partija-Hoxha”. Te parole su urezivane i na brda da bi bile vidljive s velike udaljenosti.
Enver Hoxha je rođen 16. oktobra 1908. u Gjirokastri, na jugu Albanije. Nakon mature u francuskoj gimnaziji u Korci, kralj Zog I. mu je dodijelio stipendiju za studij u Montpellieru i Parizu gdje je došao u dodir s komunističkim idejama. Njegovi kolege sa studija tvrde da nije završio fakultet. Od 1934. do 1936. studirao je pravo u Bruxellesu i radio kao sekretar u albanskom konzulatu. Nakon povratka u Albaniju radio je kao profesor francuskog u svojoj bivšoj školi u Korci, kasnije je otvorio prodavaonicu duhana u Tirani. Nakon talijanske okupacije Albanije 1939., Hoxha se s istomišljenicima povukao u ilegalu, borio se u savezništvu s Titovim partizanima protiv talijanskih i njemačkih okupatora. Dvije godine kasnije je bio suosnivač Komunističke partije Albanije. Supruga mu je bila Nexhmije Hoxha, s njom je imao dva sina i kćerku. Umro je 11. travnja 1985. u Tirani, imao je tada 76 godina.
Mnogi Albanci su se ponadali da će se zemlja otvoriti nakon smrti Envera Hoxhe. U Sovjetskom Savezu je na vlasti bio Gorbačov koji je pokrenuo perestrojku. Hoxha je pokopan uz najviše počasti. Mnoge Albanke i Albanci su tugovali i plakali u javnosti. Danas je teško reći jesu li to bila iskrena osjećanja.
U prvo vrijeme nakon Hodžine smrti ništa se nije promijenilo. Uslijedilo je još pet godina izolacije. Hoxhin nasljednik Ramiz Alija i dalje je njegovao kult ličnosti preminulog diktatora – podignuto je mnoštvo spomenika posvećenih Enveru Hoxhi. Najveći od njih je postavljen u centru Tirane. Tisuće bijesnih ljudi su ga srušili 20. veljače 1991.
Danas se čini kao da svi ti prizori pripadaju davnoj prošlosti. Stotine hiljada Albanaca su devedesetih napustili zemlju. Mlađa generacija zato nema neki poseban odnos prema ovoj temi. I kad današnja politička elita govori o „teškoj i bolnoj povijesti“, najčešće se radi o tome da se u nju najradije ne dira.
(TBT)
