KOLUMNA
Ja mislim da Evropa nema naroda da je voli koliko je vole i
žele bosanski muslimani. I to što im ta ljubav nije uzvraćena, treba kriviti
oni Evropljane koji su, opterećeni inkvizitorskom mržnjom, odbijali bosanske
muslimane prihvatiti kao svoju (voljenu) braću
Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Da sam na mjestu
pravnika i harvardskog studenta prof. dr Tibora Varadija, člana SANU, dakle advokata
koji će pred Međunarodnim sudom pravde zastupati Srbiju u postupku revizije
presude po osnovu tužbe Bosne i Hercegovine za genocid, naveo bih nekoliko
istupa bosansko-hercegovačkih, a posebno bošnjačkih intelektualaca, bar u
uvodnom izlaganju u kojem će zatražiti odbacivanje zahtjeva za reviziju kao
neosnovanog. Haman da vjerujem da će ovaj ugledni stručnjak za međunarodno
pravo, čiji je otac, ako se ne varam, bio jedan od utemeljitelja MSP u Haagu kao
predstavnik Jugoslavije, postupiti ovako. Vjerujem da mu nikako neće promaći
dva teksta bošnjačkih pravnih eskperata; kolumna Refika Hodžića, objavljena na portalu Peščanik.rs,
pod naslovom „Revizija koje nema“, i kolumna prof. dr. Fikreta Karčića,
objavljena na portalu ilmijja.ba, pod naslovom“Revizija presude Međunarodnog
suda pravde“. Vjerujem da će Varadi
postupiti tako tim prije što je Hodžić
bio dugo godina državni službenik angažiran na pitanjima ratnih zločina, te
oficijelni saradnik MSP u Haagu, a Karčić je redovni profesor na Pravnom
fakultetu u Sarajevu i prvi pravni savjetnik Rijaseta Islamske zajednica za BiH,
i, kao takav, osobni pravni savjetnik reisu-l-uleme Husein ef. Kavazovića.
Ni nihilisti nisu isti!
Iako Hodžić i Karačić problemu revizije presude prilaze sa
potpuno različitih strana, njihovi stavovi su identični po svom nihilističkom konceptu,
u kojima impliciraju da su radnje koje je poduzeo ekspretni tim stručnjaka radi
podnošenja zahtjeva za reviziju presude uzaludne, pa čak i kontraproduktivne za
BiH. Tako Hodžić tvrdi da je Bakir Izetbegović odluku o podnošenju zahtjeva za
reviziju presude donio pod pritiskom bošnjačkih nacionalista i kesnofobnih
grupacija, te da je stoga revizija presude isključivo politički motivirana što
je, po njemu, manipuliranje sa žrtvama genocida u političke svrhe.
Karačić je sačinio historijski prikaz situacija i slučajeva
ovakvih procesa pred MSP koji pokazuje da nikad nijedan ovakav proces nije
okončan u korist žrtve, te da su svi ovakvi zahtjevi bili odbačeni od strane
suda, čime on sugerira da je i zahtjev BiH za reviziju presude sizifovski
posao.
Iako su njihovi stavovi apsolutno pobijeni nakon
obznanjivanja javnosti ko je sve učestvovao u prikupljanju dokaza i koji će pravni
eksperti zastupati be-ha stranu na procesu, ima mjesta razumijevanju njihovim
ovakvim stavovima. Jednostavno se može reći da nisu bili upućeni u tok stvari,
a priroda posla je bila da se to radi u konspiraciji, a vrlo vjerovatno su im
obojici povrijeđene sujete, pošto kao takvi eksperti kakvim se predstavljaju
nisu bili angažirani. I nije ovdje problem Hodžićevog istupa i stava, jer bi zaista
bilo pogubno po ovaj proces da mu se pristupilo na način kako to on vidi i sa
političkim motivima kakve je bio uočio.
Problem je ovdje stav i pozicija koju je zauzeo Karčić.
Zašto? Zato što je on s obzirom na reference i poziciju koju ima u Islamskoj
zajednici BiH mogao, pa možda i po „službenoj dužnosti“ morao, biti informiran
kako bi eventualno (na)savjetovao reisa kakav stav da zauzme glede ovog
slučaja. Na svu sreću reis Kavazović je dao intervju u kojem je iznio gledišta
u kojima apsolutno podržava podnošenje zahtjeva za reviziju presude sa vjerom
da to nikako neće biti „sizifov posao“. „Naprotiv, zahtjev za reviziju se morao
podnijeti iz etičkih razloga, izjavio je reis Kavazović!
Zato je ovo prilika da se rasvijetli „lik i djelo“, više lik
nego djelo, Fikreta Karčića, kako se eventulano njegovi stavovi ne bi koristili
protiv stavova onih ljudi koji su (u)radili ovaj vrlo odgovoran, težak, pa čak
i opasan posao!
Karčić je završio Gazihusref-begovu medresu u kojoj se
isticao kao odličan učenik, te je stoga bio biran za urednika đačkog glasila
„Zem-zem“. Nakon svršetka medrese upisuje se na Pravni fakultet, što se
dozvoljavalo samo rijetkim svršenicima tada nepriznate srednje škole. To je
vrijeme nacionalnog i vjerskog buđenja bosanskih muslimana, što je rezultiralo
otvaranjem Islamskog teološkog fakulteta (ITF) na kojem Karčić, kao mladi
svršenik pravnih znanosti, odmah dobija katedru.
U vrijeme agresije na BiH Karčić napušta Sarajevo i sa
familijom odlazi u Maleziju gdje se angažirao kao profesor na jednom od tamošnjih
univerziteta. Za to vrijeme njegove predmete na FIN-u predavao je prof. dr. Zdravko
Grebo. Po svršetku rata Karčić se vratio iz Malezije i ponovo zaposlio na
FIN-u, da bi samo nakon nekoliko mjeseci otišao na Pravni fakultet gdje i danas
predaje. Ovakvo ponašanje jednog, ipak
islamskog intelektualca, bez obzira na njegove neosporne intelektualne vrline,
može i treba podlijegati kritici. To što do sada niko nije kritizirao ili
proturiječio Karčiću govori o vrlo nezdravim odnosima među ulemom, odnosno
samim imamima. Još od vremena političke krize
u komunističkom režimu, kada se spomenuto intelektualno buđenje bosanskih
muslimana pokušalo obuzdati, a koliko je to obuzdavanje bilo tragično ogleda se
kroz naprasite smrti Huseina Đoze i Ahmeda Smajlovića, te montiranim suđenjem
muslimanskim intelektualcima 1983. godine, Islamska zajednica djeluje vrlo
konfuzno i nespretno kad su u pitanju sudbonosna nacionalna pitanja, pa i odnos
prema državi! Neki kritičari ovakvih odnosa u vrhu Islamske zajednice optužuju
tzv. „socijalistički stroj“, grupu povlaštenih intelektualca od strane vlasti,
kako komunista tako i lidera SDA. Zaista, ti intelektualci, poput Karčića, ponašaju
su kao da su iznad same Islamske zajednice; mogu odlaziti i vraćati se u Islamsku
zajednicu; po potrebi mogu obnašati političke i stranačke (SDA) funkcije, a da
im mjesta i položaji u Islamskoj zajednici budu neupitni.
I ponašanje samog reisu-l-uleme dr Mustafe Cerića bilo je tako
tokom njegov dvo-decenijskog stolovanja. I dok mu je “pamet bila stegnuta
ahmedijom”, na nešto je i ličila, govore ljudi. A sad kad se angažirao na
desetine laičko-političkih funkcija ljudi vide o kakvoj se neodgovornoj osobi
radi(lo)! Cerićev današnji imidž je veoma degradirao instituciju reisu-l-uleme.
Zato se mnogima reis Kavazović doima kao mudriji i
dostojanstveniji u obnašanju funkcije reisu-l-uleme, iako je mnogo mlađi stupio
na tu dužnost od Cerića. I ako se izuzme ta nesretna eskapada koju je učinio u
Švicarskoj, reisu Kavazoviću se ne mogu uputiti ozbiljne kritike , bar kad su u
pitanju javni nastupi. Najvjerovatnije da se Islamska zajednica suočava sa
dosta teškim problemima koje proizilaze iz kardinalno loše kadrovske politike,
a koju kreiraju drugi, možda moćniji ljudi u Islamskoj zajednici od samog reisa
Kavazovića, poput Hasana Čengića, ali se to može ostaviti po strani kad je u
pitanju reisov javni angažman. Jer reis Kavazović, ovakav kakav je, nam treba
zbog procesa kako svjetskih, tako i regionalnih, a koji zapljuskuju bosanske
obale poput talasa izazvanih cunamijem opakog populizma iz svjetskih centara
moći.
Da li je reis shvatio poruku?
Možda je baš, nakon što se mogao uvjeriti u političko
jedinstvo (pro)bosanskih političkih faktora, kad je bilo pitanje podrške za
podnošenje zahtjeva za reviziju presude, ovo prilika za reisa Kavazovića da
uzme pouku! A važne poruke su jednostavne i same se kažu! Reis Kavazović je,
nadam se, shvatio koliko je bilo pogrešno to što je imao servilan odnos prema
lideru SDA Bakiru Izetbegoviću, odnosno koliko je pogubno po muslimane da
Islamska zajednica ima institucionalno servilan odnos prema SDA! Nek’ reis
Kavazović usporedi atmosferu skupa na kojem je bošnjačka odabrana
intelektulano-politička elita prošle godine proklamovala bošnjačko jedinstvo
naslonjeno na koaliciju SDA i SBB, a sam ga je svojim prisustvom blagoslovio,
sa skupom u Vijećnici gdje su bili prisutni i lideri stranaka tzv. ljevice.
Ovaj skup, ubijeđen sam, imat će dalekosežne pozitivne
posljedice jer će se osloboditi nove kohezione snage i energije u društvu koje
je izloženo frustrirajućim političkim sukobom unutar bošnjačke koalicije.
Moj optimizam je tim veći što veoma respektiram javne
nastupe vremešnog, stvarno uzoritog kardinala Vinka Puljića, pa i vrlo
pozitivne istupe vladike Grigorija, bar u posljednje vrijeme.
No, pitanje bosanskih muslimana u ovim vremenima je mnogo
kardinalnije u odnosu i na bosanske katolike i na bosanske pravoslavce. Jednostavno
zato što je ovo vrijeme olujnih vjetrova populizma koji nose crne oblake islamofobije.
Ovo je vrijeme najteže za onu Evropu kojoj je islam inicirao i dao duh
prosvjetiteljstva itd.
Ja mislim da Evropa nema naroda da je voli koliko je vole i
žele bosanski muslimani. I to što im ta ljubav nije uzvraćena, treba kriviti
oni Evropljane koji su, opterećeni inkvizitorskom mržnjom, odbijali bosanske
muslimane prihvatiti kao svoju (voljenu) braću.
Uporedo se krivica može podijeliti i na inteligenciju
bosanskih muslimana koja nije znala pravilno artikulirati tu njihovu ljubav i
odanost prema Evropi.
To je iskoristio ratni zločinac Radovan Karadžić i
mobilizirao one Evropljane opterećene inkvizitorskom mržnjom prema muslimanima
ustvrdivši da on samo radi „prljav posao“ za njih, time što želi etnički
očistiti bosanske muslimane iz njihove domovine.
To je moja jedina zebnja glede ishoda revizije presude po
osnovu tužbe BiH za genocid protiv Srbije!
(TBT)
